Neoliberalizam je ultimativno zlo
U kolumni portala Dalmacija News ugledna politologinja dr.sc. Jadranka Polović je istaknula da je neoliberalizam novi pojam za ultimativno zlo.
Dok hrvatska Vlada dramatično reže proračunske stavke, posebno za školstvo i zdravstvo, najavljuje rekordna otpuštanja u javnom sektoru, kao i privatizaciju njegovih dijelova, građani postaju gorko svjesni činjenice da Vladina šok terapija (terapija vađenja zuba!) rezultira društvenim ništavilom. Unatoč silnim naporima socijaldemokrata da kao pravi odlikaši odrade sve zahtjeve financijsko-političke oligarhije koja gospodari Europom i kao integracijom, i kao kontinentom, MMF prognozira loše vijesti za Hrvatsku: pad gospodarskih aktivnosti i to po stopi od 1,1 posto te povećanu inflaciju od 3 posto. Generalno, hrvatsko gospodarstvo će u 2013. godini potonuti dublje nego što smo mislili, već duže vrijeme borimo se s rekordnom nezaposlenošću, ali i sve težom socijalnom situacijom.
Definitivno, najtežu socijalnu sliku daju samoubojstva i pokušaji samoubojstva ili ubojstva članova obitelji kojima svjedočimo u posljednje vrijeme i to zbog silne neimaštine i potpunog očaja nesretnih ljudi.
Živimo u vremenu neoliberalizma, koji je novi pojam za ultimativno zlo, koje je, kako navodi Tony Judt, britanski i američki povjesničar i politolog, zlo koje putuje zemaljskom kuglom. Unatoč zaradi od turizma, brojnim restrikcijama u državnom proračunu i potpunoj posvećenosti Vlade da savršeno provede neoliberalne reforme prema zahtjevima međunarodnih financijera (smanjenje javne potrošnje, fiskalna disciplina, deregulacija, povećanje poreza za građane, smanjenje za bogate, privatizaciju državnih firmi uz prizivanje investitora) poduzeti politički potezi ne donose nikakve rezultate. Stoga je i sam ministar Linić zaključio da “nešto ne valja”, dok je premijer u nedavnom intervjuu izjavio da mu za stvarne promjene trebaju dva mandata čemu je spreman posvetiti svoju političku karijeru. Doista impresivno!
Gotovo dva desetljeća, Hrvatska demokratska zajednica bila je alfa i omega hrvatskog političkog života. Naslijedila ju je lijeva koalicija koja je godinama u parlamentu kumovala gotovo svim zakonima i političkim odlukama, prema mišljenju današnjeg ministra Jovanovića, najveće “kriminalne organizacije u državi”.
Dolaskom na vlast potvrdilo se ono što je zapravo i jasno – između dviju političkih grupacija zapravo nema razlike. Naime, percepcija ljevice i desnice, u Europi, pa tako i u Hrvatskoj izložena je velikim promjenama. Za obje grupacije vrijedi postmoderna paradigma – tržište prije ljudi. Ekonomija je postala dominantni čimbenik zbog čega je u fokusu njihovog interesa isključivo gospodarski rast i ekonomska efikasnost, dok ih za narastajuće probleme društva uopće nije briga.
U hrvatskim okvirima to izgleda ovako: HDZ je omogućio privatizacijsku pljačku koja je i danas temelj ogromne društvene nejednakosti i socijalne podijeljenosti hrvatskog društva, temelj za feudalizaciju položaja zaposlenih. SDP je nije sankcionirao (ni u vrijeme Račanove vlade, ni sada), zapravo, favorizirajući korporacijski kapitalizam, nastavio je tamo gdje je HDZ stao. Vladina se politika sasvim slučajno podudara s ozloglašenom politikom MMF-a, Svjetske banke i Europske središnje banke (Trojke) koja od malih, perifernih zemalja zahtijeva odustajanje od vlastite proizvodnje, uništavanje javnog sektora te privatizaciju javnih dobara.
Strategija namijenjena tranzicijskim zemljama, kakva je i Hrvatska, uključuje strukturno prilagođavanje, liberalizaciju, deregulaciju i privatizaciju. Rezultat je, bar u Hrvatskoj, dugogodišnje uništavanje domaće proizvodnje, pretjerana liberalizacija uvoza, prepuštanje bankarskog sektora stranim vlasnicima koji su se zatim odlučili za raskošno kreditiranje javne i osobne potrošnje uglavnom u stranim trgovačkim centrima za koje je Hrvatska El Dorado.
Politika proširenja EU-a pogodavala je korporacijama
Sasvim je jasno da je politika proširenja EU-a na ovaj dio Europe, u svom ekonomskom aspektu, snažno pogodovala korporacijskim interesima, kao i interesima financijskog kapitala koji je u ovom dijelu svijeta dobio ogromno tržište za svoje proizvode, uz iznimno jeftinu radnu snagu čija je realna nadnica tijekom devedesetih strelovito išla prema dnu (i nikad nije dosegla razinu zapada). Posljedično, pojačana stopa eksploatacije zaposlenih rezultat je dvostrukog tržišta rada (zapad / istok Europe) kao bitne odrednice procesa globalizacije.
Hrvatska je kao i ostale zemlje u regiji tijekom protekla dva desetljeća bila izložene stalnom rastu potrošnje, rastu uvoza i kontinuiranom uništavanju domaće proizvodnje. Danas smo bolno svjesni da smo postali nepovratno strukturalno ovisni o stranoj pomoći i stranim kreditima, što se u ekonomiji naziva razvoj nerazvijenosti, a ta činjenica u najvećoj mjeri određuje našu sadašnjost, ali i budućnost. Začarani krug tranzicije koji se odvijao pod međunarodnim pritiskom donio nam je nisku efikasnost, nisku proizvodnost, tehnološku zastarjelost, slabe vlastite investicije, visoku nezaposlenost osobito mladih, pauperizaciju stanovništva, smanjenje prava zaposlenika, ali i neviđenu vrijednosnu dezorijentaciju te kronični nedostatak solidarnosti, zajedništva i brige za opće dobro.
I sam nobelovac Paul Krugman je nedavno izjavio (predavanje u Rovinju) da mu je noćna mora biti premijer tranzicijske države s periferije eurozone. Htio je reći da takva pozicija u suvremenim međunarodnim odnosima, kojima dominiraju interesi financijskog kapitala, veže ruke. Primjer Hrvatske to potvrđuje!
Naime, poziciju Hrvatske u međunarodnoj zajednici određuje status male države, geopolitička pozicija na jugoistoku Europe / zapadnom Balkanu i potpuna usmjerenost na članstvo u NATO-u i EU. Snažan utjecaj međunarodnih aktera na hrvatsku politiku možemo vidjeti na procesu međunarodnog priznanja i definiranja državnih granica pri čemu je bio osobit utjecaj Vatikana, ali i Njemačke i Austrije koje su Velika Britanija i Francuska tada optužile za geopolitičko pozicioniranje u srednjoj i južnoj Europi. Dvadeset godina nakon, jasno je vidljivo da je Vatikan snažno profitirao od priznavanja neovisnosti Hrvatske. Naime, Hrvatska je s Vatikanom potpisala nekoliko međudržavnih ugovora, međutim najviše negodovanja u javnosti izaziva Ugovor o gospodarskim pitanjima iz 1998. (radi se o jedinstvenom ugovoru koji Vatikan ima s nekom zemljom) kojim se Hrvatska obvezala isplaćivati Crkvi velika financijska sredstva kroz nekoliko stavki.
Hypo banka preuzela hotel Lav, a sada “spašava” Hajduk
S druge strane i Njemačka i Austrija svoju su pomoć znatno naplatile kroz ovladavanje telekomunikacijama (masno nas pelješe!), bankarskim sektorom, ali i vlasništvom nad medijima. Njemački WAZ i austrijska Styria drže gotovo sve medije u Hrvatskoj i snažno utječu na oblikovanje stavova javnosti. Upravo putem uređivačke politike koju kroje spomenuti vlasnici (izbjegavanje bitnih tema, forsiranje zabave i spektakla, izmišljanje i proizvodnja tzv. celebrityja, pseudodogađanja, zapravo privida stvarnosti), građani su eutanazirani, bez sposobnosti da kritički promišljaju hrvatsku stvarnost.
Zanimljiv je i slučaj Hypo banke kojoj je Hrvatska jedno od ključnih tržišta i koja je politički instalirana odlukama ne samo Sanadera, već npr. i Dietricha Genschera (velikog prijatelja Hrvatske) i Haidera, a preko koje je iz Hrvatske izvučen ogoman novac. Dok je istraga o sumnjivim investicijama banke odavno otvorena u Austriji i Njemačkoj, sudi se i bivšim čelnicima, hrvatsko se pravosuđe ne želi zamarati dodatnim istragama domaćih protagonista ove afere, a kamoli uloge međunarodnih prijatelja Hrvatske. Upravo ovih dana možemo pratiti daljnje pozicioniranje banke u regiji: Le Meridien hotel Lav preuzela je Hypo Alpe Adria Bank International AG iz Klagenfurta, a ista banka spremna je posuditi 30 milijuna kuna za spas Hajduka. Baš dražesno!
Utjecaj SAD-e kao najvažnijeg međunarodnog aktera u razrješenju postjugoslavenske krize, bio je vidljiv posebno kroz pomoć koju nam je ova velika sila pružila prilikom reintegracije teritorija. Uspješnost akcija Oluja i Bljesak, unatoč isticanju vlastitih zasluga, brzo i uspješno su okončane zahvaljujući obuci HV-a od strane američke agencije MPRI, dostavi naoružanja, kao i logističkoj i obavještajnoj pomoći CIA-e u planiranju i zapovjedanju operacijom Oluja.
Hrvatska je bila dio rješenja postjugoslavenskog kriznog žarišta, a stabilizacija prilika u regiji, na način pax americane, izvedena je uz dekompoziciju prostora ex Jugoslavije i stvaranja niza malih, uglavnom slabih, trajno nestabilnih država sa stalno održavanim napetostima, nedjelotvornim državnim institucijama, potpuno ovisnih o globalnim akterima. Američka politika je svojom doktrinom “širenja demokracije”, koju je primijenila i na Hrvatsku, zapravo stvorila stvarne preduvjete za političku i gospodarsku kolonizaciju regije.
Kako na Zapadnom Balkanu svi sposobni zarade koji milijun (ogromna većina je nesposobnih) tako su i američki dužnosnici koji su najzaslužniji za geopolitičko preoblikovanje regije odlučili naplatiti svoje usluge. Tako je Westly Clark, bivši zapovjednik NATO-a u vrijeme napada na Jugoslaviju 1999. godine, odlučio kupiti ni manje ni više nego rudnik lignita na Kosovu (peta zemlja u svijetu po resursima lignita) i u njemu primijeniti eksperimentalnu, za stanovništvo i okoliš zasigurno otrovnu tehnologiju (proizvodnja umjetne nafte).
Na Kosovu je sve pripremljeno za privatizaciju kosovskog telekoma, a taj “posao stoljeća” sasvim je izgledno pripast će, uz svesrednu pomoć MMF-a, Madeleine Albright, bivšoj američkoj državnoj tajnici u vrijeme Billa Clintona. Naime, SAD-a od 2000. godine ima potpuni utjecaj na sve političke i gospodarske odluke kosovske vlade, pa uopće nije moguće zamisliti sudjelovanje u velikim poslovima (za koje se natječu i hrvatske firme) bez milosti Amerikanaca.
Analizirajući geopolitičke implikacije proširenja EU i NATO-a na zemlje Zapadnog Balkana, koje se odvijalo u kontekstu neoliberalnog modela gospodarskog razvoja, moguće je zaključiti da su se, bez obzira na “napredak” Hrvatske i skori ulazak u EU, u regiji dogodila hibridna društva defektne demokracije koja su redom razvila potpunu ovisnost o stranoj pomoći (razvoj nerazvijenosti), a posljedice takve politike međunarodnih aktera ogledaju se u dugotrajnoj ekonomskoj nestabilnosti regije, iznimno velikoj nezaposlenosti i naraslom siromaštvu.
Trenutna situacija može rezultirati velikim socijalnim turbulencijama, ali i povećanim etničkim tenzijama, te ukupnom političkom destabilizacijom Zapadnog Balkana posebno u kontekstu sve prisutnijih razmišljanja o daljnjoj dezintegraciji regije, kao i geopolitičkim “preslagivanjem” utjecaja zainteresiranih vanjskih aktera (SAD-a, EU-a, Rusije i Turske), ali i blizine najnovijih zbivanja u Južnoj Europi i šire na Sredozemlju. Ovakvo pozicioniranje regije može imati povratni efekt i na stabilnost Hrvatske.
Imamo li političare koji će nas spasiti?
Hrvatska uskoro ulazi u Europsku uniju koja kao integracija doživljava turbulentne promjene: sve veći je antagonizam bogatog centra i siromašne periferije, ali i sve izraženiji nedostatak političke vizije i strategije europskih političara kako prevladati duboku društvenu krizu u kojoj se Europa nalazi. Povijesna usporedba s događajima iz 1918. (ulazak u Jugoslaviju) zbog kojih smo kasnije žalili, upozorava nas da je potrebno razmotriti i alternative koje u ovom trenutku “ni u ludilu” ne razmatraju hrvatske političke elite. U proteklih dvadeset godina hrvatska je politika, bez sposobnosti da sama upravlja društvenim promjenama, gotovo do savršenstva razvila ovisnički mentalitet o preporukama, uvjetima pa i pritiscima globalnih aktera koji su postali zadani okvir za izgradnju institucionalnog okruženja tržišnog gospodarstva, ali i za izgradnju ukupnosti društvenih odnosa.Svojim nekritičkim prihvaćanjem izvana nametnutog modela prvenstveno ekonomske i socijalne politike temeljenog na Washingtonskom konsenzusu, hrvatski su političari propustili oblikovati vlastitu koncepciju i strategiju razvoja zemlje. Stalna usmjerenost na ekonomsku efikasnost, na stope gospodarskog rasta, zapostavila je društveni razvoj, a posljedice su višestruke: strukturalna ovisnost hrvatskog gospodarstva o globalnim financijerima, neefikasnost modela vladanja (visoka korupcija), dugogodišnja visoka nezaposlenost, osobito mladih, pauperizacija stanovništva, smanjenje socijalne sigurnosti, rast društvene nejednakosti, ali i vrijednosna dezorijentacija hrvatskog društva.U ovom trenutku Hrvatska treba napustiti paradigmu neoliberalnih reformi čija je podloga isključivo interes uskih financijsko-političkih elita. Hrvatskoj je potreban nov razvojni model, alternativna ekonomska politika koja treba uvažiti vlastite resurse i mogućnosti razvoje, ali i šire društvene ciljeve. Za takvo što ipak je potrebna drukčija vrsta politike i političara, nisam sigurna imamo li ih!
Izvor: www.dalmacijanews.com
