Mustač i Perković bili su gospodari života i smrti! Oni su simbol zločinačke komunističke organizacije koja je sijala smrt po cijelom svijetu. Najviše Hrvata ubili su u Njemačkoj – i pravedno je da im se tu i sudi. A hrvatski narod još uvijek ne zna tko im plaća odvjetnike – najskuplje u Münchenu. Vjerojatno RH!

Razgovorima s hrvatskim mučenikom Lukom Kraljevićem – i žrtvom okrutnog zločina sinom ubijenog viteza Đure Zagajskog, Robertom, ugrađujemo još jedan kamenčić u slaganju golemog mozaika krvavog udbaškog rukopisa – zločina počinjenih nad hrvatskim borcima za slobodu i državu, diljem “slobodarskog” Zapada.
Ova su dvojica hrvatskih revolucionara, uznika i neslomljivih hrvatskih sinova koje je krvavi Titov režim osudio su na surovu smrt, na teritoriju SR Njemačke. Udbini operativci i kileri izvršili su svoj naum za Đuru Zagajskog u mrkloj noći minhenskih poljana, a Kraljevića su u drugom atentatu ostavili trajnim invalidom metkom u sljepočnicu.

Dvojica razbojnika i krvnika iz vrha spirale smrti danas čekaju ruku pravde u neposrednoj blizini svojih zločina i kalvarije mnogih hrvatskih mučenika. Istovremeno se egzekutori, niže rangirani krvnici i nalogodavci ovog i desetaka drugih zločina još šepure i drsko u lice kese čitavom hrvatskom narodu. Unutar moderne Europe sin krvnika s vrha spirale svih tih ubojstava u “slobodnoj” je hrvatskoj državi osoba koja bi po naravi svojega posla morala biti predvodnik u rasvjetljavanju političkih ubojstava, ali…

Kucnuo je čas – nema povratka natrag i ne smijemo se smiriti dok ne rasvijetlimo sudbinu i zadnjeg ubijenog ili atentatu izloženog hrvatskog političkog emigranta! Opravdano suđenje Perkoviću i Mustaču je trenutak prava na istinu, vapijuća svjetlost na tamnu stranicu hrvatske prošlosti i nužan uvjet zadovoljštine za boli i patnje stotina hrvatskih obitelji kojima su pobijeni najmiliji, a oni sami prošli su pakao na zemlji, izloženi trajnom progonu bili su lovina Titovih dželata. To je i jedan od uvjeta nacionalne pomirbe i ukupne katarze koju moramo prođi kako bi očišćeni kročili prema vedrijoj narodonosnoj budućnosti. Đuro Zagajski, rođen 2. listopada 1939. u Zagrebu, već kao maloljetnik pokušao je nekoliko puta pobjeći iz Jugoslavije. Jednom mu je to uspjelo, ali su ga austrijske vlasti vratile u Jugoslaviju, gdje je najprije proveo dva mjeseca u zatvoru, a potom je bio upućen na odsluženje vojnog roka. Vrativši se iz JNA u Zagreb bio je ponovno uhićen i osuđen na dvije godine zatvora zbog “neprijateljske propagande”. Napokon, u srpnju 1967. godine Zagajski se ponovno odlučuje na bijeg iz Jugoslavije i dolazi u Njemačku gdje dobiva politički azil. U narednom razdoblju sudjelovao je u demonstracijama protiv Jugoslavije i pratio emigrantske publikacije. Donosimo ekskluzivne razgovore s gosp. Zagajskim i gosp. Kraljevićem, svjedocima na suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Muenchenu.

Gospodine Zagajski, Vaš otac je imao šest godina kada je Drugi svjetski rat završio. On je odrastao u komunističkoj jugoslaviji i kao maloljetnik je nekoliko puta pokušao pobjeći u inozemstvo. Zašto on nije mogao prihvatiti komunističku Jugoslaviju?

Moj otac nije mogao podnositi nepravdu, kršenje ljudskih prava i neljudski karakter komunističke partije. Njegova savjest mu to nije dopuštala. On, kao i mnogi drugi, nisu mogli disati, misliti i djelovati kao Hrvati. Zato je on bježao iz te tamnice Hrvata u demokratski svijet da može kao slobodan čovjek živjeti i raditi.
Kad ga je UDBA u Zagrebu mučila trajno su mu oštetili bubrege. Zbog toga je do svoje mučeničke smrti patio, išao je godinama na dijalizu da bi na kraju dobio drugi bubreg. Ta zločinačka UDBA je od njega napravila invalida i to ga je još više motiviralo da svu svoju snagu i energiju upotrijebi u rušenju te zločinačke i komunističke Jugoslavije. Naravno da mu je cilj bio samostalna, slobodna i demokratska Hrvatska u kojoj će se poštivati temeljna ljudska prava.

Za Udbu je Vaš otac bio “državni neprijatelj” i “terorista”.

Moj otac je bio čovjek, Hrvat, vjernik, borac za slobodu i ljudska prava! On je bio sin, brat, suprug i dragi otac! Živio je u SR Njemačkoj gdje je uživao politički azil. A mi znamo da je Njemačka pravno uređena država. Da je moj otac bio to što mu je UDBA predbacivala onda bi se njemu u Njemačkoj, kao pravnoj državi, za svaki krimen sudilo. Moj otac, kao i mnogi drugi Hrvati, je ubijen bez ikakvog suđenja, dokaza i presude da su krivi za optužbe.

Jugoslavija je bila ta koja se je služila državnim terorom protiv svojih neprijatelja. I zbog tog svog komunističko-terorističkog karaktera ona nije mogla opstati.

Kakvu ulogu su u ubojstvu Vašeg oca imali Zdravko Mustač i Josip Perković?

Dana 22. siječnja 1982. godine Centar SDS Zagreb izveo je “Operativnu obradu” nad mojim ocem. Predložio ju je Zdravko Mustač, načelnik Centra SDS Zagreb, suglasan je bio Josip Perković, načelnik II. odjela Centrale SDS SRH, a odobrio je Vinko Bilić, načelnik SDS SRH, dok je samu operativnu obradu nad mojim ocem vodio Milan Munjas, operativni radnik Centra SDS Zagreb.

Tko je sve špijunirao Vašega oca?

Osoba od posebnog povjerenja mojega oca bio je S. M., koji je bio agent Centra SDS Zagreb pod kodnim imenom “Karlo” i “Dubravko”. Njega su na vezi od studenog 1981. godine do ožujka 1983. godine držali Mišo Deverić i Milan Munjas – djelatnici II. odjela Centra SDS Zagreb. Suradnik “Emin” je bio I. S., kojeg su vodili djelatnici Centra SDS Varaždin Milan Tesla i Ilija Dodik, a koje je oko vođenja suradnika instruirao Josip Perković.

D. Š. P. je angažiran 12.6.1981. godine i njegov pseudonim je bio “Dukat”. Bio je na vezi Zlabnik Damira i Roguljić Mladena, djelatnika II. odjela Centra SDS Zagreb u vrijeme dok je načelnik Centra bio Franjo Vugrinec.

U izjavi suradnika “Jerka” od 2.12.1982. godine, koju je on vlastoručno napisao i potpisao, stoji: “Ja, B. S., rođen 7. siječnja 1947., na privremenom radu u SRNj München, dajem dobrovoljno i bez prinude Izjavu kojom se obvezujem da ću na dobrovoljnoj bazi, odano na patriotskoj bazi davati podatke službi DS. Pošto se krećem u društvu ekstremnih emigranata u Münchenu kao što su Zagajski Đuro itd. Sva saznanja ću prenašati, bilo putem pismenim ili direktnim kontaktom sa službom DS”.

“Jerka” je vodio djelatnik II. odjela Centra SDS Zagreb Damir Zlabnik, u vrijeme dok je načelnik Centra bio Franjo Vugrinec.

Suradnik “Pjesnik” je bio M.Š., kojeg je vodio djelatnik II. odjela Centra SDS Zagreb Mišo Deverić, u vrijeme dok je načelnik Centra bio Franjo Vugrinec.
Pored njih tu je veliku ulogu odigrao i M. D. – “Hanzi”.

(napomena: imena su poznata, ali su inicijali navedeni zbog predstojećeg svjedočenja na sudu, sukladno pravilima pravosudnog postupka u Njemačkoj.)

Ubojstvo Vašega oca do danas nije rasvijetljeno. Što Vi znate o njegovim zadnjim satima?

Tu subotu, 25. ožujka 1983. godine, je otac proveo kod kuće, pisao je nešto na stroju. Navečer ga je netko nazvao na telefon. On se je obukao, stavio kapu na glavu i uzeo kišobran. Prije nego je napustio stan, oko 20 sati, rekao je mlađem bratu da ostavi čaj na stolu da se hladi. To znači da nije namjeravao dugo ostati vani.

Zanimljiva je izjava “Emina” od 25.02.1983. godine u kojoj on tvrdi da je moj otac stekao potpuno povjerenje u njega i da u posljednje vrijeme zna dolaziti u njegov stan i duže se zadržavati, dok je ranije izbjegavao da zajedno odu bilo kuda izvan javnih lokala. Sada je spreman i da se sa “Eminom” nasamo vozi u njegovom automobilu.
Otac je pronađen mrtav 26. ožujka 1983. u jutarnjim satima u vrtu fazana. Ta poljana se nalazi na periferiji Münchena i nije osvijetljenja. Jedna je žena čula u noći osobu koja viče: “Hilfe!” (U pomoć!) To su bile zadnje riječi moga oca.

U vrijeme njegova ubojstva bili ste sedamnaestogodišnji mladić.

Da, i to je obilježilo moj život. I neću se smiriti dok nalogodavci, organizatori i izvršitelji njegova ubojstva ne izađu pred sud.

Imate li neke naznake tko je ubio Vašega oca? Tko je izvršitelj?

Sve je vodila zagrebačka udba na čelu s Franjom Vugrincom koji je umro prije nekoliko mjeseci. Šef odjela u zagrebačkoj udbi za borbu protiv hrvatske emigracije bio je Mišo Deverić. A njihovi šefovi u republičkoj centrali udbe u Zagrebu bili su Josip Perković i Zdravko Mustač kojima se upravo sudi u Münchenu.
Dakle, ove osobe znaju tko je bio izvršitelj, oni su bili spona između nalogodavaca u Beogradu i neposrednih izvršitelja. Oni moraju odgovarati za svoju ulogu u ubojstvu moga oca.

Njemačka policija istraživala je ubojstvo Vašega oca. Kakvo iskustvo ste imali sa njima i da li je za njih ubojstvo Vašega oca završeno?

Njemačka policija nije mogla odraditi svoj posao onako kako je htjela. Nama su tada rekli da svi putevi vode prema jugoslavenskom konzulatu u Münchenu i da su oni tu nemoćni.
U Njemačkoj ubojstvo ne zastarjeva. Time postoji i nada da će se kad tad ovo ubojstvo moga oca rasvijetliti.

Jeste li Vi osobno imali problema s udbašima? Jesu li i Vama prijetili?

Poslije očeva ubojstva pitao sam “Emina” gdje je njegov auto. On mi je hladnokrvno rekao da ću završiti kao i otac ako ne prestanem sa pitanjima. Njegov auto je završio u Austriji na otpadu jer je navodno poslije automobilske nesreće bio totalno slupan. “Eminu” se naravno nije ništa desilo. I tako su važni dokazi uništeni.
M. Š. je druga osoba koju sam zbog očeva ubojstva kontaktirao. On je navodno upoznao oca u zatvoru i kad je došao u Njemačku radio je sve da dobije njegovo povjerenje. Na kraju mu je moj otac bio vjenčani kum. Tog dana sam došao u njegov stan i njegova žena Njemica mi je rekla da je on u Jugoslaviji i da će se za nekoliko sati vratiti avionom. Tu moram naglasiti da se je on hvalio da ima politički azil. Kad sam opet poslije došao u njegov stan on mi je osobno otvorio vrata. Odmah je podigao majicu, pokazao mi pištolj i rekao: “Ovdje ti je leglo udbe!”

Stanko Nižić je bio jedan od prijatelja Vašega oca kojega je UDBA 23.08.1981. u Zürichu ubila.

To svirepo ubojstvo njegova prijatelja Stanka Nižića je mog pokojnog oca duboko potreslo. On je pokušao sve da se organizatori i počinitelji tog ubojstva otkriju. Od onda su već prošle 33 godine i do danas ni to ubojstvo nije rasvijetljeno.

Luka Kraljević i Stjepan Đureković su bili s Vašim ocem usko povezani. Zašto su oni za komunističku Jugoslaviju bili opasni?

Stjepan Đureković je mogao ujediniti male emigrantske grupacije i djelovati kao most između Domovine i emigracije. Bio je veliki ekonomski stručnjak i intelektualac. Oni su planirali osnovati jednu radio stanicu u borbi protiv komunističkog režima. Pored toga su htjeli doprinijeti bankrotu pred kojim se je Jugoslavija 1982. nalazila i koji je uslijedio iduće godine. Oni su zato pripremali letke na više jezika kao i antikomunistički propagandni materijal. Taj materijal se je slao u Jugoslaviju poštom, prebacivao ilegalno preko granice i dijelio turistima.

Družili ste se i pokojnim Damirom Đurekovićem. Kakvo sjećanje imate na njega?

Damir i ja smo se često sastajali kod Augsburga u restoranu Luke Kraljevića. Luka Kraljević je bio prijatelj i suradnik naših očeva i kod njega smo se osjećali sigurno. Imali smo u njega veliko povjerenje i cijenili smo njegove savjete i brigu o nama.
Damir i ja smo imali istu sudbinu i pričali smo o našim problemima. On mi je pričao da mu stalno prijete i da će njega, kao i oca mu, ubiti. Zato je on htio pobjeći iz Njemačke u Ameriku. Luka Kraljević i ja smo ga od tog nauma odgovarali. Međutim, neke druge osobe su ga ipak savjetovale da napusti Njemačku kao što je i učinio. Najprije je otišao u Ameriku i kratko poslije toga u Kanadu. Kao što je poznato, pronađen je mrtav 10. rujna 1987. u kanadskom gradu Calgary. On je ubijen samo zato što je bio sin Stjepana Đurekovića.

Hrvatska je nakon velikog pritiska EU-e izručila Njemačkoj najprije Josipa Perkovića pa onda i Zdravka Mustača. Oni su bili dugo godina na međunarodnoj tjeralici zbog umiješanosti u ubojstvo Stjepana Đurekovića 1983. u Wolfratshausenu kod Münchena. Što Vi osobno očekujete od ovog procesa?

Perković i Mustač su bili “nedodirljivi” i dugo godina njemačkim istražnim organima nedostupni. Oni su se javno rugali njemačkoj tjeralici kao i njemačkoj pravnoj državi. Tu su ih Pantovčak, vlada, veleposlanstva, konzulati i mediji podržavali. Instalirali su svoju djecu, rodbinu i prijatelje na sve ključne državne funkcije tako da se nisu imali čega bojati. Pogledajte samo slike njihova izručenja i sve će vam biti jasno. U Hrvatskoj su oni policiji diktirali gdje i kada će se oni «predati» i njih se je tretiralo kao jako ugledne i zaslužne osobe koje lete na luksuzni odmor a ne u njemački zatvor. U Njemačkoj su ih dočekali maskirani i naoružani specijalci. I Perković i Mustač su imali lisice na rukama. To govori sve, kako jedna istinski pravna država tretira ubojstvo i potencijalne organizatore i izvršitelje ubojstva.
Mi danas imamo samostalnu Hrvatsku ali još smo uvijek taoci te zločinačke jugokomunističke i udbaške strukture. Bez pritiska iz Njemačke i EU bit će nam jako teško oslobodit se ove njihove ostavštine.
Zato ovaj proces ima povijesno značenje za nas Hrvate. Glave i simboli udbe su u njemačkom zatvoru i njih čeka pravedno suđenje koje su oni Đurekoviću, mome ocu kao i drugim ubijenim Hrvatima uskratili. Oni su ubijali u ime njihove zločinačke komunističke partije i terorističke Jugoslavije.

Sudjelovali ste u njemačkom dokumentarnom filmu «Ubojstvo u Titovo ime». Kako je taj film primljen kod njemačke javnosti?

Njemačka javnost ga je odlično prihvatila. Svi vodeći kao i regionalni mediji su o njemu pisali i tako posvetili dosta prostora udbinim nevinim žrtvama.

Kakvu odgovornost ima njemačka politika kad se govori o političkim ubojstvima Hrvata na njemačkom području?

U njemačkom ustavu stoji da je “Ljudsko dostojanstvo nepovredivo” i da “ono mora biti poštovano i zaštićeno”. Njemačka poštiva temeljna ljudska prava kao što su npr. pravo na život i pravo na azil. Ovaj ustav i ova ljudska prava za moga oca i mnoge druge Hrvate nisu vrijedili. Zašto? Zato što su tada Nijemcima dobri odnosi s Jugoslavijom bili važniji nego njihov ustav i ljudska prava. Hrvati su stavljeni izvan zakona i zbog toga je zločinačka UDBA na njemačkom području bila tako uspješna.

Kako ste se osjećali kad ste razgovarali s udbašima koji su špijunirali Vašega oca i koji su svojim djelovanjem pomogli da ga se ubije?

Razgovarao sam s nekoliko udbaša. Moram priznati da je to bilo užasno. Gledaš i slušaš takoreći starce koji su već jednom nogom u grobu, a još uvijek šire svoje udbaške laži. Laž je njihov život. I tu se dobro vidi kako udbaško pranje mozga još uvijek djeluje.

Kakvi su Vaši daljni životni planovi?

Plan mi je da osnujem jednu udrugu za potomke i rodbinu nevino ubijenih Hrvata, žrtava udbe.
Vrijeme je da i mi progovorimo i da se naš glas čuje. Do sad su stalno drugi o nama govorili i bilo bi važno da i mi zajednički nastupamo i da tražimo svoja prava. Mi se moramo organizirati i ujediniti u našoj borbi. Ubijeni Hrvati nemaju niti spomenik niti spomen ploču. Zato će se naša udruga zauzeti da se svim borcima za slobodu na dostojanstven način odužimo. Nama nije u cilju traženje materijalne odštete već istina i pravda.

Luka Kraljević rođen je 10. listopada 1948. godine u Crvenom Grmu, općina Ljubuški. Nakon završenog trećeg razreda Ekonomske škole u travnju 1967. godine odlazi u Pariz. U kolovozu iste godine odlazi u posjet rodite-Ijima i tom prigodom biva uhićen. Presudom Okružnog suda u Mo-staru od 20. prosincal967. tereti ga se za udruživanje s četvoricom istomišlj enika u namjeri rušenja postojećeg društveno-političkog uređenja u SFRJ, i stvaranje samostalne hrvatske države. Osuđen je na šest godina strogog zatvora, a nakon smanjenja kazne zloglasni zenički zatvor napušta u veljači 1971. U istom mjesecu ilegalno bježi u Njemačku, gdje je dobio politički azil. U Njemačkoj je bio politički djelatan u okviru Hrvatskog narodnog vijeća.

Gospodine Kraljević, Vaše bolno iskustvo s jugokomunističkom diktaturom i Udbom počelo je Vašim uhićenjem 23. kolovoza 1967. u Zagrebu. Tada još niste imali niti devetnaest godina. Kako je to, i zatvorska kazna, na Vas kao mladića punog i željnog života djelovalo?

Vrijeme koje sam proveo u zatvoru ne može se zaboraviti, a čovjek ga se nerado sjeća. Povezano je s fizičkim i psihičkim pritiscima kojima sam bio izložen. Pokušat ću opisati samo dva trenutka koji su mi posebno ostali u sjećanju:
Poslije uhićenja u Zagrebu bio sam prebačen u Sarajevo, gdje su počele prave poteškoće. Bez osjećaja za vrijeme, je li dan ili noć, preslušavalo me je više istražitelja, koji su me istovremeno mučili glađu i žeđi. Prilikom preslušavanja stavljao bi istražitelj na stol ispred sebe pištolj, vodu i cigarete govoreći: “Ti sada moraš govoriti sve što znadeš; doduše, mi znademo sve, ali to hoćemo čuti iz tvojih usta!” Ja sam uvijek odgovarao: nije mi ništa poznato, nemam o čemu što kazati. Onda su pokušali lijepim načinom. No kada ni to nije pomoglo, okrenuli su me zidu i morao sam tako stajati dok od umora nisam pao. Tada bi me vraćali u ćeliju, a zatim ponavljali isto.

Poslije su me prebacili u Mostar, gdje se ponavljalo isto. Moji me roditelji nisu smjeli posjećivati, vjerojatno im to nisu dopuštali jer sam mnogo omršavio. Javnost nije smjela znati kako se postupa s političkim zatvorenicima.

Drugi trenutak je transport iz Mostara u Zenicu uz još nekoliko političkih zatvorenika. Rekli su nam da se moramo spremiti za 20 minuta. Zatim su nas vezali: ruke su nam bile u “lisicama”, a noge u lancima. Zatim su nas još vezali posebnim lancem za klupu u vozilu. Pratila su nas četvorica stražara s kojima nismo smjeli razgovarati, a prije toga su nas opomenuli da će odmah pucati ako tko pokuša bježati. Tako vezani izdržali smo put od nekoliko stotina kilometara, sve do Zenice.

U zatvoru sam proveo 1190 dana, bez pravog razloga, jer ništa konkretno nisam učinio. Presuda je bila donesena na osnovi najobičnijih konstrukcija, bez ikakvih materijalnih dokaza.

Nakon izdržane zatvorske kazne u Zenici bježite u SR Njemačku, gdje dobivate politički azil. Ali Vaš bijeg kao i politički azil u SR Njemačkoj nisu Vas mogli zaštititi od daljnjeg Udbinog progona. Zašto Vas Udba nije ostavila na miru, zašto ste im bili tako zanimljivi?

Udba je znala da u Augsburgu uspješno poslujem i da imam dobre kontakate s ljudima. I željela me je pod bilo koju cijenu angažirati da špijuniram i obavljam druge stvari za njih. Ja sam kršćanski odgojen, i to nisam htio raditi. Nikad nisam bio izdajica, niti je itko od mojih bio izdajica, i zbog toga su me više puta pokušali likvidirati.

Najviše me je zvao Ivan Lasić, šef Udbe iz Mostara. Nije mi se predstavio, ali sam poslije doznao da je to bio on. On me svakog utorka zvao, nagovarao me da radim za njih, nudio mi je dva milijuna maraka, novi identitet i kuću gdje hoću i kakvu hoću. Naravno, tu je bila i prijetnja meni i mojoj obitelji. Rekli su da ću, ako ne pristanem na suradnju, završiti kao i moj prijatelj Stanko Nižić, kojeg su 23. kolovoza 1981. ubili u Zürichu.

Da te prijetnje nisu bile uzaludne pokazalo se 19. kolovoza 1982. godine?

Dva dana prije atentata uočio sam dva čovjeka u crvenoj “opel asconi” wuppertalske registracije. Oni su se vozikali oko mog restorana – odu pa dođu. To mi je bilo čudno i bio sam oprezan.
U četvrtak, 19. kolovoza 1982., bio je prvi rođendan našeg mlađeg sina. Četvrtkom naš restoran nije radio. Rođendan djeteta proslavili smo u krugu obitelji, a kad smo svi već bili otišli na spavanje te su noći ušli u kuću. Probudio sam se i ugledao čovjeka ispred našeg kreveta: u lijevoj ruci je držao baterijsku lampu uperenu u mene, a u desnoj pištolj s prigušivačem. Rekao mi je tiho na srpskom: “Vani te čeka tvoj prijatelj Dane Šarac iz Pariza. Izlazi polako van”. Ustao sam iz kreveta i krenuo za njim u dnevni boravak. On je hodao natraške i cijelo vrijeme je držao pištolj i lampu uperene u mene. Rekao sam mu da se moram obući i da ću uključiti svjetlo. Svjetlo mi nije dao uključiti. Pravio sam se da tražim hlače, i tako igrao na vrijeme. On je često pogledavao prema prozoru u hodniku i ja sam u jednom trenutku iskoristio priliku da uhvatim kvaku i da povučem sobna vrata prema sebi.
Tada je i moja žena skočila i pomogla mi držati kvaku. U tom trenutku su četiri metka probila vrata. Jedan metak je prošao iznad krevetića u kojem je naš najmlađi sin spavao i zabio se u zid. On se je probudio i zaplakao. Uzeo sam deku s kreveta, otvorio vrata, sagnuo se i bacio na napadača. Tada sam osjetio da mi je metak okrznuo sljepoočnicu. Moja supruga je bila na vratima, i nju je metak pogodio u rame. Hrvali smo se čitavu vječnost. On me je pištoljem udarao po glavi. Kad je supruga u dnevnom boravku uključila svjetlo, skočio je s prvog kata kroz prozor. Vani ga je čekao drugi udbaš u vozilu i oni su nestali.

Njemačka policija pronašla je 25.kolovoza 1982. dva pištolja na parkiralištu na autoputu Stuttgart-München – jedan s prigušivačem marke Walther PP 7,65 i jedan Walther PPK Dural 7,65. Utvrdili su da je iz tog pištolja s prigušivačem pucano na nas. Dana 7. rujna 1982. ustanovljeno je da je te pištolje kupila firma Yuniversal Gmbh iz Beča i to telexom od 21. listopada 1980. kod firme Franz Sarnitz iz Beča. Yuniversal je ove pištolje poslao 19. studenoga 1980. na adresu: “SSUP Beograd, Kneza Miloša 92, 11000 Beograd, na ruke Tome Milojevića”.

Dakle, ove je pištolje jupila i upotrebljavala Udba! Iako je to tada svima bilo jasno, ipak do danas za ovaj dvostruki pokušaj ubojstva još uvijek nitko nije odgovarao!

Drugi atentat na Vas izvršen je 3. prosinca 1983. godine…

U subotu 3. prosinca 1983., nešto prije ponoći, dok sam stajao za šankom Udbin ubojica pucao je na mene izvana. Metak je ušao kroz lijevo oko i ostao je iznad desnog oka. Liječnici su rekli da je čudo da sam ostao živ, s obzirom na to gdje je metak prošao. Iz glave su mi ga izvadili tek nakon 29 godina! Ja sam bio u puno zemalja gdje je najbolja medicinska tehnika, ali za moj vid više nije bilo spasa. Ostao sam slijep.

Možete li nam opisati kakav je to osjećaj kada čovjek u najboljim godinama, kao vi u svojoj 35., ostane bez vida?

Imao sam dosta muke i suza u tim vremenima. Imao sam dvoje male djece, a nisam znao hoću li ostati živ ili ne. Uvijek mi je to bilo u glavi. To je toliko bolno i nečovječno, živjeti u takvoj situaciji.
Nisam razmišljao o samoubojstvu, jer nisam pesimist. Uvijek sam gledao pozitivnije na stvari nego drugi. Uvijek bih se sjetio djece, supruge, mojih prijatelja, pa i samoga sebe.

Nije to jednostavno kad čovjek ne može vidjeti svoju djecu, svoju suprugu i prijatelje. Teško je to opisati. Ne daj Bože nikome, ali tko nije bio u takvim situacijama ne zna što je život. Ja nisam navikao sjediti, uvijek sam bio u pokretu. Uvijek sam nešto radio, uvijek sam htio nešto napraviti. I kad se to čovjeku uzme ostane jedna velika praznina.

Udbine žrtve – Stanko Nižić, Đuro Zagajski i Stjepan Đureković – bili su Vaši dobri prijatelji. Možete nam nešto reći o tim ljudima?

Moje prijatelje Stanka Nižića, Đuru Zagajskog i Stjepana Đurekovića Udbina je ruka ubila po nalogu jugokomunističkih zločinaca. Ovi su ljudi bili istinski borci za slobodu i svatko tko imalo cijeni slobodu za njihovu će im se veliku žrtvu duboko pokloniti. Njih nije mržnja vodila, već vjera u Boga i ljubav prema svom narodu i prema svojoj domovini Hrvatskoj. I zbog toga su bili likvidirani. Njihovi neprijatelji, zaslijepljeni i vođeni jugokomunističkom mržnjom, htjeli su tu ljubav pod svaku cijenu ubiti i uništiti!
Ovi ljudi još uvijek žive u našim srcima, njihova borba nije bila uzaludna i mi ih nismo zaboravili. Bez njihove beskompromisne borbe i žrtve, kao i naših branitelja u Domovinskom ratu, mi danas ne bismo imali svoju državu, svoj jezik, i ne bismo bili dio civiliziranog svijeta kojemu oduvijek i pripadamo, kao niti 28. član Europske unije. I na njihovim kostima počivaju temelji hrvatske slobode i države – i to se ne smije zaboraviti. Jugokomunisti, koji su njima krvavu smrt pripremali, kao i Udbini plaćeni ubojice još uvijek slobodno po Hrvatskoj hodaju i još se uvijek ponose svojim krvavim i sotonskim djelima.
Civilizirani svijet je svojim deklaracijama osudio ovo zlo i kršenja ljudskih prava i sloboda u ime te proklete Komunističke partije. Kao što vidite, naša borba protiv ovog zla je bila ispravna. Čak je i Hrvatski sabor svojom Deklaracijom od 30. lipnja 2006. osudio komunističke zločine u Hrvatskoj. Usprkos tome, komunistički zločinci i masovni ubojice imaju svoje ulice i trgove kod nas, a ljudi koji su se borili protiv ovog zla su još uvijek teroristi i državni neprijatelji. Danas je još uvijek lakše biti dijete ubojice, nego žrtve!
Kod nas se poslovi i fotelje ne dijele po sposobnosti ili stručnosti, već po tome čiji je djed ili otac najviše Hrvata ubio. Po ovom ključu se grade karijere i uništava se hrvatski narod. Vidite samo koliko Hrvata napušta svoju domovinu. Ovo je jedan veliki zločin koji se izvodi po planu. Nadam se da će uskoro doći pravi ljudi na vlast i da će se svim (vele)izdajnicima hrvatskih interesa suditi.

Na sprovodu Stjepana Đurekovića nosili ste križ. Kakvo je bilo Vaše poznanstvo s njim, kakva su sjećanja na njega?

S pokojnim Stjepanom Đurekovićem bio sam dobar prijatelj. Često smo bili zajedno i kombinirali smo puno stvari. On je bio veliki intelektualac i dobar čovjek. Imao je povjerenja u mene i ja u njega. Bio je spreman na sve – i život dati za Hrvatsku! Eto, nažalost, ubiše njega, ubiše mu i sina jedinca.

Jednom zgodom pitao sam pokojnog Stjepana Đurekovića: „Odakle tebi hrabrost da dolaziš ovdje kod mene? Ti znaš tko sam ja, ti znaš da su pucali na mene i da će opet pucati! I da sam čist i da ne radim za neku srpsku ili neku drugu agenciju”. On mi je rekao: „Ja o tebi znam dosta”. Kad sam ga pitao od koga, rekao mi je: „Ja imam jednog prijatelja u policiji i on mi je sve o tebi rekao. I na osnovi toga sam tako slobodan i zato tako često dolazim kod tebe”.

Koliko je važan proces Perkoviću i Mustaču, ne samo za Udbine žrtve i njihovu obitelj već i za samu hrvatsku državu? Što Vi osobno očekujete od ovog procesa pred Višim zemaljskim sudom u Münchenu?

Njemački prijatelji često me traže da im objasnim sliku na kojoj su sadašnji predsjednik RH i njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost, sin Josipa Perkovića. Kao što vidite, Nijemci su shvatili da je leglo Udbe na Pantovčaku i da mi nećemo moći napredovati ako se ove rak-rane hrvatskog društva i države ne riješimo. Dakle, moramo započeti od predsjednika države i od udbaša očistiti Vladu, ministarstva, sudstvo, policiju, tajne službe, veleposlanstva, konzulate, te gospodarstvo, medije, opskurne udruge, sveučilišta, škole… Moramo se jednom riješiti ovih jugokomunističkih i udbaških lešina. Tek tada ćemo biti potpuno slobodni, napredni i sigurni u svojoj državi.
Mustač i Perković bili su gospodari života i smrti! Oni su simbol te zločinačke komunističke organizacije koja je sijala smrt po cijelom svijetu. Najviše Hrvata ubili su u Njemačkoj i pravedno je da im se tu i sudi. Lijepo je znati da se oni, glave i simboli Udbe, nalaze u zatvoru. Međutim, mi imamo previše mustača i perkovića koji još uvijek slobodno hodaju ovom Lijepom našom i koji su još uvijek moćni i utjecajni. Dakle, ta udbaška mreža je još uvijek živa i nju se mora što prije iskorijeniti.
Hrvatski narod još uvijek ne zna tko plaća Perkovićeve i Mustačeve odvjetnike. Njihove odvjetnike – i to najskuplje u Münchenu – vjerojatno plaća Republika Hrvatska.
To je nastavak one politike koja je mijenjala zakon da se spriječi njihovo izručenje Njemačkoj – i po cijenu svađe s Njemačkom i EU-om, koja je htjela mijenjati čak i hrvatski Ustav samo da ne dođe do izručenja i koja je preko Državnog odvjetništva činila sve da do izručenja ne dođe.
Zašto se u Hrvatskoj – kao ni u jednoj drugoj državi bivše Jugoslavije – ne mogu dobiti podaci i dokumenti koji postoje u arhivima i pokazuju tko je naređivao ubojstva? Bez preslika dokumenata ne može se ništa dokazati na sudu!
Što je s drugim slučajevima ubojstava? U Hrvatskoj nitko ništa ne poduzima. Politika sve radi da se Mustač i Perković zaborave. O drugim slučajevima uopće se ne govori, kao da se nikad nisu ni dogodili. Zato je važno što će se o tim drugim slučajevima čuti na sudu u Münchenu.
Ja apeliram na sve institucije i sve časne ljude koji mogu doprinijeti svojim radom da se otkriju organizatori političkih ubojstava, kao i svi Udbini ubojice.
Tek kad se Hrvatska riješi ovih zločina iz jugokomunističke diktature i kad organizatore i počinitelje političkih ubojstava izvede pred sud, tek tada ćemo moći razvijati demokraciju. Bez jasne i beskompromisne osude ovih zločina i zločinaca nema nam budućnosti!

PRESUDA PROTIV PRATESA ZBOG UBOJSTVA
Kako je Udba opstruirala suđenje Pratesu?

1. “Sudskom vijeću nije bilo moguće ispitati Zdravka Mustača i Josipa Perkovića kao svjedoke ili ishoditi da budu ispitani u okviru sustava pravne pomoći.”
2. “Do objavljivanja presude dana 16. srpnja 2008. godine, zahtjev Sudskog vijeća za pravnu pomoć radi ispitivanja oba svjedoka pred sucem u Zagrebu od 18. ožujka 2008. godine ostao je bez odgovora. Kako je Njemačko veleposlanstvo u Zagrebu izvijestilo Sudsko vijeće dopisom od 3. lipnja 2008. godine, koji je pročitan na glavnoj raspravi, naknadni upiti od 28. ožujka, 20. svibnja i 26. svibnja 2008. godine, kojima je istaknuta žurnost zahtjeva, ostali su bez reakcije s hr-vatske strane.”
3. “Perković je ismijao njemačke istražitelje i ostavio je dojam da preko svojih veza, koje i dalje funkcioniraju, može u zametku ugušiti svaki pokušaj Nijemaca da preko suda dociu do saznanja.”
4.”Činjenica da odgovor na daljnji za-htjev Sudskog vijeća za pravnu po-moć radi ispitivanja Mustača i Perkovića po ovlaštenju nije zaprimljen do objavIjivanja presude, a da pri tome eventualne zapreke nisu priopćene barem na upite njemačkog veleposlanstva u Zagrebu od 28. ožujka, 20. svibnja i 26. svibnja 2008. godine, govori u prilog tome da se Perković nije samo hvalio svojim vezama.”
5.”Sadašnja glavna rasprava protiv op-tuženika, koji se od 31. siječnja 2008. godine ponovno nalazi u pritvoru na temelju uhidbenog naloga Sudskog vijeća od 29. siječnja 2008. godine, trajala je od 13. veljače 2008. godine do 16. srpnja 2008. godine, a da pri tome nije bilo niti jedne jedine reakcije hrvatskih vlasti na zahtjev za pravnu pomoć radi ispiti-vanja po ovlaštenju. Mogućnosti da Sudsko vijeće docie do saznanja sada su iscrpljene.”
6. “Ranije navedeni dopis njemačkog veleposlanstvu u Zagrebu Sudskom vijeću od 3. lipnja 2008. godine naglašava bezizglednost dosadašnjeg i daljnjeg čekanja na hrvatsku reakciju.”
7. “Ovo razmatrano zajedno s potpunom šutnjom hrvatskih pravosudnih tijela na zahtjev za pravnu pomoć, čija je žurnost u više navrata izričito istaknuta na razini veleposlanstva, prisiljava Sudsko vijeće na jedini mogući zaključak da Hrvatska ne želi izvršiti tražena ispitivanja.”

Autor: 7Dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save