Isplazi hrvatski jezik
Navali narode: 10.000 kuna za najbolju izmislenicu Časopis “Jezik” i ove godine ima natječaj za najbolju novu hrvatsku riječ, a za to daju čak 10.000 kuna. Budući da mi novca uvijek nedostaje, javljam se i ja s prijedlogom: neka se nova hrvatska riječ zove izmislenica.
Izmišljanje riječi je dvosjekli mač. Kada sam nedavno bio u Bugarskoj, sve sam lijepo razumio – toliko su naši jezici slični – i zato bih se uvijek iznova začudio kad bih shvatio da im je “ofis” ured, “gar” kolodvor, a “trafik” promet. Da, nisu imali Šuleka i ostale genije iz 19. stoljeća koji su nam iskovali te riječi, kao i bezbroj drugih koje nam svakodnevno dobro dođu, recimo časopis, plin, izlet… Stvaranje novih riječi dakle itekako je korisno, a ako se ne stvore na vrijeme, mogu nastati silni problemi. Naime, nakon perioda kovanja riječi u Hrvatskoj su prevladali sljedbenici Vuka Karadžića koji su smatrali da nove riječi samo kvare jezik i zato ni dan danas ne možemo s hrvatskim otići ni frizeru, ni mehaničaru, ni u restoran – nove pojave Hrvati su jednostavno morali imenovati stranim riječima – od pomfrita i acetona, do kuplunga i dizne.
Naknadni pokušaji da se strana riječ zamijeni hrvatskom donosili su polovične rezultate. Ili bi se skovala riječ koja se izvan škole i televizije ne bi koristila – poput rajčice, odvijača, odreska ili spojke – ili, još gore, ljudima bi se branilo da koriste te udomaćene riječi te da umjesto njih izgovaraju njihovu definiciju: ne smijete reći aceton, nego morate “odstranjivač laka za nokte” ili ne smijete reći žiri, nego morate “prosudbeno povjerenstvo”.
Danas riječi ulaze brzo u jezik iz jednostavnog razloga: u Hrvatsku brzo dolaze izumi iz svijeta. Nova pojava bit će istog dana na svim internetskim portalima i u večernjem dnevniku i jednostavno nema vremena da se sazove sjednica akademika pa da tri mjeseca smišljaju novu riječ: iPhone, Tea Party i tsunami ne mogu čekati. No postoji još jedan moment: Hrvati su relativno rezervirani prema novotvorenicama (odnosno, izmislenicama, je li da dobro zvuči?). Hrvati hoće brzojav, a neće brzoglas; hoće samopomoć, a neće samovoz; hoće tipkovnicu, a neće skutnik (laptop). Ne znamo točno zašto je tako. Slovenci su puno spremniji prihvatiti izmislenice: ležeći policajac je “grbina”, a sredstva i pribor za čišćenje “čistila”. Jednostavno i praktično, zar ne? Srbi pak uopće neće takve riječi i savršeno su zadovoljni sa “železničkom stanicom”, kolodvor im je smiješan. Kao i u brojnim drugim stvarima, Hrvati su negdje između.
Zbog toga je mala vjerojatnost da će riječi s natječaja časopisa “Jezik” ući u javnost. Lingvistički genij Bulcsú László tako je, recimo, skovao riječ suosnik, ali ni nakon 15-20 godina od nje nije bilo ništa. Što je suosnik? Su-osni, to jest koaksijalni kabel. Teško je prepoznati tu riječ? To je dio njenog neuspjeha. Naime, Pavao Pavličić smatra da riječi koje nisu lako razumljive nemaju šanse za uspjeh, a argumentira to tipkovnicom: odmah se vidi da je to nešto po čemu se tipka, dok se u skutniku ne prepoznaje stara riječ “skut” koja znači “krilo”. Ovogodišnje izmislenice, očekivano, nude hrvatske varijante za touch screen, backstage, rafting i gift shop, ali i za šeflju (tj. kaciolu). E, pa, ako nismo u deset tisuća godina koliko rabimo taj predmet uspjeli naći riječ za nj, nije li vrijeme da se pomirimo s tim? I da su šeflja i kaciola legitimne hrvatske riječi kao i vino, ocat, račun, puška i jastuk ili čemo nagodinu na natječaju časopisa “Jezik” dočekati hrvatske varijante tih mrskih latinskih, turskih i njemačkih riječi?
I još jedna misao za kraj, u jeku rasprava o zaštiti autorskih prava: koliko smo dužni Šuleku za riječi kao što su kisik i dušik, koliko mu duguje, recimo, kemijska industrija na ime autorskih prava i kad će ZAMP i predsjednik Josipović početi od nas ubirati tantijeme za neke stare izmislenice?
Boris Beck/laudato
