POČETAK KRAJA HRVATSKE PROPASTI: Ma, ko ovo more platit!
Milanović, licemjer ili fusnota izgubljena u prijevodu?
Premijer Hrvatske Zoran Milanović čestitao je predsedniku Vlade Srbije Ivici Dačiću izbor na tu funkciju, saopštila je u ponedeljak Vlada Srbije:
“U ime Vlade Hrvatske i u svoje lično ime izražavam srdačne čestitke povodom Vašeg izbora za predsednika Vlade Srbije. Želim da naglasim čvrstu opredeljenost Vlade Hrvatske nastavku međusobne saradnje i razvijanju dobrosusedskih odnosa u cilju ostvarivanja zajedničkih interesa”, naveo je Milanović u čestitki.
Ma, ko ovo more platit!
Vidjeti obješena, rezignirana, pa i bijesna lica SDP-ovaca i njihovih “partnera”, gledati sve te likove koji su isprva nadmeno i ležerno ćeretali u Josipovićevom stožeru, kako se samo sat kasnije pretvaraju u groteskne karikature čistog užasa i grča – neprocjenjiv je užitak. Oko devet i pol, kažu novinari, bivši predsjednik im je u prolazu dobacio “izgubili smo”. Unatoč gotovo milijun spičkanih eura, unatoč svim pompoznim najavama, zaklinjanjima i lažnim obećanjiima, unatoč svim crvenokmerskim medijima i njihovim novinarima, usprkos svim dobrano napumpanim anketama – 12. siječnja ove godine njihov elvis napustio je zgradu. U početku neki nisu htjeli vjerovati u to, još uvijek su se nadali da će se odnekud stvoriti još koji prvoborac, pa makar i neki od onih Baukovih 200.000 duhova i nekim fantastičnim trikom u DIP-u prepraviti nekoliko desetaka tisuća listića. Makar se stranački ostrašćene “voditeljice” kreveljile do besvijesti i pumpale lažni optimizam, mnogima je već tada bilo jasno da se njihov bijeli konjić polako ali sigurno pretvara u belu ragu. Mada ima onih koji i danas još uvijek odbijaju povjerovati da je kralj mrtav, poput Jakovinine supruge… Deset sati.
Makar nada još uvijek tinja, pa iako neki “volonteri” na silu uporno pokušavaju podići raspoloženje u Ivinom stožeru, pjesma je sve tiša. Besplatno piće sve teže klizi niz stisnuta grla. Vino kao da postaje sve kiselije, sokovi bljutavi, preslatki. S gađenjem odlažu čaše na stolove. Do tada su se pred kamerama i mikrofonima revnih tv postaja izredali svi živi ministri vlade u odlasku kojoj je, po Milanovićevim biranim riječima, Josipović opozicija. Oni su se tu, svi u Josipovićevom stožeru u isto vrijeme, našli sasvim slučajno. Taman krenuli prema braniteljskom šatoru da s njima podijele tu hladnu noć, pa iako nisu podržavali Josipovića, glasna glazba i besplatna cuga zaintrigiraše ih da malo zastanu, da se jadni ozebli malo ugriju i okrijepe nakon dugog, iscrpljujućeg hodanja od čak deset, možda i petnaest metara. I Holy i Čačić su se tu našli sasvim slučajno.
Kao i slučajni premijer, koji je također uletio sasvim slučajno. Prošao je kroz vrata, ne kroz zid, da se razumijemo. Glavom. Deset i dvadeset. Kolinda vodi i ne posustaje, razlika se samo povećava. Ivo se sprema izaći na binu. Šok i nevjerica, ponegdje već i suze. Iako su ministri još uvijek svim silama nastojali izgledati opušteno i uvjereno u pobjedu svog bijelog konjića, lica iza njih više nisu mogla skriti užas. Kako je to moguće, oh kako je moguće da narod nije izabrao našeg Ivu Josipovića Presvetlog, koji je jedini pravi i pravedni put. Naravno, bez obzira na sve stanove, milijune, “zamporium”, “zlaticu” i slične “pogreške”. Očaj se prelio preko blijedih lica i razrogačenih očiju, što ćemo sad, kuda krenuti, kao da su se pitali drugovi. Oni svirači u pozadini i dvorske zabavljačice, takozvane voditeljice kampanje, svojim lažnim optimizmom samo su pogoršavale stvar. Kamo, pod koji kamen se zavući, pitao se Predrag Matić gledajući u pod i odmahujući glavom u nevjerici. Njegovo pastorče Bojan samo je vrtio glavom i nervozno grizao usne, ne znajući kojim jezikom izraziti svoj jad. Holy je brzo izdimila, zacijelo da joj se ne bi razlili slojevi maskare i da ne bi morala pokazati svoje pravo lice. Šteta što ju kamere nisu ispratile, da vidimo je li sa sobom pokupila metlu. Čak i na pokeraškom Čačićevom licu iščitavale su se nervoza i nevjerica. Pusićka je svojim užasno pametnim “opservacijama” zabavljala samu sebe jer ju više ama baš nitko nije šljivio. Ali ona je nastavila govoriti, onako logorejično, makar samoj sebi; tako je lakše podnijeti surovu realnost. Svima su u tim trenucima oči bile uprte u platno na kojem je bilo očito da je Kolinda nova predsjednica. Sve je bilo jasno. Pogotovo kad je, prije Josipovića-Presvetlog pred mikrofone stupio Milanović i bez pardona izrekao onih nekoliko rečenica za anale, rečenice koje će već za desetak godina djeca učiti kao primjer političke nekorektnosti, bahatosti i balkanskog primitivizma. Bila je to nezaboravna večer, kada je premijer Hrvatske teško uvrijedio legalno izabranu predsjednicu Hrvatske. Prvu damu na tom mjestu nazvao je militantnim apartčikom kriminalne zadruge te je nedvosmisleno time uvrijedio i preko milijun Hrvata koji su glasovali za nju. Šteta što ga novinari nisu pustili da još više govori, jer sam siguran da bi počeo psovati i razbijati oko sebe.
No, unatoč svim baucima SDP- a i možebitnim Lastinim autobusima punim Srba, milijun i kusur nas “idiota” koji još uvijek želimo bolju Hrvatsku izabralo je Kolindu i navijestilo skori krah Zoranove sulude autokracije. Nije zgoreg ponoviti – kada gazda laje, što ne bi i kerovi. Laju kerovi, po fejsbuku i forumima još uvijek traje njihova kolerična kakofonija i histerija. Idiom koji se provlači već godinama, posljednjih tjedana naročito je aktualan: sve “katotalibane” treba zatući. U bolesnom idiotizmu prednjače mlade SDP-ove snage, koje se, gle čuda, vole okolo slikati s uzdignuta tri prsta i pjevati srpske pjesme. Ali, to je samo zezancija, onako usput, kad su se zabavljali u Beogradu, veli jedan od njih. No njihov premijer to očito ne primjećuje, ili mu to ne smeta, jer on smatra da pobornici Kolinde zapravo dijele Hrvatsku. Dakle, ako voliš svoju zemlju i dosta ti je nesposobnih, korumpiranih političara na vlasti, ti zapravo sektaški dijeliš Hrvatsku! S tri podignuta prsta i četnikovanjem, Hrvatska se pak sretno ujedinjuje (jedino sa Srbijom). Slijedom te iste partijske logike, svaka osoba koja ne podnosi Josipovića, Milanovića ili bilo kakvu pomisao na oživljavanje komunizma, jednoumlja i “bratstva i jedinstva” sa četnicima državni je neprijatelj, mrzitelj i potencijalni ustaša. One jame i vatra u kojoj bi trebali gorjeti branitelji, što nam poručuju mladi Zokini pacifisti diljem interneta, valjda je ljubav koju mi idioti nikako ne razumijemo. Nikako da shvatimo tu vrstu ljubavi; nismo je shvaćali ni ’45, ni ’71, a bogami ni ’91. Baš smo kreteni. Puni mržnje.
Kopernikanski obrat druga Z.M.
A onda se dogodio obrat – “njihov” premijer nakon pet burnih dana i noći opet je postao “naš” predsjednik Vlade, dakle i onih “idiota” koji su glasovali za Kolindu, pa čak i onih “kretena” koji su ubacivali listiće sa dopisanim rednim brojem Ivana Sinčića. Dobro je, trebalo mu je + samo pet dana da dođe sebi i shvati da nismo više u dobu jednoumlja. Valjda mu je u međuvremenu, kad je uvidio da je svojim budalastim ponašanjem sam sebi počeo pisati ispisnicu iz politike, došlo iz dupeta u glavu da bi trebalo malo promijeniti retoriku. Ili je ipak skužio da će vrag doći po svoje kad su već i Englezi posljednjih dana počeli zivkati “naše” političare, zabrinuti za sudbinu Regiona. What, nije valjda da se hrvatsko domoljublje opet budi? Valja spustiti loptu na zemlju… Bilo kako bilo, u emisiji “Javna stvar” (HRT 1), koju je premijer iskoristio kao svojevrsnu ispriku, pozvao je Kolindu (koju je, lapsusom, nazvao predsjednicom Vlade) da se useli u ured u Visokoj ulici i pridruži sjednicama Vlade. Kako vuk dlaku mijenja ali ćud nikada, ni ta Zokina tobožnja demokratska preobrazba nije dugo trajala. Nije trebalo dugo da naš/njihov/ničiji premijer opet počne pucati po šavovima.
Par “škakljivih” pitanja (jer političar Zoka ne voli kad mu se postavljaju pitanja, podpitanja još manje) i naš pomirljivi, tolerantni drug opet je počeo gubiti kontrolu. Spasilo ga je, doslovno, zvono. Da nije Dnevnika, mislim da bi još uvijek pričao o sebi.
Navio se tvrdoglavac i počeo naširoko opravdavati, da ne ode u povijest kao nekakva bezvezna fusnota, počeo je spominjati nekakva vrata a ne zidove kroz koje on prolazi glavom, jer on ide uvijek linijom jačeg otpora. A vrata su, ne zidovi, linije većeg otpora. Lakše je srušit glavom zid nego vrata, to bar svi znamo. Principijelan i mudar kakav jest, u istoj emisiji na upit zašto je odbio čestitati Kolindi pobjedu, odgovorio je sljedeće: “Ne budimo licemjeri… Čestitati nekome na pobjedi koju nisi želio, ali da glumim da sam sretan… To je inzistiranje na licemjerju.”
Dakle, licemjerno je čestitati Kolindi Grabar-Kitarović pobjedu?! Zaboravlja opet Zoka, ma što on sebi utvarao, da on tu nije slučajno, niti je tu zbog osobnih simpatija, kao što Hrvatska Vlada nije njegova osobna prćija niti mi Hrvati moramo biti taoci njegove političke gluposti. Milanović osobno može simpatizirati koga god želi, i crne četnike ako hoće, ali kao hrvatski premijer mora štititi prvenstveno hrvatske nacionalne interese. A hrvatski nacionalni interes sigurno nije podržavanje “reformiranih” četnika na vlasti u Srbiji i čestitanje im na izbornim pobedama. Valja podsjetiti dosljednog Zorana Milanovića da je on čestitao na izborima i poželio sreću Ivici Dačiću, premijeru Srbije, Miloševićevom vjernom suradniku-klonu, kojeg stoga nazivaju i “malim Slobom”, koji je inače poznat po huškačkim govorima mržnje i licemjerju. Je li onda Milanovićeva čestitka Dačiću bila licemjerna ili je čak i mali Milošević njemu draži od naše Kolinde?
Autor: Danijel Vuinac/dnevno.hr
