IVICA ŠOLA: Tijelo i Duh
Izgleda da je velika greška ljudi i čovječanstva što su skloni bavljenju visokim stvarima dok je sva životna stvarnost, zdravlje i sreća u “sitnicama” i “banalnostima” svagdašnjice.
Kada je u jeku ratnih zbivanja ostao bez kave, filozof Edmund Husserl obustavio je svoj rad na dubokim intelektualnim promišljanjima u potrazi za “wessenschau” (zrenjem biti). Ova dubokoumna djelatnost bila je nastavljena tek kad je jedna od njegovih učenica (možda Edith Stein) iskopala negdje koje zrnce ove biljke, tako da je, preko želuca, ponovno proradila i glava ovog filozofa. Izgledalo bi možda previše pretjerano kada bismo ustvrdili da je kvaliteta filozofiranja razmjerna želučanom stanju stvari, te da se sve idealističke prijevare i zablude događaju kada se “niže” djelatnosti i potrebe podcIjene na račun “viših”.
Zato se F. Nietzsche u jednom svom aforizmu ismijava idealistima tvrdeći kako je tijelo mudrije od razuma te kako velike ideje dolaze i prolaze rušeći se same od sebe, dok čovjekova sreća oduvijek počiva na mudrosti tijela, onkraj svih visokih pametovanja: dobra hrana, ugodna klima i dobar san. Rousseau još k tome dodaje i dobru suprugu. Ovdje se ne radi o vulgarnoj filozofskoj inačici “u se, na se i poda se”, već o jednostavnom podsjećanju da se život definira polazeći od njegovih primarnih funkcija kojih preskakanje, omalovažavanje ili zapostavljanje jest prije znak bolesti nego profinjenosti duha. Stvari stoje upravo suprotno, što je čovjek duhovniji time su njegove “niže” funkcije obasute većom pozornošću i kulturom.
Bili kako bilo izgleda da je velika greška ljudi i čovječanstva što su skloni bavljenju visokim stvarima dok je sva životna stvarnost, zdravlje i sreća u “sitnicama” i “banalnostima” svagdašnjice. Dobar kuhar ili kuharica su usrećili više ljudi na ovome svijetu nego svi filozofi zajedno, a od kvalitetne i zdrave prehrane imamo ponekad više koristi nego od svih ideja koje je čovječanstvo proizvelo do danas. Čovjek, naime, počinje loše misliti ako loše jede, a sve krvave revolucije i s njima povezane destruktivne ideje izbile su zbog toga što želudac nije bio zadovoljan. Zato i ovi naši politički znalci “zdrave hrane” trebaju znati da politika koja ne vodi ka želucu nema životnog legitimiteta. Ideološkog, da. Politički program treba biti metafora za jelovnik, a ne skup visokih i nerazumljivih ideja ili hranjenje ljudi domoljubnim frazama.
Kršćanstvo je s tijelom i njegovim preziranjem imalo problema samo onda kada bi se u nj uvlačili gnostički elementi, što nije bilo tako rijetko. No upravo je Božić, svetkovina u kojoj Bog preuzima i pojavljuje se u ljudskom tijelu, najbolja kritika takvih zastranjenja (doketizam, primjerice). Kršćanstvo ne prezire tijelo, dapače, ono ga uzdiže na “višu razinu” (Sv. Irenej), nukajući da ga istovremeno prihvatimo sa svim njegovim nesavršenostima i napastima, kao što ga je prihvatio i Sin Božji, ali i da ga posvećujemo sakramentalnim i moralnim životom blagujući i u samoj liturgiji Tijelo.
Premda se čini da je aktualna kultura sve samo ne gnostička, da je hedonistička, da gaji kult tijela, smatram da je upravo suprotno, da nema kulture koja više prezire tijelo od ove aktualne. Kao primjer toga, primjer preziranja (vlastitog) tijela onakvog kakvog nam ga je Bog dao (ili priroda podarila) je eksplozija estetske kirurgija.
Čovjek je biće koje imitira, oponaša. Već od djetinje dobi navlačimo mamine i tatine cipele (igramo se mame i tate), gledamo svijet oko sebe s jednom jedinom svrhom: tražimo objekt za identifikaciju, za imitiranje. Originalnost (izvornost) u tom smislu je mit, jer nitko ne postaje ono što jest bez značajnog upliva uzora, modela ili idola kojima je svrha olakšavanje odgovora na mučno pitanje: tko sam zapravo ja i što želim biti, kako želim izgledati? Kloniranje zato nije ništa novo, jer je čovjek kao imitirajuće stvorenje (mimetička životinja rekao bi R. Girard) odvijeka gradio svoj “identitet” ili “image” replicirajući osobe, ideje ili trendove koji su ga najviše isprovocirali ili oduševili. Uzmimo za primjer samo svijet mode gdje poznate osobe ili modni “kreatori” zbog čovjekove imitirajuće naravi u godinu dana proizvedu po cijeloj planeti masu klonova (imitatora) zamatajući cijelu Zemlju jedne godine u narančaste, a druge crne odjevne tonove. Djetinje imitiranje mame i tate u odrasloj dobi samo se zamjenjuje drugim autoritetima, no osnovica je ista: bez predložaka i modela za oponašanje čovjek se osjeća izgubljenim i dezorijentiranim.
I kršćanska vjera djelomično počiva na naravnoj ljudskoj potrebi za oponašanjem. Na prvim stranicama Biblije čitamo da je čovjek stvoren “na sliku i priliku Božju”. To znači da mu Isti treba biti uzor izgradnje vlastitog (bogosličnog) identiteta, te da ne smije imati “drugih bogova (čitaj uzora) osim njega”. Srž je kršćanske duhovnosti nasljedovanje (imitacija) Krista koji je savršena slika i prilika vlastitog Oca. Najbolji Kristovi imitatori zovu se sveci, njihova originalnost sadržana je u herojskom umijeću “kopiranja” Njegove osobe, dakako kroz prizmu vlastitog temperamenta i vremena.
No kakve to veze ima s estetskom kirurgijom?
Kao i sve ljudsko i ona se hrani imitacijom. Svako vrijeme, tako i naše, ima svoje ideale ljepote koji su utjelovljeni u poznatim (i poželjnim) osobama ili trendovima. Gledajući svakodnevno spomenute “idole” i “modele” javlja se spontano uspoređivanje: odgovaraju li moje grudi, stražnjica, usne ili bilo što drugo kriterijima koje oni nameću. Ovi novi “bogovi” na čiju sliku i priliku se nastoje usličiti mnoge dame i gospoda, bacaju ljude u prijezir prema tijela, u ruke estetskih kirurga koji svojim zahvatom, poput svećenika za ljepotu, spašavaju tijelo prokletstva osude na muke (stvarne ili umišljene) neadekvatnosti ili trendovsko-estetske ekskomunikacije.
U estetskoj kirurgiji kao takvoj nema ništa problematično, štoviše. Kolikim ljudima je spasila samopoštovanje i podigla osjećaj vlastite vrijednosti i društveno-profesionalne sigurnosti. No ostaje pitanje traženja njenih usluga iz obijesti i narcisoidnog opsjednuća vlastitim tijelom, iz prijezira prema tijelu, jer takvi ljudi ne shvaćaju da nije problem “na njima” već “u njima”. No lakše je promijeniti izgled nego stavove: ovi ljudi previđaju da imitacija nije samo estetska stvarnost, već uključuje u sebi i moralno, duhovno i intelektualno traženje modela.
Bog je stvorio čovjeka kao imitirajuće biće, no nije zamislio da se takova ljudska narav reducira na sveprisutnu površnu, izvanjsku (čitaj estetsku) imitaciju. U tom smislu, dok su mnogi kršćanski autori pod utjecajem gnoze pisali spise “O preziranju tijela”, današnja narcisistička kultura također je gnostički oblik preziranja tijela s jednom razlikom; dok su ga naši preci išli bičevati, naši suvremenici u preziranju tijela su još okrutniji; idu ga “kasapiti”, a to samomučenje još i skupo plaćaju.
Autor: Ivica Šola/laudato.hr
