Ivan Ugrin: Bleiburg predstavlja najveću tragediju Hrvata u cjelokupnoj povijesti
Istinu o Bleiburgu spoznao sam na početku gimnazijskih dana, kad sam sredinom sedamdesetih godina dobio u ruke dva toma u izdanju Zirala, koja su tiskana u emigraciji, jer se na tu temu u bivšoj SFRJ 45 godina nije smjelo govoriti ni pisati niti riječi. Štoviše, svećenik koji mi je dao dvije debele knjige svjedočanstava o bleiburškoj tragediji, upozorio me je da nikome ne kazujem što čitam i da pazim da netko ne sazna čime se bavim.
I tako sam nekoliko dana skrovito u podrumu otkrivao naličje narodnooslobodilačke borbe, koja je iza sebe ostavila stotine tisuća žrtava, uglavnom Hrvata, i to ne samo vojnika poraženih domobranskih snaga, nego prije svih civila, žena, djece i staraca koji su pred partizanima koji su oslobađali Lijepu našu bježali na Zapad, nadajući se spasu od saveznika.
Tako nešto mogla je počiniti samo mržnja i zločinački um, koji je, uz svesrdnu pomoć engleskih zapovjednika, naredio da se izvrši genocid nad hrvatskim narodom. Pokolj je počeo na Bleiburškom polju i trajao danima na krvavom Križnom putu. “Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu”, hvalio se Josip Broz Tito u Ljubljani 26. svibnja 1945.
Bleiburg predstavlja najveću tragediju Hrvata u cjelokupnoj povijesti, i tek se s osamostaljivanjem hrvatske države o tom događaju moglo slobodno govoriti i pisati i u domovini, a svibanjska komemoracija na Bleiburškom polju postala je mjesto hodočašća i odavanja počasti nevinim žrtvama čiji su životi ugrađeni u temelje državotvornosti. Svaka čast hrvatskim komunistima koji su se borili na strani antifašističkih pobjednika u Drugom svjetskom ratu, no, njihov ideal nije bila slobodna Hrvatska nego stvaranje socijalističke Jugoslavije, za koju vrlo dobro znamo kako je završila, kao i prethodna, u krvi, jer je SFRJ bila ništa više, nego utjelovljenje velikosrpske ideologije. Život u Hrvatskoj, za sve one koji se s tim nisu slagali, bila je kalvarija, i zahvaljujući osobito Hrvatima u dijaspori, koja je među inim čuvala uspomene i na bleiburške žrtve, prije dvadeset godina ostvarili smo stoljetni san o slobodnoj i samostalnoj zemlji. Nešto slično dogodilo se u prošlom stoljeću još samo Židovima koji su obnovili svoju državu Izrael, a veliku ulogu imala je u tome njihova dijaspora i žrtve koje su podnijeli za slobodu. Narod koji ne štuje svoje žrtve, nije ni zaslužio da to bude.
I nije prošlo ni sto dana vlasti Kukuriku koalicije, a predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, Ratko Maričić, najavio je prijedlog Saboru da prestane biti pokrovitelj nad komemorativnim svečanostima kojima se svake godine obilježavaju žrtve Bleiburga. Odmah se oglasio i podržao ovu inicijativu Ivan Fumić, nekadašnji KOS-ovac i vojni tužitelj JNA, koji je hrvatskoj javnosti, kao i Stjepan Mesić, poznat po izjavama da nakon drugog svjetskog rata nije bilo partizanskih zločina, nego je na Bleiburgu, kako je jednom prigodom kazao, “pokopano 20 ustaša koji su se odbili predati partizanima pa su se sami ubili”. Otprilike u isto vrijeme javili su se otac i sin Goldstein sa svojom novom knjigom “Jasenovac i Bleiburg nisu isto”, kao da se može uopće povlačiti granica između dva zločina.
Sve ovo se događa dok se sprema ukidanje Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata, što je očito iz prijedloga proračuna Kukuriku koalicije, u kojem te stavke više nema, a ministar Predrag Matić najavljuje pripajanje tog Ureda Ministarstvu hrvatskih branitelja. “Ne zatvarajte Ured za istraživanje komunističkih zločina”, zatražio je Joseph Daul, šef zastupničkog kluba Europske pučke stranke u Europskom parlamentu, u otvorenom pismu predsjedniku Vlade Zoranu Milanoviću. “Inicijativa o samostalnom Uredu uključivala je i potporu vaše Socijaldemokratske partije i nadam se da ta potpora nije povučena”, piše Daul.
Kad je pisao ovo pismo, Daul zacijelo nije znao kako se jedan od potpredsjednika Sabora, istaknuti SDP-ovac Nenad Stazić, na svome Facebook profilu izjasnio ovako: “Nisam za to da Hrvatski sabor bude pokrovitelj komemoracije Bleiburga ako se ona održava tamo gdje dolaze ljudi u ustaškim uniformama”. A o onima koji su stradali na Bleiburgu, on se sprda. Jedan od prvih koji mu je ovo lajkao je i stranački sudrug, ministar Arsen Bauk.
Rezolucija o Europskoj savjesti i totalitarizmu ističe kako “Europa ne može biti ujedinjena ako ne može uspostaviti zajednički pogled na svoju povijest, na nacizam, staljinizam i fašističke i komunističke režime i ne otvori poštenu i temeljitu raspravu o njihovim zločinima tijekom prošlog stoljeća”.
I Hrvatska, kao buduća članica EU, mora na isti način vrednovati i crni i crveni režim. Oni koji misle da Sabor ne treba biti pokrovitelj komemoracije žrtava na Bleiburgu, ni ne zaslužuju da obnašaju vlast u europskoj Hrvatskoj.
Ivan Ugrin/hrsvijet.net
