KUBA – NEVJEROJATNA ZEMLJA U AMERIČKOM “DVORIŠTU”

ČUDNA ZEMLJA, ČUDNOG IMENA
Kuba je odlučila: Dobro jutro, Ameriko!

Tri najveća uspjeha Revolucije su besplatno obrazovanje, besplatno zdravstvo i niska stopa smrtnosti djece. Tri najveća neuspjeha Revolucije su doručak, ručak i večera.”
Kubanski vic

Nakon tajnih pregovora pod patronatom pape Franje, američki predsjednik Barack Obama i kubanski čelnik Raúl Castro službeno su najavili normalizaciju odnosa. To je put za ukidanje gospodarskog embarga koji je SAD svom karipskom susjedu, udaljenom jedva 150 kilometara, nametnuo prije više od 50 godina (najduži embargo u povijesti), zbog čega nikad nećemo znati kako bi jedina komunistička utopija na zapadnoj polutci izgledala da se mogla normalno razvijati.

Jer, ovako kako izgleda današnja Kuba, tako ne izgleda nijedna druga zemlja na svijetu.

Kubanci hranu kupuju na točkice, kao u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Svaka obitelj na Kubi posjeduje tu ponižavajuću, ali spasonosnu knjižicu koju zovu “libreta”, s normiranim količinama osnovnih životnih namirnica na koje svaki član obitelji mjesečno ima pravo po subvencioniranoj cijeni: 2,5 kg riže, 2 kg šećera, 0,25 litara ulja, 280 grama graha, 1,25 kg mesa, 1 kg ribe, 14 jaja, pakiranje tjestenine, jedan sapun, jedna zubna pasta, 280 grama kave…

Voća i povrća nema u “libreti”, jer tropska Kuba obiluje tim artiklima, koji stoje nekoliko pesosa. Ozbiljno nedostaje mlijeka, ali je provedena društveno pravedna raspodjela: dobivaju ga samo trudnice, bolesnici i djeca do osam godina, dok ga ostali moraju kupovati po brutalno visokim cijenama za kubanske prilike – u zemlji u kojoj je raspon plaća od sedam do 25 dolara, litra mlijeka dođe i do pet dolara.

’Señorita, tko je ovdje lud?’

Takvo siromaštvo Kuba prolazi još od raspada SSSR-a, koji je povlaštenom cijenom za kubanski šećer amortizirao američke sankcije. Kad je početkom 90-ih ostala sama s embargom, Kuba se našla na rubu gladi, pa je Fidel Castro morao otvoriti granice za međunarodni turizam, što je – uz dolarske doznake iz kubanske dijaspore na Floridi – jedini izvor konvertibilnog novca na Kubi. A mnogi se artikli, osobito oni “luksuzni”, koji nisu obuhvaćeni “libretom”, mogu kupiti samo u dućanima za strance, isključivo za konvertibilne pesose (CUC).

Kubanci plaću dobivaju u pesosima, a konvertibilne pesose mogu dobiti samo turisti u mjenjačnicama. Cijene u obje valute su jednake, ali je nacionalni pesos 24 puta slabiji od “turističkog”, pa većinu stvari stranac plaća 24 puta skuplje od Kubanca. Te dvije ekonomske linije – za domaće i za strance – u teoriji bi trebale biti odvojene, ali u praksi često nisu, što dovodi do bizarnih situacija, kako sam se svojedobno uvjerio u jednom baru u Santiagu na istoku Kube.

Na stolu sam zatekao dva menija: jedan u konvertibilnim, drugi u kubanskim pesosima; na prvom je čašica ruma koštala tri CUC-a (18 kuna), na drugom tri pesosa (75 lipa). Simpatična kubanska konobarica prvu mi je cugu naplatila 18 kuna, nakon čega sam zaiskao isto piće, ali po lokalnom meniju: ista žena mi je nonšalantno donijela isti rum kao maloprije, ali sad me koštao 75 lipa, 18 puta jeftinije nego prije deset minuta. Da sam znao španjolski, pitao bih je: “Señorita, tko je ovdje lud?”

Takve zbunjujuće stvari na Kubi se događaju neprestano. Vožnju državnim taksijem (stare ruske “lade” ili nove južnokorejske “kie”) s kraja na kraj Havane stranac plaća deset CUC-a, ili 60 kuna, ali ako se uvali u lokalni “taxi colectivo”, stare američke automobile iz doba prije Revolucije, tada plaća po cijeni za Kubance: deset pesosa, dvije i pol kune.

Zbunjujuće je i da tako siromašna zemlja desetljećima uspijeva održati visoku razinu školstva i zdravstva, koji su besplatni i dostupni svim Kubancima. Ako dijete iz nekog sela želi studirati medicinu u Havani, roditelji ne moraju platiti doslovno ni pesosa: osim što je besplatan kompletan studij, kubanska država za sve vrijeme studiranja snosi sve studentove troškove, od prijevoza i smještaja do hrane i knjiga.

Kuba za znanost izdvaja najveći postotak BDP-a na svijetu (10-15 posto), što je proizvelo raritetno društvo s gotovo dvije trećine visokoobrazovanih, a sâm Fidel je javno ustvrdio da među najveće koristi od Revolucije spada to što “i naše kurve imaju fakultetsku diplomu”. Zbunjuje da tako nerazvijena zemlja uspijeva svim svojim mladima pružiti besplatno obrazovanje, dok se u razvijenim zemljama Europe mladi moraju tući s policijom kako bi izborili to pravo.

Spriječiti ‘kinesku grešku’

I sve zdravstvene usluge na Kubi su također besplatne, a svi Kubanci stariji od 60 godina imaju kontinuiranu liječničku skrb. Kubanski zdravstveni sustav pritom se ubraja u najbolje na svijetu, što se vidi po vrlo niskoj stopi smrtnosti djece (4,7 na tisuću novorođenčadi), po čemu ovaj siromašni komunistički otok ulazi u rang najrazvijenijih zemalja svijeta.

Kad sam preklani posjetio Castrov otok, napisao sam da je to “frapantna kombinacija Švedske i Burkine Faso”.

Govorimo o društvu u kojem su sapun ili kemijska olovka vrlo skupi i mnogima nedostupni, ali su zato vrhunska operacija srca ili liječenje dijabetesa potpuno besplatni i dostupni svakome. To je društvo u kojem roditelj ne može djetetu kupiti kamion na baterije iz dućana za strance, jer ta igračka stoji kao godišnja plaća, ali mu može pružiti besplatan studij bilo čega u bilo kojem kubanskom gradu. Na roditelju je da procijeni što mu je za dijete korisnije: kamion na baterije ili fakultet?

Za naše poimanje bizarne su Castrove “kapitalističke reforme”. Svaki Kubanac odnedavno se može baviti poduzetništvom i zaposliti dva radnika, uz minimalna plaćanja državi. Već kod trećeg radnika država drastično povećava namete, u neskrivenoj namjeri da ga odvrati od “prevelikog kapitalizma”. Kubanski komunisti žele spriječiti ono što zovu “kineskom greškom”: raslojavanje društva. Uza sve to, Kuba je i jedina komunistička zemlja u kojoj je ikad održan gay pride. Možda i zato što je glavna gay aktivistica u zemlji Mariela Castro, Raúlova kći.

Poželjna solidarnost

Turizam je na Kubi donio i novu klasifikaciju transportnih sredstava. Ako želite poduzeti međugradsko putovanje, pri čemu je udaljenost od grada A do grada B recimo 150 kilometara (kao od Splita do Zadra), imate četiri mogućnosti.

Prvo, uzmete rent-a-car, što će vas doći oko 400 kuna. Drugo, za 40 kuna putujete klimatiziranim autobusom za strance. Treće, imate neklimatizirani autobus za Kubance, po cijeni od četiri kune. I četvrto, kamionski prijevoz za 40 lipa, ali stojite na nogama u “košu”, pod ceradom. Kubanci kojima je i tih 40 lipa puno, ili nisu uhvatili mjesto u kamionu, često stopiraju kod većih raskrižja, iza kojih stoje policijske patrole koje provjeravaju jesu li ljudi dovoljno solidarni. Jer, ako Kubanac vozi državni automobil, a nije se zaustavio stoperima, patrola ga može zaustaviti i propitati o razlozima ili ga “zamoliti” da se vrati po nemotoriziranu subraću.

Slobodna putovanja

Otkad je došao na vlast, Raúl Castro uvodi reforme. Osim što je dopustio kupoprodaju nekretnina – što se u Fidelovo vrijeme nije moglo – i upotrebu mobitela, novi kubanski čelnik je ukinuo pravilo da građani Kube za svako putovanje u inozemstvo moraju od države tražiti dozvolu: sada svi mogu slobodno putovati, ali je i najjeftinija avionska karta, ona do Miamija na obližnjoj Floridi, većini Kubanaca preskupa. Osim ako im novac ne pošalje upravo rodbina s Floride.

Autor: Damir Pilić/slobodnadalmacija.hr

Odgovori

Skip to content