Sveti Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski
Danas slavimo dvojicu svetih zaštitnika, Bazilija Velikog i Grgura Nazijanskog, koji su i za života bili nerazdvojni. Sveti Bazilije Veliki (Bazilije iz Cezareje ili Vasilije Veliki), biskup i crkveni naučitelj, rodio se kao sin uglednoga retora oko 330. u Cezareji (Kapadocija) i uz svojeg prijatelja Grgura Nazijanskog i svojeg brata Grgura Nisenskog pripada trojici velikih crkvenih otaca iz Kapadocije (Mala Azija, danas središnja Turska). Njegovi baka, djed, tri brata i sestra također se štuju kao sveci. Školovao se u Cezareji, Carigradu i Ateni. Sjajan govornik, najprije je podučavao retoriku, a nakon krštenja, godine 356, posvetio se asketskom životu. Prodao je sve što je imao, novac razdijelio i postao svećenik i redovnik-pustinjak. Od 370. biskup Cezareje, reformirao je liturgiju, pomagao siromasima, borio se protiv arijanizma i apolinarizma. Pisao je egzegetska, dogmatsko-polemička i asketska djela, a najpoznatija su mu pravila redovničkog života, kojima je utemeljio organizirano istočnjačko monaštvo. Osnovao je red bazilijanaca koji u samostanu žive zajedno i proučavaju Sveto pismo. Uredio je i liturgiju Istočne crkve. Za kasniji razvoj europske književne tradicije posebno je važno njegovo djelo „Govor mladićima o tome kako im može koristiti helenska književnost“, u kojem Bazilije smatra da je i kršćanima potrebna tradicionalna književna naobrazba. Napisao je i brojna značajna retorička djela, od kojih se ističe devet „Propovijedi o stvaranju svijeta u šest dana“. Jedan je od najvećih crkvenih autoriteta i najštovanijih svetaca Istoka, a svojim književnim radom pridonio je da se u kršćanstvu očuva helenska kultura. Preminuo je 1. siječnja 379. u Cezareji. Zaštitnik je Rusije, reformatora, redovnika, odgojitelja, egzorcista i upravnika bolnica.
Drugi današnji zaštitnik, sveti Grgur Nazijanski, zvan i Bogoslov, crkveni naučitelj, rodio se oko 329. u Arijanzu, selu nedaleko Nazijanza (jugozapadna Kapadocija), kao sin tamošnjeg biskupa. Učio je retoriku u Cezareji, Aleksandriji i u Ateni, gdje je studirao zajedno sa svojim zemljakom Bazilijem i Julijanom Apostatom. Učitelj govorništva, po povratku u domovinu, 361, krstio se, zaredio i pridružio se prijatelju Baziliju u pustinjačkom samostanu. Od 372. bio je biskup u Sasimi (Kapadocija), od 374, nakon očeve smrti, upravljao je biskupijom u Nazijanzu, ali se uskoro povukao u samostan. Jedan od najvažnijih teologa na općem saboru u Carigradu i u protuarijanskim borbama, izabran je 380. za carigradskog patrijarha. Tada je nastalo i njegovo najpoznatije djelo, pet „Govora“, u kojima je branio pravovjerni nauk o Svetom Trojstvu. Uskoro se zahvalio, vratio se u Nazijanz i u samoći se bavio književnim radom. Glasovit je po svojim stilistički dotjeranim govorima teološkog sadržaja, prožetim smjelim slikama i neočekivanim obratima (sačuvano ih je 45). Bizantinci su ga prozvali kršćanskim Demostenom. Pisao je pjesme i epigrame, a očuvano je oko 400 njegovih pjesama i zbirka od 243 pisma, malih stilističkih remek-djela. Utemeljitelj bizantske lirike, posebno je uspješan kao autor autobiografskih pjesama („O svome životu“) i lirskih himni. Znatno je utjecao i na teološko-filozofsku misao na Zapadu. Preminuo je 25. siječnja 389. u rodnom Arijanzu.
Izvor: zupajastrebarsko.hr
