IVO JOSIPOVIĆ – PRIČA O PRIJEVARI: Započeo lažima, završava lažući
Sumnjati u Milana Kujundžića ili Kolindu Grabar Kitarović, dajući im goleme ovlasti u svoje ime, jest odgovorno i racionalno, jednako kao i vjerovati im. A vjerovati Ivi Josipoviću, prijezir je prema samome sebi. Ne izići na izbore u takvim okolnostima i s tim saznanjima je – grijeh i kukavičluk nedostojan slobodnoga čovjeka.
Što je dakle ono posve neupitno što bi čovjek morao imati pred sobom, kako bi bar jednu od tisuća odluka i osobnih postupaka u upravljanju svojim životom, jer izbori to svakako jesu, donio na dostojan način.
Problem je ako je čovjek potpuno izgubio samopoštovanje, ako se srami svoga identiteta, ako bježi od sebe samoga, ako mrzi svoje korijene, svoje obiteljsko naslijeđe, svoju prošlost i ne vjeruje u – vlastitu budućnost. Nitko od kandidata nikome od nas neće dati kruha, niti bi smio, jer to je naša obaveza, ali za jednoga od njih znamo da će nas nastaviti ponižavati, a za druge ne znamo. Neupitno je također da onaj tko ne drži do svoga ponosa i nema samopoštovanja, teže ostvaruje i kruh. Tada mu ne trebaju neupitne činjenice, trebaju mu iluzije, laži, droga. Odnosno, izgovor kako ne bi mjenjao ništa i imao razloga – nastaviti optuživati druge za sve teškoće ovoga svijeta.
Da vidimo što znamo?
Znamo kako je Ivo Josipović vodio državu, znamo kako nam je danas, znamo jer vidimo, čujemo i možemo razmišljati svojom glavom.
Ivo Josipović je nakon poruke kardinala Bozanića hrvatskim vjernicima i hrvatskome narodu rekao kako misli da je on najsličniji Bozanićevom poželjnom kandidatu.
Kardinal je poručio ovo:
«Poštujući pluralnost društva, kao vjernici tražimo od budućeg predsjednika/predsjednice da se zauzima za pravo na život od začeća do naravne smrti, kao i da ima jasnu sliku o tome da je brak životna zajednica muškarca i žene.»
Josipović je za brak muškarca i žene rekao ovo: «Izaći ću na referendum i glasovati protiv»
Je li netko smije zaboraviti poruke politika koje i tada, kao i danas, predstavlja Ivo Josipović, je li smije Hrvat zaboraviti da iza njegove kandidature stoji vladajuća koalicija čiji su nositelji zalaganje za definiciju braka kao u Bozanićevoj poruci nazivali u zemlji i inozemstvu, «prljavim pokretom», «novim Jasenovcem», «nacizmom», «mržnjom»? Je li nakon toga Josipović, jesu li politike vladajuće koalicije čiji je kandidat – postale drugačije?
Nadalje kardinal Bozanić u svojoj poruci kaže: «Osim toga, hrvatski državljani velikom većinom pripadaju Katoličkoj Crkvi, te je po sebi razumljivo da predsjednik/predsjednica bude posebno osjetljiv/a prema kršćanskim vrjednotama i katoličkoj kulturi».
Predsjednik se deklarira kao – agnostik. Nije problem, kad ne bi govorio da upravo sebe vidi preslikom osobe iz Bozanićeve poruke, a istovremeno je potpisao najviše državno odlikovanje članici upravnoga odbora Protagore, rigidne anti-teističke, a ne ateističke udruge, gospođi Puhovski.
Da vidimo dakle, kako se predsjednik odnosio prema kršćanskim vrjednotama.
Je li kršćanska vrjednota veličati zločin? Nije.
Je li ima netko u Hrvatskoj, posebno među milijunima Hrvata koji izravno ili neizravno potječu u okviru bliže ili daljnje rodbine iz obitelji nekoliko stotina tisuća hrvatskih vojnika, domobrana i ustaša, koji su golemim djelom pobijeni nakon vojnoga poraza, a ostatak šikaniran cjeli život bez elementarnih prava, pri čemu nije vrijedilo da djeca ne smiju biti kažnjavana za djela svojih očeva, da pamti jasnu, karakternu i državničku izjavu ili politiku predsjednika Josipovića – koja osuđuje te zločine, koja osuđuje poredak koji je te zločine osmislio i proveo i počivao na njima. Učinio je sve da se oni ne istraže i da se ne sazna neupitna istina. Je li «kršćanska vrjednota» – birati laž umjesto istine?
Je li kršćanski doći na jedno od najužasnijih stratišta hrvatskoga naroda, u Srb, užasno po svojoj brutalnosti i neviđenom barbarstvu i reći ovo: «Neki od vas nose i kape partizanke. To su lijepe kape, one su poruke ljubavi i mira, poruke da više nikada ne bude zločina, genocida i rata. Hrvatska je demokratska zemlja u čijem je Ustavu upisan antifašizam»?(Dana 27. srpnja 2010. godine)
Kakve veze kršćanstvo, kakve veze ima obična ljudskost s masakrom nekoliko stotina ljudi, kakve veze s bilo čim među ljudima ima – peći na ražnju katoličkoga svećenika?
Nije li ruganje, da ne koristim zaslužen ružniji izraz, milijunima Hrvata koji, koliko nam god svima više od sedamdeset godina nasiljem pokušavaju ubiti duh i obično ljudsko dostojanstvo racionalnoga razmišljanja, na mjestu i u ime slave zločincima – simboliku zločina predstavljati kao poruke mira i ljubavi? Kakav to čovjek smije i može reći, kakav čovjek smije sebe prepoznati u Kardinalovoj poruci o – kršćanstvu. Samo beskrupulozna osoba, samo zla osoba, samo čovjek bez kriterija i minimuma poštovanja prema narodu kojemu govori.
I pitanje, kakav čovjek treba biti, pa izborom takve ličnosti, zapravo prenijeti dio svoga identiteta, osobnosti na njega? A na izborima se upravo to radi. To se radi, došli mi na biralište ili ne. Zato je ne doći na biralište, prije svega – prijezir prema sebi, svojim bližim ili dalekim korjenima, obiteljima.
Bozanić nadalje kaže: »Osoba na čelu hrvatske države nositeljica je identiteta Hrvatske, promicateljica njenih vrjednota u Domovini i svijetu, širiteljica istine o njenoj prošlosti, osobito o žrtvi koju je Hrvatska podnijela na putu do slobode, kako zbog strahota totalitarizama dvadesetoga stoljeća, tako i zbog strašne agresije na Hrvatsku u Domovinskom ratu»
Koje je to vrjednote Josipović promicao o Domovini tijekom aktualnoga mandata?
Pođimo od istine o njenoj prošlosti. Odlikovao je tijekom mandata novinara Dragu Hedla, koji je karijeru napravio kao novinar pišući nevjerojatne prljavštine iz kuhinje komunističkoga poretka o Katoličkoj crkvi i pogotovo blaženom Alojziju Stepincu. Iako danas ima na tisuće, do jučer brižljvo sakrivenih dokumenata o tome da je po svjedočenju desetina, stotina Židova i Srba prije svih, taj čovjek zapravo bio svetac prilično jedinstvene hrabrosti i kršćanske solidarnosti sa žrtvama tadašnjega režima i bez usporedbe u cijeloj okupiranoj Europi, nikada ni jednom riječju ni Josipović, niti bilo tko iz «antifašističke» kuhinje, pa ni Hedl, nije rekao – oprostite, kajem se. Odlikovanje takvom čovjeku zapravo – sve govori normalnim ljudima.
Nadalje, kakvu to «istinu u hrvatskoj prošlosti», pogotovo onoj koju pamtimo svi rođeni bar par godina prije Domovinskoga rata promiče Josipović, javno se hvaleći pred srbijanskom javnošćuna B92- da je on idejni začetnik Documente, kreator njihovog programa, «brošura» i dajući toj opskurnoj udruzi najviše državno odlikovanje – za otvoreno širenje neistina o Domovinskome ratu?
Kako Ivo Josipović «promiče istinu» o svome narodu, kada u Knessetu kaže da je u Hrvatskoj i dalje problem «ustaška zmija u njedrima», iako rabin Kotel Da -Don u emisiji «Duhovni izazovi» sasvim jasno i nedvosmisleno kaže da u Hrvatskoj nema antisemitizma, da se u Zagrebu osjeća lijepo i posve ugodno.
Kakvo je promicanje istine slijedeća izjava u Parlamentu BiH: «Duboko žalim sto je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošloga stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim sto je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče»?
Čisto radi usporedbe, uz sve ostalo, kad već govorimo o kršćanskoj istini, solidarnosti samoprepoznavanju u Kardinalovoj poruci, evo podataka o pomoći konkretnim ljudima iz BiH kada je tamo počeo rat (službeni podaci Vlade i Sabora Republike Hrvatske 1998. godine)
U ožujku 1992. godine broj izbjeglica iz BiH u Hrvatskoj iznosio je 16.579, u travnju 1992. već ih je 193.415, u kolovozu 363.270, a u prosincu 1992. u Hrvatskoj utočište ima već 402.768 izbjeglica iz susjedne države…..
Zna li netko je li Josipović bilo kada i bilo gdje postavio kao državnik pitanje što je sa 150 tisuća protjeranih Hrvata iz Srednje Bosne, što je sa 11 tisuća Hrvata koji se nikada nisu vratili u Bugojno, ili s 200 tisuća, od 212 tisuća predratnih Hrvata s područja Republike Srpske, koji se nikada nisu vratili na svoja ognjišta?
Nikada nije. Ali jest pred ljudima koji su izravno odgovorni za egzodus pa i najstrašnije zločine nad Hrvatima, kakvih su pune državne institucije Federacije BiH, jest pred Dodikom i međunarodnom zajednicom – lagao na štetu svoga naroda i države.
Ivo Josipović tijekom predsjedničke kampanje u gadljivom nastupu na HTV pred «novinarom» Rotimom kaže kako sa Srbijom zahvaljujući njemu imamo danas bolje odnose nego nazad pet godina.
Pa da vidimo što sadrži to – bolje?
Srbija je u tom razdoblju prema službenim podacima pomogla u otkrivanju jedne masovne grobnice, vratila je jednu jedinu umjetninu i to protokloranom razmjenom Tadića i Josipovića, pravoslavnu ikonu, vratila je stotinjak liječničkih kartona otetih iz razorene bolnice u Vukovaru, među kojima i kartone o operaciji slijepoga crijeva iz 1988. godine, nije dala iz vojnih arhiva ni jednu jedinu kartu posijanih minskih polja po Hrvatskoj, nije obeštetila ni jednoga od nekoliko tisuća logoraša koji su robovali pod njezinom upravom i na njezinome području, nije ni pokušala vratiti okupirane vukovarske ade, stalno međunarodnoj zajednici šalje poruke o ugroženosti Srba u Hrvatskoj, iako je Hrvatska uložila u njihov povratak više od PET milijardi EURA, nije obeštetila ni jednog jedinog protjeranog Hrvata iz Vojvodine od njih 40 tisuća, besramno laže u svakoj prigodi o zajedničkoj prošlosti, a gadljivo na sudu u Haagu, pokreće međunarodnu diplomatsku inicijativu prosvjeda protiv postupka proglašenja blaženoga Alojzija Stepinca svetim, ne pada joj na pamet vratiti Hrvatskoj i njezinom narodu njegove ukradene povijesne arhive držeći na taj način hrvatsku prošlost u vlastitim rukama.
Ta Srbija s kojom imamo «bolje odnose» tijekom Josipovićeva mandata već deset godina ima zakon kojim se proglašava nadležnom nad pravnom suverenošću Hrvatske, sudi hrvatske državljane za navodne zločine u Hrvatskoj i nad hrvatskim državljanima, zatvara ih i ponaša se kao klasični međunarodni razbojnik uz punu potporu i/ili šutnju Ive Josipovića.
Bozanić dalje poručuje, a Josipović se prepoznaje: «Svojim ugledom i ulogom, osoba koja obnaša tu časnu službu pozvana je prednjačiti iskrenim domoljubljem. To pak znači jasno isticati ono što pridonosi, ali i upozoravati na ono što šteti Hrvatskoj u donošenju ključnih političkih odluka koje se odnose na njezinu strategiju».
Što je domoljubno u ostvarenom odnosu prema Srbiji?
Je li Josipović učinio bilo što da upozori vladajuću koaliciju recimo, prilikom pripreme i donošenja sramnog lex Perković, da to, kako Kardinal upozorava, «šteti» hrvatskim nacionalnim interesima, ali i samim načelima pripadnosti zajednici europskih naroda? Je li upotrijebio svoje ustavne ovlasti i zatražio očitovanje ustavnoga suda o tom zakonu?
Ništa nije ni pokušao.
Zbog svega ovoga, zbog tisuća i tisuća činjenica kojih bi se mogao i morao prisjetiti svaki Hrvat koji ima mogućnost fizički doprijeti do birališta, zbog svega što jednostavno vidimo svakodnevno oko sebe, zbog minimuma samopoštovanja prema sebi samome, nitko, baš nitko ne bi smio zaboraviti djelovanje Ive Josipovića u mandatu na isteku. Niti ima bilo tko pravo reći – nisam znao. Dakle, ovdje imamo potpuno neupitno saznanje o nedjelima jednoga čovjeka, koji nam mora biti odgovoran i imamo mehanizam – utjecati na to što on radi. Šaljući naciji poruku kako se prepoznao u Kardinalovim riječima – taj čovjek se ruga u lice svakome tko ima minimum sačuvane prosudbene moći. Odmahivati rukom i očekivati savršenstvo od Kolinde Grabar Kitarović ili Milana Kujundžića, pa uspoređivati njihovu nesavršenost, ljudske i političke slabosti s dokazanim zlom je – grijeh. Onaj grijeh na koga nas ne treba upozoravati Bozanić, jer vjerovali ili ne vjerovali u Boga, pripadali ili ne Katoličkoj crkvi, birati zlo ili propustiti ne sankcionirati zlo i njegovog nositelja, znači uvijek, a pogotovo danas, činiti grijeh prema sebi, svojoj djeci, prijateljima i čitavom društvu. To nije – pravi put!
Marko Ljubić/dnevno.hr
glasbrotnja.net
