ISPOVIJEDNA TAJNO, U ROPOTARNICU!
Ni uz sva nastojanja kako bih opisao suvremeno stanje duha u jedinoj nam Hrvatskoj, ne uspijevam u tome slijediti one, koji stalno govore kako treba ostaviti prošlost, a okrenuti se svijetloj budućnosti, pogotovo onoj budućnosti, koja je izrasla na simpatičnim nazivima antifašizma, antinacionalizma, u okrilju bratstva i jedinstva. Barem smo u ta doba svi bili jednaki, uz Orwelovu primjedbu i kako je i u tom ‘raju na zemlji jednakih’, bilo i jednakijih. Kratki skok u mnogima (ne)poznatu prošlost
Ako ste imali čast da vam se udijeli, nakon godina čekanja i uzaludnih traženja, putovnica te ako ste uz to studirali na ‘trulom’ zapadu, govorim u svoje ime, svaki put nas je pratio isti ceremonijal na granici. Tko može ljubeći svoju domovinu, a to može biti samo jedna jedina, ne sjetiti se svih tortura kojima ste vidljivo i nevidljivo bili izloženi, tako da vam je svaki idući dolazak u dragu domovinu uvijek bio preslik onog prošlog. Tako sam npr. ja tjedan dana prije odlaska na odmor u Hrvatsku imao uznemireni želudac. Minuciozno sam se morao brinuti da ne bi koji jugoslavenski žbir štogod stavio u auto ili prilijepio na nevidljivo mjesto prijevoznog vozila, javio svojima u sada pokojnu Jugoslaviju i ja bih imao besplatni stan i hranu gdje se sunce ne vidi i…
Na samoj granici u splitskoj luci uvijek isti scenarij. Najčešće se je brinula o meni neka, ne pretjerujem ako ustvrdim – veoma zločesta ženska, koju nakon stvaranja hrvatske države, nikada više nisam vidio. ‘Ispovjedni’ susret je bio sličan kao jaje jajetu: ‘Što, imate, druže, prijaviti?!’ ‘Oružja i hrvatske literature nemam, a ostalo izvolite pogledati.’ Slijedilo je detaljno pregledavanje i prevrtanje po vozilu. Kada bi završila i donijela mi putovnicu, dvaput sam je isprovocirao komentarom: ‘Jadna država koja se boji knjiga na jeziku njezinih građana!’ ‘Što, druže, vi se usuđujete ‘komentarisati’? Vani iz auta i malo se maknite, jer ćemo skidati gume!’ ‘Ako vam se to radi, samo vi radite!’ Svih pet guma se je ispraznilo, a kad nije ništa nađeno jednom mi se je obratila: ‘Izvolite, vozite!’ ‘Bez guma, odnosno s potpuno praznim gumama?!’ ‘Imate pumpu i dizalicu pa radite!’ ‘Ne ću. Dajte mi šefa pa ćemo porazgovarati!’ ‘Kako to da ste vi svećenik tako drzak!?’ ‘Samo odgovaram na vaš servis!’
Zamislite tako koje sam ‘ljepote’ doživljavao kroz punih 6 godina?!
Pred par dana slijećemo na zagrebačko uzletište iz Tel-a-viva. Ništa od nekadašnjih antifašističkih poteza socijalizma s ljudskim likom. 141. osoba je prije prošla carinu nego li bi popili kavu. Nije ovaj malo veći uvod u kopkanje po prošlosti, jer s punim se pravom tvrdi da djeca ne smiju odgovarati za grijehe svojih roditelja, djedova i očeva, ali im se ne smije dopustiti da uživaju u blagodatima nepravedno stečenog bogatstva svojih crvenih očeva, koje im je omogućio sustav, kroz skoro pola stoljeća. Najrafiniranijim metodama je gazio i uništavao sve što je ljudsko, a i hrvatsko, ne stideći se krvoločnih poteza, naročito tijekom drugog svjetskog rata, posebno poraća. Štogod tko mislio i uljepšavao zločinačke ruke i noge naših ‘osloboditelja’ mira i sreće ne će biti sve dok posljednji grob ne bude označen, onako kako jest i dok se ne bude svelo u približno točne brojeve žrtava, posebno nevinih, a javno iznesu imenom i prezimenom nalogodavci i izvršitelji sotonskih ubojstava naročito sinova i kćeri svog hrvatskog naroda, jer su tobože pripadali neprijateljskim formacijama.
Uvijek sam bio pristaša da je dovoljna samo jedna nevina žrtva da s užasom govorimo o zločinačkoj ruci, ali ništa manje nije zločinačka, lažna i tempirana javna propaganda, podržavana od svih slojeva prodanih duša, pa i povjesničara, kojima nije teško lagati i pokušati na lažima postati akademik – besmrtnik. Hoćemo li i dalje govoriti o naj…logorima a da se ne zacrvene oni, koji čitaju tzv. povijesnu literaturu, ne samo Save Štrpca, pa će tako jedan po zlu poznati logor, a koji je logor uopće moguć biti po dobru poznati, iznositi kao vjerodostojnu brojku, koja se je širila ameboidnom brzinom od 40-ak tisuća do ‘povijesnih’ izjava stručnjaka za sve, koji zastupa kako je u Bleiburgu bilo manje od 10 žrtava, ali ih je na Jasenovcu bilo više od milijun!!! To reče i ostade živ, odnosno postade čak dvaput birani predsjednik hrvatske države. Boljih izvora za svoje hrvatožderstvo nije mogao tražiti Savo Štrbac i bratija. Uvjeren sam da će Savo, potpomognut svojom bratijom u Hrvatskoj, pisati ‘istinu’ o domovinskom ratu u kojemu će broj ‘nevino’ pobijenih Srba nadvisiti one iz Jasenovca.
Što reći o onima koji održavaju ‘znanstveni’ skup uz tvrdnje kako je na tim terenima pobijeno 40 000 Srba i kako su sve okolne jame pune njihovih kostiju. Siđoše u jame speleolozi i ništa. Nisu ih valjda ustaše pokupile. Zašto nam jednom ne odgovore sljedbenici najzločinačkije ideologije, koju ne mogu spasiti kabanice antifašizma, demokratskog socijalizma i ostale kamuflaže, zašto nikada nije stupila noga najvećeg sina naših naroda i narodnosti na tlo Jasenovca?
I šećer pri kraju. Nakon dolaska palim dalekovidnicu i ne mogu vjerovati svojim očima, a pogotovo svome umu. Slušam plemeniti glas prof.dr. sc Adalberta Rebića gdje ne može shvatit kako je nekome palo na pamet da svećenike obvezuju prijaviti odgovarajućim tijelima, ako u ispovijedi saznaju da penitent namjerava učiniti zlo djelo. Zanima me koji su to genijalci u čijim se je moždanim šupljinama mogla roditi ta perverzna ideja! Mogu se javno razgoliti ponosnim priznanjem da, unatoč tome što su mnoge grijehe i slabosti činili pripadnici kleričkog dijela Crkve, nikada nijedan, pa ni apostata, nije povrijedio ispovjednu tajnu. Savjetujem pogledati besmrtni film Hickoocka: Ispovijedam se! Mogu li voljeti Crkvu i hrvatski narod u trećem razdoblju života, kao sveučilišni profesor teologije u Splitu s 1751 kn mirovine i ne reagirati? Da je ovaj zakon izglasan u vrijeme Hitlera ne bih mirovao. Pitam se kako ovako genijalna ideja nije nikla u glavama bezočnih mrzitelja vjere od: Nerona, Julijana Apostate, Robespierrea, Lenjina, Staljina, Mao ce Tunga, Pol Pota, pa ni besmrtnom u grobnici na Dedinju niti u jednoj glavi sljedbenika najkrvavije komunističke ideologije. No zato niče u onima koji su plod te rafinirane ideologije, bilo da su obnašali u ona doba vodeće funkcije u socijalizmu s ljudskim licem, bilo da su ‘krvna zrnca’ njihovih predaka, spontano prešla u njihove nasljednike. I kao što nema lijeka u Černobilu dok se i zadnji atom opasne materije ne razgradi, tako nema ni mira ni sreće gdje u bilo kojoj formi vlada duh crvene ideologije.
Neka se ne zavaravaju sljedbenici takve ideologije da će pravi vjernici pustiti da budu janjad za odstrjel, kako su mislili srpski i crnogorski agresori devedesetih godina prošlog stoljeća, jer ne ubij ne znači dopustiti da te ubiju. Siguran sam ako ovakav zakon prođe da mi ne preostaje ništa osim preporučiti žbirima ideologije na vlasti, da imam dosta utakmica u nogama. Savjetujem im da najbolje zaštite najmesnatiji dio tijela, kada se, kamuflirani, upute prema mojoj ispovjedaonici, jer moje su cipele dosta šiljate i oštre. Možda žele ovakav zakon da mognu još koju plaću ostvariti, kao pravi žbiri, od kojih nijedno društvo nije imuno, a totalitarni režim ne može živjeti bez njih.
Neka me se ne napada zbog neuljudnog govora. Predlažem vodećima u političkim strukturama da obvezno posjete muzej krapinskog pračovjeka u Krapini. Ne vjerujem da i u vanjskom izgledu ne će prepoznati svoje lice s tolikim izloženim eksponatima raznih vrsta pračovjeka, posebno Krapinca, ali s tom razlikom, što je Krapinac ipak bio moralna osoba.
Kao odlikaš, ali ne onaj plod bubanja, odnosno štrebanja, u stilu ministra sve 5,00 čime se ponosim, jer nakon tisuće puta ponovljene ode najvažnijeg ministra vlade ljudskih resora u osobnu egotripovsku samohvalu da je imao sve 5,00 ja bih se sad odrekao mojih odličnih, ali ne sve s 5,00, uspjeha. I prije završnih riječi čini mi se da ova vlast, posebno njena najodgovornija ministarstva, umjesto da posvete svu pozornost tzv. malom čovjeku, oni svako malo vremena postupaju prema svojim ideološkim neistomišljenicima, posebno katoličkim vjernicima, poput onog seljaka, kojemu se nije dopadao dugački rep njegova psa. Volio je svog psa pa da ga ne bi boljelo nije mu jednim zamahom skratio rep, nego je to činio svake godine kidajući u živo komadić po komadić repa s obrazloženjem da to čini kako bi psa manje boljelo! Kako se je osjećao pas ostavljam čitateljima na razmišljanje, a najodgovornijim nositeljima vlasti poručujem mudrošću starine:
‘Quousque tandem abutere Catilina patientia nostra?’ – Dokle ćeš Katilina, zloupotrebljavati našu strpljivost?
Kako vas je simpatično slušati dok se zauzimate za manjine, jer ste sami svjesni da KP dok je vedrila i oblačila, uglavnom oblačila, nije nikada pripadalo više od 12 % hrvatske populacije. I to se nazivalo vlašću naroda? Podsjećam vas da, unatoč svim progonima, lažima, gađenjima, napadanjima u mass medijima bez davanja mogućnosti da se napadnuti obrani, što je nezamislivo čak i u Sjevernoj Koreji, ipak na ideološkom planu ste doista zanemariva manjina. Primam kritiku ali izvedenu snagom dokaza, a ne dokazom snage.
Prof.dr.sc.don JOSIP ČORIĆ/hu-benedikt.hr
