POVIJEST NASUPROT KOMUNISTIČKIM KRIVOTVORINAMA: Hrvati su prvi ustali protiv fašizma i protiv komunizma
Prvi organizirani ustanak protiv talijanskog fašizma podigli su hrvatski rudari u Raši, 2. ožujka 1921. godine i proglasili Labinsku republiku. To je bila kratkotrajna samoupravna Hrvatska republika koju su hrvatski rudari s područja Labina u Istri proglasili 1921. godine. To je bio prvi Hrvatski narodni, a ne komunistički ustanak protiv fašizma i zato ga niti ne slave komunistički antifašisti.
Ako je slaviti prvi antifašistički ustanak u Hrvatskoj i u Europi, što znači i u cijelome svijetu onda je to Raša u Istri, a ne šuma Brezovica i još manje udruženi četničko-fašistički i komunistički ustanak u Srbu. Taj srbskofašistički četnički ustanak u Srbu, 27. srpnja 1941. je bio prvi veliki – masovni pokolj Hrvata u selu Borićevac i okolici. “Manji” pokolji, ubijstva svih oblika, mučenja i sva druga zlostavljanja i progoni Hrvata sa svojih ognjišta započela su nakon “ujedinjenja” sa Srbima, 1. prosinca 1918.
Raspadom Austrougarske monarhije poslije svršetka Prvog svjetskog rata, Italija je koristeći dar Tajnog londonskog ugovora sklopljenog 1915. i oslabljeni položaj krajeva koji su bili pod vlašću monarhije uspijela prisvojiti područja Istre i dijelova Dalmacije te stanovništvo i gospodarski potencijal zauzetih područja iskorištavati u robovlasničkom smislu riječi.
Prije nego što su preuzeli vlast u Italiji fašistički odredi su zaposlijeli sjedište Hrvatskog radničkog odbora u Trstu 1921. godine, istog su zapalili i napali predstavnike sindikata rudnika Raše. Povodom ovog događaja i prijašnjeg robovlaničkog odnosa prema radnicima rudnika Labinštine dolazi do generalnog štrajka oko dvije tisuće rudara. Hrvatski rudari u kratkom vremenskom roku zauzimaju rudnike, proglašavaju republiku, organiziraju vlast i takozvanu crvenu stražu kao zaštitu od fašista te sami rukovode proizvodnjom rudnika od 2. ožujka 1921. uz potporu okolnih, hrvatskih seljaka zemljoradnika. Talijanska vlast u Istri se odlučuje ugušiti postojanje republike vojnom silom što im 8. travnja 1921. godine i polazi za rukom nakon žestokog otpora hrvatskih rudara i seljaka.
Ovaj Hrvatski ustanak istarskih rudara smatra se prvim svjetskim antifašističkim ustankom uopće, a Labinska republika je prkosila talijanskom fašizmu 37 dana.
Dakle ovaj antifafašistički ustanak istarskih Hrvata dogodio se je dvadeset godina i dva mjeseca prije komunističkog odlaska u šumu Brezovicu, koji i nije bio hrvatska inicijativa, nego je bio refleks inspiriran napadom Hitlera na dotadašnjeg prijatelja i suradnika i saveznika Staljina, s kojim je zajedno okupirao, podijelop i porobio Poljsku.
Drugi po redu je Velebitski ustanak protiv velikosrbskog fašizma
7. rujna 1932. u Brušanima se dogodio Velebitski ustanak. Te noći pred vrata žandarske postaje podmetnut je pakleni stroj čija je eksplozija trebala dići na noge seljake velebitskih sela i Podgorja, uzbuniti Hrvatsku, odjeknuti Jugoslavijom i Europom, upozoriti na neriješeno hrvatsko pitanje u velikosrbskoj fašističkoj Kraljevini Jugoslaviji, poslije atentata Puniše Račića, poslije šestosiječanjske diktature 1929. i mnogih drugih diktatura srpskog fašizma.
U današnjoj slobodnoj domovini Hrvatskoj Velebitski je ustanak dobio na povijesnoj važnosti jer ga se smatra prvim organiziranim otporom hrvatskog naroda protiv velikosrbskog fašizma i vojno policijskog terora Kraljevine Jugoslavije o čemu svjedoči spomenik u Brušanima podignut 7. rujna 1998. od Gradskog odbora HDZ Gospića i HDZ Brušana i Rizvanuše. I ovaj hrvatski ustanak protiv fašizma dogodio se je devet godina prije početka manufakture i industrije smrti, pokrenute od sisačkih komunista prdvođenih od Vlade Janića.
List Proleter, organ CK KPJ, u broju od 28. prosinca 1932. objavio je da Komunistička partija “pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu”.
Treći po redu je Bjelovarski ustanak 7. travnja 1941. protiv fašističkih četnika i fašističke vojske Kraljevine Jugoslavije.
Četvrti po redu o kojem se najmanje piše i znade jest Slunjski ustanak protiv srbskočetničkog fašizma i vođen je u dvije faze:
1. Zarobljavanje i razoružanje jugoslavenske fašističke vojske
U Slunjskom ustanku predvođenom od naoružanih pučkih ustaša i seljačke straže HSS-a razoružana je 10. travnja 1941. čitava divizija četničko-fašističke jugoslavenske vojske pod zapovjedništvom generala Dragutina Antića. Svi zarobljenici su poslani svojim kućama. Ljudskih žrtava nije bilo osim nekoliko lakših ranjenika na obadvije strane. Ovo je važno znati i istinu isticati jer komunistička lažna povijest u režiji Đure Zatezala (Zbornik 18, HAK Karlovac 1989) lažno spominje nekoliko generala, koje su “ustaše poubijale u Blagaju”. Diviziju u svima vojskama pa tako i u jugoslavenskoj predvodi jedan general. Taj je bio Dragutin Antić, koji je preživio rat u njemačkom zarobljeništvu i vratio se je u Beograd 1945.
2. Srbski četničkofašistički napad na Slunj
Dva dana nakon toga, tj. 12. travnja 1941. navalio je na Slunj, do zuba naoružani elitni bataljun srbskih i crnogorskih fašističkih četnika pomognut od lokalnih četnika iz srbskih sela Primišlja, Tržića, Tobolića, Raletine i Veljuna. U Primišlju su se odmarali prikupljali domaće četnike i javno govorili da idu poklati sve Slunjane.
Slunjani su se ne samo obranili, nego su totalno porazili te elitne fašističke četnike, a neki od bjegunaca zadržali su se u Plaškome, u kojem je bilo tijekom Drugog svjetskog rata, u poraću i za vrijeme Domovinskog rata gnijezdo srbskofašističkog četništva.
Na tlu Europe bilo je nekoliko antifašističkih ustanaka prije Janićevoga
S kojim pravom Mesićevi dernekaši u Brezovici lažu da je skupina sisačkih komunista osnovala prvu organiziranu i oružanu antifašističku postrojbu u Hrvatskoj i u Europi u Drugom svjetskom ratu.
Znade li Mesić i njegovi komunisti, koji dernekaše 22. lipnja u Brezovici na račun hrvatskih platiša poreza, da je nekoliko europskih i drugih naroda, ne samo ustajalo, nego se oružano borilo protiv talijanskog fašizma i Hitlerovog nacionalsocijalizma prije komunističke avanture u Brezovici. Pođimo približno kronološkim redom:
1. Etiopija se oružano bori protiv talijanskog fašizma već 1936.
2. Španjolski antifašisti se bore protiv domaćeg i uvezenog fašizma 1937.
3. Poljaci se oružano bore od 1.rujna 1939. protiv Hitlerove i Staljinove okupacije. Dakle, u Poljskoj se vodi antifašistički i anikomunistički rat i nastavlja u izbjeglištvu tijekom čitavog Drugog svjetskog rata, uključujući i Varšavski ustanak.
Staljinovi komunisti su počinili u Poljskoj svestrane i veće zločine, nego čak Hitlerovi nacisti. Podsjetimo samo na tri izdvojena zločina iza zajedničke Hitler-Staljinove okupacije:
a. Strijeljanje u Katynskoj šumi tridesetak tisuća mladih poljskih častnika, među kojima je bilo oko trećinu Židova, a strijeljanje su izveli Staljinovi komunisti – NKVD, koji su bili uzor Walteru Titu.
b. Varšavski ustanak predvođen poljskim Židovima je Staljinova komunistička Crvena armija prepustila Hitlerovim nacistima, a Staljinovi „antifašisti“ su pijančevali pred Varšavom i silovali Poljakinje. Čekali su dok nacisti poubijaju sve ustaničke Židove i Poljake.
c. Nakon rata Staljin si je prisvojio jednu trećinu povijesnog poljskog prostora i namaetnuo ateistički komunizam najkatoličkijem europskom narodu – Poljacima.
d. Staljin sa svojim komunizmom u savezu s Hitlerom nije se nametnuo samo ratom protiv Poljske, nego i protiv Finske, koja se je kao mala država morala 1939. nadalje braniti od strahovite oružane okupacije Staljinovih komunista. Slično je Staljin postupio i prema sve tri baltičke državice: Litvi, Letoniji i Estoniji.
e. Staljinova komunistička okrutnost napose prema Finskoj bila je tako strašna da se je ova država priključila Nijemcima, da bi se oslobodila od boljševističko-komunističke okupacije popraćene masovnim ubijanjima i svima drugim oblicima zlostavljanja Finaca.
4. Francuska pod vodstvom Charlesa de Gaullea se bori od 1940. godine u izbjeglištvu i na tlu Francuske oružanim odporom protiv okupacije od strane njemačkog nacifašizma.
5. Albanija i Grčka se oružano bore već 1940/41. najprije protiv Talijanskog fašizma, a zatim i protiv njemačkog nazionalsocijalizma.
6. Hrvatska ustaje 10. travnja 1941. protiv velikosrbske fašističke Jugoslavije, ali nažalost postaje plijenom okupacije od Sila osovine i biva ugrožena tijekom Drugog svjetskog rata od fašizma, od nacionalsocijalizma i od komunizma pod vodstvom zločinca Waltera Josipa Broza Tita.
7. Sovjetski komunisti su ustali ujutro 22.lipnja 1941. protiv Hitlerovog nacifašizma, a Janić je otišao u Brezovicu uvečer 22. lipnja.
Dakle, najmanje desetak antifašističkih i 7 (sedam) komunističkih ustanaka dogodilo se je prije Janićevog komunističkog ustanka u šumi Brezovica, uvečer 22.lipnja 1941.
Staljin i Hitler su saveznici i prijatelji, a Josip Broz Tito im je pomagač
Prijateljstvo Staljina i Hitlera je prelazilo konvencionalne forme iz međunarodnih ugovora o savezništvu i međusobnom nenapadanju te je zadobivalo čak prijateljske, povjereničke, nazdravičke i čestitarske oblike. Primjerice, Poznata je Hitlerova preporuka svojim agentima za učlanjenje u naciolasocijalističku partiju: „Komuniste ne trebete provjeravati i upisujte ih u partiju s punim povjerenjem. Oni su naši prijatelji.“ Povijesno je zabilježena i arhivski sačuvana Staljinova čestitka prijatelju Hitleru za okupaciju Francuske. Zajednički rat Hitlera i Staljina na Poljsku i počinjeni zločini su ovdje tek simbolično spomenuti, a za sve opise komunističkih i nacionalfašističkih zlodjela počinjenih Poljacima postoje povijesna i književna djela.
Sukob između prijatelja Hitlera i Staljina
22. lipnja 1941. dolazi do sukoba osobnih prijatelja Hitlera i Staljina. Do toga dana su komunisti u Hrvatskoj i na prostoru kapitulirane Kraljevine Jugoslavije međusobno surađivali i čak prijateljevali s njemačkim nacionalsocijalistima.
Walter Josip Broz Tito je stanovao u zgradi Njemačkog generalštaba u Beogradu, družio se s njemačkim oficirima i hranio u prvorazrednom restaurantu za njemačke oficire. O tome piše, doduše malo zakulisno jedan ruski književnik (Tihonov?) u svome dokumentarnom romanu „Vstreča s maršalom Tito“ – Susret s maršalom Titom.
Tek, kad su se gospodari dosadašnjih prijateljskih blokova fašizma i komunizma, Hitler i Staljin posvađali i započeli međusobni rat ujutro 22. lipnja 1941. istog dana uvečer odlaze komunistički prijatelji nacionalfašista poput Vlade Janića u šumu i započinju krvavu revoluciju, koja je tijekom Drugog svjetskog rata i poraća prouzročila u Hrvatskoj oko milijum ljudskih žrtava. Komunisti su uništili Hrvatsku gospodarski i kulturno strašnije, nego su to činili u prošlosti Vandali i Huni.
Staljinistički komunist Tito bježi iz Beograda u zagrljaj Draže Mihailovića
Poput Janića u Sisku, analogno postupa u Beogradu Walter Josip Broz Tito, koji bježi u šumu k fašističko-četničkom voždu Draži Mihailoviću, s kojim je po potrebi surađivao ili se svađao radi prevlasti. Taj Staljinov učenik i ljubimac Josip Broz imenovan kao Tito, što je kratica od Tajna Internacionalna Tteroristička Organizacija, za službu Adolfu Hitleru zvao se je njemačkim imenom Walter. Dakle, ratni i mirnodobski zločinac „ljubičica bijela“ Josip Broz je bio miljenik dvaju gospodara. Za Hitlera je bio Walter, a za Staljina Tito.
Ovo je odlomak iz veće cjeline pisane pred četiri godine, ali radi informativnosti i aktualnosti dajem ga u javnost.
Dodajem kao završetak samo ovo: Dnašnji hrvatski komunisti, valjda svjestni svojih ratnih i mirnodobskih zločinstava malo rabe svoje iskonske nazive: marxisti, komunisti i predstavljaju se kao antifašisti, čak bez “komunistički” antifašisti. Neka se komunisti i njihovi potomci predstavljaju, ako hoće čak kao andjeli, ali pisana i još živa povijest znade da su komunisti bili i jesu najveći ratni i mirnodobski zločinci u čitavoj ljudskoj povijesti.
Polazeći od ove istine, Hrvatski narod ne smije birati za predsjednika RH komunističkog agnostika Ivu Josipovića jer time pada na ispitu povijesti i podržava protuhrvatsko ponašanje komunista u Hrvatskoj. Nota bene!
Dragan Hazler – Hrvatski djelatnik
Basel, prosinca 2014.
Izvor: dragovoljac.com
