Istina o tišini
Tišina je doista božansko ozračje. Stoga, želimo li čuti Boga kako nam govori moramo znati boraviti u toj nijemoj i gluhoj tišini.
Pitah se: Što to ima u Tebi toliko lijepo, toliko privlačljivo, toliko strastveno da me u tišinu doziva, u tišini zadovoljava, u tišini nadahnjuje i tako kroz tišinu najviše govori? A ja ne znam šutjeti… Moje srce već kao takvo odašilje nemirne ritmičke zvuke i bubnja sad brže, sad sporije. Čitavo tijelo i cijelo moje biće vazda nešto zbori.
Tišina, prava tišina, tebe – Istine – u njemu ne postoji. Ali, ipak, iako nije od tijela, niti od mojega bića, ta tišina od nekuda dolazi. Tišina je stalna i nepromjenjiva. Ona je tu i kada mislimo da je nema. Udarci srca prestaju, zvukovi bića uminu, ali tišina uvijek ostaje. I prije nego bijaše ona zemlja – ona pusta i prazna! I prije nego bijaše svijetlost! Prije nego bijaše oganj! Prije nego bijaše svemir! Tišina je bila tu. Iz tišine se razvio prasak, iz nje je nastala zemlja, potekla voda, rastao cvijet, prohodao čovjek. U tišini smo rođeni, u tišini umiremo. I onda, tišina ne postoji? Što mi ta tišina sada govori?
Prije svega dolazim Njemu koji jest Tišina, koji uvijek kada ga god pogledam, biva raspet na križu i pognute glave, raširenih ruku, nijemo šuti. Tada uviđam da se taj čin smrti i uskrsnuća odvio u najvećoj tišini i da je tada ponovno smisao tišine došao na vidjelo. Tišina je bila ona koja je primila to mrtvo tijelo u svoje krilo zemaljske grobnice. Osim toga, tišina je njegovala prostor ležanja mrtvog tijela našega Spasitelja. Tišina je bila domaćin njegovu tijelu kod rođenja i ponovno udomaćila Njegovo tijelo kod smrti. Mogli bismo zaključiti da tišina predstavlja svojevrsno božansko okruženje, okruženje u kojem prebiva i sama Istina.
Stoga poduzeh poradi tišine, Istinu braniti i to od onih koji nagone svoje istinom smatraju. To predstavlja golem i težak posao ali Bog Istine, koji prebiva u tišini neka mi je na pomoć. U tišini spoznah kolike su sile potrebne da se oholi uvjere kolika je moć poniznosti, jer i sam jesam ohol. Po toj poniznosti nastaje uzvišenost, ali ne po ljudskoj oholosti, nego darom božanske milosti i to najčešće baš u tom božanskom okruženju, u tišini koja najviše govori, jer ta tišina nadilazi sve zemaljske veličine podložne vremenskoj mijeni.
Tišina je doista božansko ozračje. Stoga, želimo li čuti Boga kako nam govori moramo znati boraviti u toj nijemoj i gluhoj tišini.
Autor: fra Mate Bašić/laudato.hr
