ONI SU VJEROVALI U BOŽJU LJUBAV
U samo četiri godine izgubila sam najprije devetnaestomjesečnu kćerkicu, a nakon toga u prometnoj nezgodi i devetogodišnjega sina. Nakon teških, mučnih i depresivnih dana smijem reći da se ponovno osjećam dobro. Član sam molitvene zajednice u kojoj stvarno osjećamo Božju blizinu i ljubav. Zaista, od Boga smo ljubljeni! Ne trebamo se bojati i ne trebamo biti tužni!
Tumor na mozgu u posljednjem stadiju, tako je glasio liječnički nalaz. To mi je bio težak udarac. Pa ja sam još premlada za smrt! Nakon mnogobrojnih neprespavanih noći Bog mi je darovao milost kako bih prihvatila svoju bolest i kako bih mogla reći: “Neka bude Tvoja volja!” Uskoro smijem ući u Njegovu ljubav. Tako sam sretna! (A. G. u F.)
Smrt mi je oduzela draga čovjeka koji me je veoma dobro razumio. Nakon njegova odlaska činilo mi se da sam sama na ovome svijetu. Imala sam sreću ponovno sresti nekoga tko razumije moju nevolju i tko mi pomaže izići iz teškog depresivnog stanja. Zahvaljujem Bogu što me po jednom čovjeku opet podigao! Od Božje se ljubavi zaista može živjeti. (F. P.)
Moj je suprug alkoholičar i često me tuče kada previše popije. Vjernica sam i znam kako ga Bog sa svim njegovim slabostima i pogrješkama ljubi te tako nalazim snage nositi svoj križ. Bez Božje ljubavi to ne bih mogla!
Istinski i osvjedočen vjernik priča: “Moja supruga očekuje dijete drugog čovjeka. Bio sam spreman to dijete prihvatiti kao svoje i supruzi oprostiti. No, ona je otišla i ostavila me samoga s našom kćeri. Unatoč tomu, nisam prestao vjerovati u Božju ljubav i tako sam smogao snage pobijediti ovu tešku kušnju!
Starac koji živi sa svojim sinom i snahom ima težak život jer su vrlo okrutni prema njemu. Činilo im se da živi predugo. Često mu je bilo teško oko srca kada bi uvidio da stoji svojima na putu i predstavlja im smetnju. Na tavanu kuće imao je pregradu od dasaka gdje je više puta tijekom dana boravio. Mnogo je suza prolio. Jednom ga tamo zateče svećenik koji je poznavao njegovo stanje. Starac mu reče: “Pogledajte, velečasni, život mi je već odavno postao nesnošljiv. No, često gledam kroz onaj mali tavanski prozor prema crkvi i vječnom svjetlu koje svjetluca kroz njezin prozor.. Tada mislim na dragoga Spasitelja koji stanuje tamo u osami. Njemu se požalim zbog svoje bijede i znam da On osjeća što me tišti. Tada mi pri srcu opet postaje čudesno lako. Onda mi dođu i suze radosnice. Svaki put kažem: “Gospodine, neka bude onako kako Ti hoćeš, ja sam zadovoljan!”
Jedan mladić pripovijeda: “Godinama sam bio neurotičan, bojažljiv, depresivan i sebičan. Svatko tko me poznavao uvijek mi je iznova govorio da se trebam promijeniti i postati drukčijim. Bile su mi neshvatljive i mrske takve osobe, no ja sam im povlađivao Htio sam se, istina, promijeniti, ali mi to nije uspijevalo iako sam se jako trudio. Najviše me boljelo što me najbolji prijatelj nije razumio i stalno mi prigovarao kakav sam. I on je očekivao moju promjenu. I njemu sam povlađivao, no on mi nije postao mrzak, to mi, ipak, nije uspjelo. Tako sam se osjećao bespomoćnim i zarobljenim. Jednoga dana prijetelj mi je rekao: ‘Nemoj se promijeniti! Ostani takav kakav jesi! Stvarno nije važno hoćeš li se promijeniti ili ne. Volim te takvoga kakav jesi. Tako je to sada.’ Te su riječi u mojim ušima zazvučale kao melodija: ‘Nemoj se promijeniti, nemoj se mijenjati… volim te!’ Opustio sam se i živnuo. I gle čuda nad čudom, promijenio sam se! Sada znam da se nisam istinski mogao promijeniti dok nisam nekoga našao tko me voli takvoga kakav jesam!”
Ovo je priča za razmišljanje. Možda se netko može prepoznati u ulozi ovoga čovjeka. Zar i sami nismo izloženi raznim pritiscima? “Čini ovo! Pusti ono!” Nekada nam se čini da se čitav naš život sastoji od zapovijedi, zabrana, propisa, natpisa i upozorenja s kojima se mnogi ljudi muče i pitaju čemu to! Ja znam što mi je činiti, a što ne. Nisu mi potrebni savjeti u tom smislu.U Kristovo vrijeme Židovi su imali 613 pojedinačnih zapovijedi, od toga 365 koje su zapovijedale što se ne smije činiti i 248 što se mora činiti… Ljudi više nisu znali koji je smisao tih pojedinačnih zapovijedi. Mnoge su bile površne: pridržavalo ih se, ali bez ljubavi. Od tog silnog izvršavanja zapovijedi zaboravilo se na ono bitno: da treba biti pravedan, da se treba smilovati i biti vjeran.
Bog želi čitava čovjeka, želi ga u svom njegovom nutarnjem uvjerenju! Želi ga s njegovom dobrom voljom, želi ga sa svom snagom srca njegove ljubavi! U borbi s farizejima, koji su Isusu i njegovim učenicima prigovarali jer se nisu čvrsto pridržavali zapovijedi čistoće kod jela, Isus je jasno protumačio da nije riječ samo o izvanjskom ispunjenju zapovijedi, nego o nutarnjem stavu, da je riječ o srcu. Što vrijedi ako se u svim tim društvenim zapovijedima ostaje bez krivnje, a Božje zapovijedi prekrše? “Zapovijedi čistoće kod jela – njih se pridržavate, ali u srcima gajite loše misli i težnje: razvratnost, krađa, ubojstvo, preljub, kleveta, škrtost i zavist.” I naše je srce važno! Nema li u našem ponašanju ispravna stava, sve je bezvrijedno. Tako netko ide nedjeljom u crkvu, ali se ne trudi da svim srcem bude tamo. Netko ide na ispovijed, ali se ne pokušava izmiriti s posvađanim susjedom. Stoga Božje praštanje prema meni ovisi o mom praštanju prema drugome! Svatko se od nas treba pitati kada to izvršavamo izvanjske zapovijedi i što to nije u redu u mome srcu! Zašto zapravo nešto činim? Jedna samo izvanjski izvršena zapovijed odlazi u prazninu i može čak prekriti moju nutarnju pokvarenost. Srce je važno, ono vanjsko i nutarnje moraju se podudarati. Mislimo uvijek na to da su Božje zapovijedi važnije od ljudskih propisa! Ako Isus kaže da ga narod štuje samo usnama, ali mu je srce daleko od njega, onda je to i nama poziv na preispitivanje svoga života i svojega ponašanja.
Izvor: medjugorje-info.com
