ZMIJA U KNESSETU
Izrael jaše u rat. Još jedan. Sve do posljednjeg rata. Armagedona. U Knessetu je Hrvatski predsjednik uzjahao na konja. On pokreće građanski rat u Hrvatskoj. Iranske duhovne i svjetovne vođe poručuju da su spremne za rat. Mi smo tu, gdje jesmo. Borit ćemo se protiv Izraela i Amerike, a možda i protiv kršćanstva. Borit ćemo se protiv globalne religije cionizma i holokausta. Sirija ne bježi od svojih zadnjih konzekvenci. Rusija i Kina se prestrojavaju, iza Sirije i Irana. Ali, Hillary Clinton prijeti iz Tunisa i Putinu i Kini. Odvratni su joj, kaže ona, i Rusija i Kina. Kineska diplomacija joj sutradan odgovara. A odgovorili su odmah i kada su izaslanici sa Zapada došli tražiti kineski novac: Neka Zapad troši ono što zaradi.
Govori se otvoreno, kao Hillary. Kao iranske duhovne i svjetovne vođe. Kao Kinezi. Kao Židovi. Kao hrvatski kompozitor. Kojega su spopali bjelosvjetski i hrvatski mediji. Te noge su mu slabe; te udarilo mu je na oči; jučer gledam: mediji bilježe flaster na njegovom palcu: Ujela ga Zmija. Nekada je moj stih bio nešto što je poezija toga doba najbolje mogla smisliti: «Osipate se pomalo Vaša Visosti!» Svi su to ponavljali. Ponavljaju i danas.
HRVATSKI FILOZOF ŠEŠELJ
Počelo je osipanje sustava. Trebalo je samo da to pjesnik kaže. Jer ako ne kaže, stvari se odvijaju sporo. Očekuje se da to onda kaže neki pastir, neka noćna skitnica, protuha sa kolodvora, mjesečar ma krovu, riba u moru. Počelo je onda i osipanje Maršala. Ostao je bez – noge. Osipate se polako Vaša Visosti. A sa nogom je bilo posve nevjerojatno. Putovao sam s lijepom Nadom Lazarević i sa pjesnicima, južnim Jadranom. Prošli smo Petrovac. More je bilo izbacilo ljudsku nogu na obalu. Gnusno. Mislim da bih se tada bio zaljubio u lijepu Nadu Lazarević, da nije isplivala ta – noga. Ona se uskoro udala, za pjesnika, iz tog istog automobila, Ranka Jovovića.
A nešto poslije oboje su ratovali na strani hrvatskog filozofa, Vojislava Šešelja, koji je u Srbiji pokrenuo svoju paravojsku i tako, korak po korak, dogurao do Haaga. Ali, onda je bio obični hrvatski filozof. I bila su mu strana granična područja kod Virovitice i Karlobaga. Nadu nikada više nisam vidio. Ni Ranka. Napisao sam istog dana poetsku bilješku, pod naslovom Noga, koja je za par dana izašla u Književnim novinama. I sve bi to bilo – pričam ti priču. Storytelling, kako bi rekla Kristina, koja je, uostalom, imala sreću da u Londonu studira kod jedine žene koja je imala doktorat iz – storytellinga. Pa sad ti vidi. Ali, uvijek se javlja đavo koincidencije. Web kozmički koincidencija. Možda je Janno Watts najbolje definirala – web. Web nordijske magije.
A taj vrag je nekako uredio da priča u Književnim novinama izađe istovremeno, istoga dana, kada je objavljena i vijest da je Titu amputirana noga. Ja sam tu više nisam mogao ništa. Kolporteri su se na svoj način dokopali te teme, noge, i počeli bjesomučno trčati i vikati. Isplivala je Titova noga! Glavurtić objavio Nogu. Čija je noga!? Tito je izgubio nogu!
Dakle, Osipate se polako Vaša Viosti! Napišeš stih. A onda još objaviš priču. I shvatiš smisao poezije i književnog poslanja. Zato izbjegavam pisati o hrvatskim predsjednicima. Pišem o Luki Bojoviću. O Zemunskom klanu. O Lukinom ocu, Vuku Bojoviću. Upravitelju Zoološkog vrta. I pišem o njegovom majmunu, Sammyju. Koju povremeno pobjegne i napravi zulum po Dorćolu. Vješa se o trole. Zabavlja građane. A onda se rodi Luka. I korak po korak, postane, nekrunisani šef Zemunskog klana. Eto ga u Valenciji.
OPERACIJA ZOOLOŠKI VRT
Zašto je za ovaj portal pišem u beogradskom Zoološkom vrtu, o Luki, o jednom majmunu. Iz nekog tajnog pijeteta. Zašto pišem o smrti Branka Šaranovića. A povremeno objašnjavam značenje UERKE. Književnost koja surađuje sa stvarnošću. Veliki Chesterton je zamislio odjel policije, koja u elizabetanskim sonetima, ili bilo gdje u književnosti, traži tajne nekog političkog atentata. Ili traži istinske ubojice Male Hodak. A poslije Noge, ja drukčije i pišem i mislim. I sjedim, dolje u Holdingu, u maloj kavani La Paz. Kao baš to jutro. Kada dolazi Dražen. Donosi vijesti. Ili dođe Marcion. Što ima novo!? Ili dođe onaj drugi Marko, 
Jankomirski. Koji misli da stvari involvira. Da služi kao okidač. U nekom tajnom i verbalnom smislu. Ja umijem da slušam. I evo vijesti. Uhapšen je Luka Bojović. U nekoj španjolskoj provinciji. U butegi po čudnim nazivom – La Paz. Kodno ime operacije bilo je Zoološki vrt. U čast Lukina oca. Kao da je u neko u svemiru čitao moje tekstove. A žalim se da me nitko ne čita. I baš me u zagrebačkom La Pazu našla ta vijest.
Zmija koju je u Knessetu lansirao hrvatski Predsjednik izazvala je čudne, mahom smušene, reakcije. Zmija je metafizička kategorija. Iskonska. U Korijenu Istočna grijeha. Lucifer. U Predsjednikovom vokabularu to je politička kategorija. Dio hrvatska pučanstva, kojeg on želi satrti. Jer Zmiji se glava mora satrti. Ali, Zmija je htonska neman; pripada Objavi, knjizi Postanka i, onoj posljednjoj, Otkrivenja. Djevica gazi glavu zmije. Nije Josipović ta djevica, niti taj sveti ratnik. Nije on Sveti Juraj. On je sa one strane Hrvatske, kršćanstva i Europe. I zato neka čuva da ga Zmija ne dohvati za palac. Jer osipanje je alkemičarski fenomen. Solve et coagula. Osipović. On je onaj koji donosi nemir u svoj dom.
Piše: Miro Glavurtić/Tjedno.hr
