Skromni svećenik spašava prostitutke i beskućnike
DOBROTVOR SA STARIM FIĆOM Don Dragec: ‘Uspio sam spasiti više od 13 žena iz pakla prostitucije’. Mnogi beskućnici i prostitutke kojima je pomogao danas imaju obitelj i posao
Badava mi vjera ako je ne živim svakodnevno i ako ne djelujem – priča nam velečasni Dragutin Goričanec u svojem župnom dvoru u Završju kod Karlovca, koji je, zapravo, sve samo nije dvor.
No, čovjeku koji je svoj život posvetio pomaganju drugima i ne treba više od skromnog kućerka i bezvrijednog automobila parkiranog ispred. Star je fićek tri desetljeća, ali još vozi, zato ga i ima. Jednom je samo imao novi auto, Ford Escort, ali ga je prodao da bi kupio minibus s kojim je po udaljenijim selima skupljao vjernike i vozio ih na misu.
Velečasni Dragec se uzda u dobroga Boga i njegovu providnost, no očito Božje poruke shvaća vrlo jasno i po njima djeluje.
Presudan događaj
Zanimaju ga ljudi s margine, prezreni i odbačeni, nevoljeni i jadni. S ceste spašava prostitutke, beskućnicima nudi krov nad glavom, invalidne osobe razvozi autobusom po Europi, na hodočašća i izlete, a nekada se bavio i egzorcizmom. Razumije odbačene jer je davno i sam bio na putu koji je takve odveo tamo gdje su sada. Ukrao je, lagao, skoro se odao skitnji, a razmišljao je i o samoubojstvu.
– Majčinom ujaku ukrao sam novac u vrijednosti jednog bicikla i sve prijatelje nakon škole pozvao pred trgovinu na čašćenje sendvičima i sokovima. Prodavačica je pozvala moju majku i uslijedila je kazna. No, batine koje sam dobio bile su ništa naspram prijezira koji sam doživio u školi, a ni kod kuće nije bilo prijateljske atmosfere. Razmišljao sam da odem od kuće i bavim se kriminalom, ali kako sam bio odgajan u kršćanskom duhu, nisam htio nikome raditi zlo, pa sam mislio da je najbolje da se bacim u Muru. Pomogla mi je molitva i shvatio sam da postoji netko tko će me voljeti i oprostiti mi bez obzira na sve – dragi Bog. Sve se promijenilo.
Jedne je večeri prije desetak godina bio u molitvi pred Presvetim, kaže, i dobio je poriv da ode u Zagreb, u hladnu noć, naći nekog kome će trebati pomoć, jer je i ranije sklanjao beskućnike po barakama.
Makroi mu prijetili
– Te noći nisam naišao na beskućnika, već na prostitutku. Prišao sam joj i rekao da ne trebam seksualne usluge, već da ću joj platiti za razgovor. Uzela je 200 kuna i ispričala mi je da to radi da bi prehranila djecu jer je stranac, bez dokumenata, zdravstvenog osiuranja i bez primanja. Posjetio sam je i vidio da živi jadno, bez grijanja. Opskrbio sam je hranom, nabavio joj peć i nastavio pomagati dok nije stala na noge. Uputio sam je u molitvu. Uspjela je izaći iz toga pakla. Ne znam koliko sam ih tako spasio jer namam često povratnh informacija, ali znam sigurno za njih 13, jer smo poslije kontaktirali. Danas manje idem po ulicama tražeći ih, sada one dolaze do mene i mole pomoć – priča nam velečasni Goričanec dodajući da je od makroa nerijetko primao prijetnje.
Neugodni egzorcizam
Uz sve to u svojoj susjednoj župi u Prilišću napušteni župni dvor pretvorio je u prihvatilište za beskućnike kroz koji je prošlo dvadesetak ljudi.
– Ne nudim im preživljavanje, nego život. Tamo im je krov nad glavom privremen, jer ih želim osposobiti za samostalan život. Rade u vrtu, imaju ovce i svinje, u radu su i molitvi po cijele dane. Mnogi su danas oženjeni i imaju normalne živote, jedan živi u Njemačkoj i ima 1500 eura plaće. Trenutno su tamo trojica, uskoro će im se pridružiti još jedan – kaže svećenik.
Egzorcizmom se trenutno ne bavi, ali jest godinama, u vrijeme kardinala Kuharića.
– Bilo me je strah, jer sam vidio ružnih stvari, bacalo bi te ljude zlo, izobličavalo im se lice, žene su progovarale muškim glasom, sam Sotona pričao mi je iz žene muškim glasom riječima: ‘Upotrijebio si najjače oružje protiv mene’, nakon što sam je ispovjedio – prisjeća se župnik Dragutin.
Ne smatra se posebnim ni zaslužnim. Sve je to znak, kaže, Božje volje i dobrote.
Više od 1000 invalida odvezao je u svetišta
Prije 15 godine palo mu je na pamet pomoći invalidnim osobama koje su zbog svojih hendikepa bile osuđene na boravak u četiri zida, da vide svijet. Boga je molio za pomoć.
– Molio sam da nekako dođemo do prvog busa prilagođenog invalidima i uslišio je molitve. Danas ih imamo tri, dva starija koristimo samo za kampiranje, s trećim, najnovijim, putujemo. Tko je u prilici, plaća putovanje, tko nije, ne treba, uvijek se nekako snađemo, jer dobri Bog providi, ali nemamo neko sigurno financijsko zaleđe. U petnaestak godina prevezli smo više od 1000 nepokretnih osoba i još nekoliko tisuća ljudi u njihovoj pratnji. Dvaput smo bili u Izraelu (tamo su putovali zrakoplovom, op. a.), a najdalje smo autobusom išli na hodočašće u Fatimu – govori svećenik koji na putovanjima postaje vozač autobusa.
Izvor: jutarnji.hr
