ANTUN BUDIMIR: Lakrdija od izbora do Božića
Programi stranaka i pojedinaca ponuđeni biračima u predizborno vrijeme, sa svrhom njihovoga vrbovanja jesu sporazumi koje aspiranti na vršenje vlasti nude građanima kako bi dobili njihovu privolu da raspolažu viškom vrijednosti što će ih društvo u jednoj državi u određenom periodu ostvariti. Ta privola građana izražava se zaokruživanjem brojeva ili imena na glasačkim listićima aspiranta na vlast, a to biračko zaokruživanje jest potpisivanje sporazuma čiji se sadržaj nalazi u ponuđenom programu. Time je odabrani kandidat obvezan na izvršavanje samo onoga što je ponudio u svom predizbornom programu. I ništa više od toga. Tako bi to trebalo biti, ali tako dakako nije. Osvajač ili osvajači vlasti na izborima u njenom se neposrednom vršenju najčešće uopće ne drže obećanoga, nego vlast obnašaju s pozicije moći u cilju vlastitih i parcijalnih interesa umjesto na način služenja općem dobru u cilju boljitka političkoga entiteta za koji su ovlašteni i svih njegovih pojedinaca.
Aktualna vlast i na Pantovčaku i na Markovu trgu neosporivo svjedoči o tome. Izlišno je nabrajati primjere za potkrjepu ovakve teze. Dovoljno je pitati za primjere onoga što su učinili dobroga za Hrvatsku državu i njene građane. Nisu ništa, jer zaduženje države od 57 milijarda kuna u prve dvije godine haračenja Milanovićeve kukurikavske Vlade jasno pokazuje o čemu je riječ. Josipović je u svoj Ured na Pantovčaku uglavnom instalirao one što su Pantovčak okupirali, kao i cijelu Hrvatsku, 1945. godine. Zna on dobro da su oni zmija u hrvatskome srcu, pa je zato u Jeruzalemu trabunjao o zmiji u hrvatskim njedrima. Tko nije u istini ne može istinito ni lagati. Socijalistička je internacionala u zadnja dva desetljeća promijenila zakonodavstva na globalnoj razini u svakoj državi gdje se obmanom dočepala vlasti. Naravno da su to radili pod direktivom sekularističkih moćnika, koji su time stanovništvo, uz već otprije kreditima u financijsku, sada stavili i u pravnu šah poziciju. Ta je šah pozicija trajna, a poteze je moguće vući samo po nalogu. Kruha će gladni dobiti pod uvjetom da progutaju propisanu tabletu, uzmu namijenjeni metak i prihvate predviđeni zakon. Sve u jednoj rečenici o pomoći zemljama tzv. trećega svijeta od Ujedinjenih naroda.
U ništa boljoj poziciji nije u tom pogledu ni Hrvatska, jer su već javno rekli da smo banana republika i močvara, koja treba povremenu deratizaciju. Zato pojedinci u obrazovnom sustavu govore hrvatskoj djeci, u društvu gdje negativan prirast stanovništva premašuje deset tisuća, kako je prioritetan zadatak čovječanstva smanjenje stanovništva, a gimnazijalcima kako Hrvatska nije vrijedna njihovoga ostanka. Jasno da je riječ o sabotaži. No, naše je društvo toliko bolesno da se ni od očitih napada više ne brani. Tako je bezakonje većinskoga dijela saborskih zastupnika nazvano lex Perković, kojim su inače hrvatski građani pretvoreni u taoce terorista jugoslavenske tvorevine. Zastupničke su ruke tada u zraku značile ruke na leđima svih nas. King Konga nismo, nažalost, istjerali, a sve se čini da i nećemo, jer Krunoslav Prates mijenja iskaz na sudu i po cijenu katastrofalnih posljedica za sebe. To znači da je King Kong u punoj snazi. Parafrazirajući natpis na grobu Dive Grabovčeve ‘Zlo u tami ima oči, na svjetlu oslijepi’, onda bi King Kong samo na čistini onemoćao.
Tko bi od četiri aktualna predsjednička kandidata mogao pomoći ozdravljenju hrvatskoga društva i nacije, te jačanju hrvatske države s pozicije predsjedničke moći? Svakome dobronamjernom je jasno da to dosadašnji predsjednik nije. Neočekivani pretendent Ivan Sinčić jedan je od stotinjak ljevičarskih aktivista što su se u proljeće 2011. godine, sa zviždaljkama u ustima, miješali s prolaznicima po zagrebačkim ulicama i trgovima zahtijevajući ostavku tadašnje državne vlasti. Oni su u svome radikalizmu odlazili i pred privatne kuće ili stanove dužnosnika što je nedopustivo. No, taj ga je prosvjednički aktivizam naglo napustio, pa je na pustošenje kukuriku vlastodržaca ostao pasivan. Dovoljan znak da je njegova kandidatura samo njegovo osobno treniranje javnih nastupa za buduću političku karijeru. Nešto je slično napravio i Ivan Pernar prije nekoga vremena. Sada je red na Sinčića, a obadvojici je odskočna daska bila zelena lista. Treba znati da su aktivisti zelene liste u Njemačkoj krajem 60.-ih godina prošloga stoljeća jednako bili aktivni u prosvjedima nerijetko završavajući u zatvorima. Joschka Fischer, jedan od njih, 30 je godina kasnije za nagradu postao njemački ministar vanjskih poslova i zamjenik njemačkoga kancelara. Inače je Fischer obnašao i dužnost predsjednika Vijeća Europske unije. A sve je krenulo od zelene liste.
Udruga Živi zid, slično kao i Occupy Croatia, samo je njihovo vježbalište, što već sada traži političku poslušnost pojedinca da bi stala u obranu njegovih legitimnih prava. Politička im je karijera već programirana, a za otprilike četvrt stoljeća, ako ne ranije, oni će pod svojim nogama imati pozicije vlasti i u rukama poluge moći. Možda će neki, što mu sada lakomisleno daju podršku, tada uvidjeti da su radili u korist svoje štete. Nažalost neće biti koristi od toga, jer samo će imati mogućnost držati ruke na leđima. Hrvatski bi birači trebali znati da svi što se pojave na listi zelenih kad sazriju pocrvene.
Kolinda Grabar-Kitarović preletjela je ‘veliku baru’ da bi ‘Hrvatsku učinila boljom’ razglašuje orbi et urbi. Pod tim valjda misli na isušivanje hrvatske baruštine. Opravdana je bojazan da bi se tu moglo raditi o isušivanju hrvatskoga stoljetnoga identiteta i duše. Zdravorazumski joj nije vjerovati, jednako kao ni Bancu iz 90.-ih, jer više sliče na američke emisare, nego na nostalgične domoljube. Milana Kujundžića mediji su proglasili desničarom, uglavnom jer im politička izobrazba ne doseže dalje od toga. Kao osoba bi od svih kandidata bio najprikladniji za dužnost predsjednika. Teško će uspjeti kao, u biti, pojedinac, jer Hrvatskom vlada ‘nevidljiva hobotnica’ kako je vladajući ološ nazvao Ivan Miklenić. No, hrvatski birači moraju konačno početi birati osobe što će kidati spone što nam sapinju Hrvatsku. Otišlo je to daleko i trebat će platiti određenu cijenu. Ne budemo li spremni umrijet ćemo sapeti. Može i razapeti, jer sličnost nije samo fonetska.
Čime bi aspiranti na Pantovčak mogli lagano dobiti značajan broj glasova? Bar promišljenih birača? Zasigurno obećanjem da će se predsjednički izbori na kraju njihovoga mandata održati u studenom, a ne u prosincu. Tako bi se prekinula izborna kampanja u došašću što nam svakih pet godina i od božićnoga raspoloženja napravi lakrdiju. Zašto da svakih pet godina u Novu ulazimo kao lakrdijaši?! Previše je već što smo toliko sluđeni da smo lakrdiju napravili od svoje države. Sjetiti se dovoljno je detuđmanizacije, banana republike, močvare, septičke jame u izjavi Mislava Togonala, slučajnoga premijera, zmije u hrvatskim njedrima… Sve je to rezultiralo praznim novčanicima i želucima, te beznadnim srcima. Ako se netko ne da, ušutkaju ga namještene ankete i ispitivanje javnoga mnijenja. Spasimo bar Božić i miran ulazak u novu godinu.
Izvor: vjeraidjela.com
