Prijeti li Hrvatskoj masovni teror vlasti?
S obzirom na umne sposobnosti Matića, Pusić, Jakovine, Milanovića i novinarskog čopora koji su Kolindu Grabar Kitarović zbog civilizirane poruke o političkim Hrvatima već sveli na ”ustašu”, a njezine glasače na fašiste, teško je očekivati da njihov instinkt za opstanak dopušta takve akrobacije bez odobrenja nekoga pametnijeg od njih. Kamo vodi takva priprema javnosti? Je li britanski ministar vanjskih poslova Pusićki donio upozorenje ili signal za akciju?
Osnovno polazište za prizemljenje pobjedničke euforije krije se u odgovoru na pitanje – S kim to hrvatski narod danas ima posla? Tko su ključni protagonisti politike koja ga pritišće dubokom ugrozom duha i egzitencije, kako su nastali, kakvi su im ciljevi i konačno, je li u naravi takvih ljudi i sustava koji su izgradili, poštivati autentičnu volju hrvatskoga naroda?
Varaju li politički analitičari hrvatski narod?
Osobna mi je, moram to reći ovdje, satisfakcija, da se u medijima, čak i antifa provenijencije pojavljuje ”čuđenje” nad činjenicom da je visoka izlaznost odgovarala Kolindi Grabar Kitarović. Više sam puta o tome pisao, pokušavajući poslati poruku kako je mit o discipliniranosti hadezeovaca i konzervativaca u Hrvatskoj, zapravo, kako bi rekao pokojni Biće Mladinić, svjesno plasirana i njegovana ”pila naopako” kao sastavnica strategije izazivanja visoke apstinencije birača na izborima i mobilizacije ”antifašističkoga” biračkog tijela, izazvane strahom od kamenjara, ognjištara, desnih ”zombija” bez mozga i ljudske naravi, ukratko fašista, čije postojanje samo po sebi prijeti – civilizaciji. (Dnevno.hr – Opasne zablude u predsjedničkoj kampanji)
Da je ovo jedna od strateški planiranih i ciljano proizvedenih zabluda i krivotvorina, bez ikakvog znanstvenog i logičnog utemeljenja najbolje će potvrditi analogne činjenice, stavovi i dokazi o ”proizvodnji istine” koje profesor Miroslav Tuđman izvodi u svojoj knjizi – ”Programiranje istine”. Može biti čak i prihvatljivo da jedan dio publicista i novinskih autora to prihvati kao ”činjenicu”, iako je teže oprostivo, ali nema nikakve sumnje da profesori sa Sveučilišta u Zagrebu koji sjede već godinama u studiu HTV-ovih izbornih i predizbornih infromativno-političkih emisija – ne smiju to ne znati. Ili se lažno predstavljaju krivotvoreći svoj znanstveni status, ili svjesno – lažu.
Druga javno poslana krivotvorena poruka iz gubitničkoga stožera i poražene politike na prošlim predsjedničkim izborima jest – da ovi izbori pokazuju kako je hrvatsko društvo ideološki podijeljeno na dvije podjednake grupacije! U sramnim, prije svega, medijskim okolnostima, pobjeda od jedan i pol posto, realno označava krah poražene politike i pobjedu usporedivu s dvadeset posto u regularnim izbornim uvjetima.
Ova krivotvorina proizlazi iz krivotvorine o ”discipliniranosti”, kako ih je Drago Pilsel u svome komentaru nakon poraza Ive Josipovića otvoreno nazvao – fašista.
Treća javno formirana zabluda u finalnoj izbornoj noći jest ”kultura poraza” Ive Josipovića.
Tko je imao prigodu ozbiljnije pratiti tijek karijere Ive Josipovića, a naročito njegov predsjednički mandat, sasvim je dovoljno jasnih upozorenja da je njegova gospodština nakon poraza i čestitka javno izrečena suparnici, vrlo izvjesna jedna strana medalje trajne politike obmane javnosti, stvaranja poželjnoga imidža, a u funkciji nastavka i održanja kao u ovome slučaju, politika i ciljeva radikalno suprotnih od toga.
Konačno, nije li čitava ljudska povijest zapravo dokaz da i najluđi i najzloglasniji dikatatori i zločinci za ostvarivanje svojih ciljeva imaju ljude za obavljanje prljavih poslova. Ne želim u ovakvoj radikalnoj tezi svrstavati Ivu Josipovića među njih dakako, ali zar je moguće, znajući bar minimalno kako funkcioniraju sustavi i organizacije, zanemariti poruke Vesne Pusić i Predraga Matića, koje apostrofiram prije svih, daleko više nego recimo Zorana Milanovića. S razlogom. Zoran Milanović govori u svoje ime, a Fred Matić – ne. Kao što nije ni Sandra Petrović Jakovina koja je nakon izbora poslala poruku o ”neustavnosti” pobjede Kolinde Grabar Kitarović, na što je profesor Slaven Letica reagirao kao mudar i iskusan čovjek i istoga trenutka rekao kako je Ivo Josipović sasvim sigurno znao za njezine namjere i poruku prije nego je izrečena te povukao svoju ocjenu – viteškog ponašanja u porazu.
Da se vratimo na Predraga Matića i Vesnu Pusić. Iako je samo izvršitelj najnižega kreativno-političkoga ranga, Matić je ovdje bitan jer je u drugome krugu izbora u sučeljavanju upravo njega i Vesnu Pusić, Josipović istakao kao političare koje visoko respektira zbog njihovih rezultata i sposobnosti.
Na Matića i njegove javno dostupne intelektualno-kreativne potencijale stvarno je već gadljivo trošiti rječi. Ali, u izbornoj noći suočen s rezultatima izbora, kao čovjek koji je budućnost vezao za gazdu, vrlo usporedivo s ”psećim sindromom”, ”režao” je na golemi dio hrvatskoga naroda, na ”hercegovce”, na ”hadezeovce”, krkanski pokazujući kako je – zašio džepove pri dolasku u izborni stožer!?
Vesna Pusić je poručila izbornoj pobjednici da mora – mijenjati politiku.
A tko je Vesna Pusić, uz to što je ministrica, da bi njezin kriterij političkih standarda bio uzoran, a ona imala pravo pozvati izbornu pobjednicu na – odustajanje od poruka koje su joj donijele povjerenje izborne većine?
Evo tko je Vesna Pusić.
Slovi kao vodeći intelektualac i frontmenica građansko-urbane kulture u vladajućoj koaliciji, neka vrsta prototipa nove hrvatske intelektualno-građanske i političke kulture.
Profesorica Mirjana Kasapović o intelektualki i znanstvenici Pusić, sveučilišnoj profesorici sociologije misli ovo: ”Neobično su površne, a mjestimice i netočne, interpretacije političkih događaja i procesa u Hrvatskoj od 70-ih godina do danas”, zatim kaže ovo: ”Čudna je i interpretacija uzroka radikalizacije i militarizacije srpskoga pokreta u Hrvatskoj početkom 90-ih godina”, zatim: ”Knjiga nije ni posve tehnički korektna. Nigdje se ne navode točni podaci o tome kada su i gdje izvorno objavljeni…”, zatim: ”Nadalje, ne navode se uvijek ni potpuni podaci o citiranim djelovima tekstova drugih autora, te se nerijetko upućuje samo na djela, ali ne i na stranice”, te zaključuje ovako: ”Ova knjiga zacijelo nije najlošiji primjerak domaće sociološke produkcije, ali se nalazi pri njenom kvalitativnom dnu”! (M. Kasapović o knjizi Vesne Pusić, časopis Politička misao. Vol XXXVI 1999. broj 2, str -223-230)
Pitanje: Je li razumno očekivati od političarke koja ima takve ocjene stručnog i profesionalnog poziva i zvanja, da bude drugačija u političkoj djelatnosti? Jednostavno je – ona se ne zna drugačije ponašati, njezini kriteriji u politici su još radikalnije suprotstavljeni moralnim načelima jer je u znanosti ipak stroži i zahtjevniji proces evaluacije. U znanosti se ne može lagati, u politici može. I lagati i varati.
Druge dimenzije Vesne Pusić koje dirigirani mediji orkestrirano promiču godinama, dakle damske i emancipirane žene, pale su pred pristojnim ljudima tisuću puta, a definitivno onda kada je ucjenila žene žrtve silovanja potporom gay paradi u Splitu.
O njenom poimanju demokratskih standarda i izborne kulture političkih natjecatelja vjerojatno i danas jasno govore slike siktanja na pokojnoga Račana, nakon što je priznao uvjerljive izborne brojke, zatim još histeričnije siktanje na Milanovića da pošto poto kao izborni gubitnik u studenom 2007. formira vladu. Razlika između tadašnjeg siktanja i današnjih poruka je u tome – što je danas na vlasti. A to nije ni malo zanemarivo.
Što onda znače riječi Vesne Pusić u finalnoj izbornoj noći?
Znače dvije stvari. Prvo da Ivo Josipović, usprkos gospodskom postupku pred očima hrvatske javnosti, upravo apsolutno tipujući na ova dva ministra, zapravo vodi dvostruku igru i da mu na pamet ne pada istinski priznati rezultate izbora. Vrijeme iza nas je pokazalo da je Ivo Josipović uvijek prilično fizički daleko od svinjarija iza kojih stoji, da što je bliži braniteljima recimo, to pušta opasnije ”pse” na njih, što je dalje od lex Perković i što se više čudi takvom postupku Vlade, utoliko je više involviran preko svojih satelita u njegovo donošenje. Što je fizički dalje od institucionalne politike, to je dublje u njoj, samo ispod stola.
To je svojom izjavom potvrdila i Sandra Petrović Jakovina, žena bez ikakve samostalnosti u dosadašnjoj karijeri, bez boje i mirisa, da bi se upustila u strogo hijerarhijski uređenoj strukturi u avanturu javnoga upita nad neupitnim rezultatima izbora!? A na Josipovićevoj HTV to nastavlja Kosoričin pajdaš Krunislav Olujić!
Što je cilj svega toga?
Izazivanje nereda, priprema hrvatske javnosti na radikalnije postupke i pod svaku cijenu zadržavanje vlasti i prije svega vladajućega poretka.
Pogriješno je poruke Vesne Pusić, Predraga Matića, Zorana Milanovića i gospođe Jakovine uzeti samo kao nekulturne, iako to jesu bez usporedbe, pogriješno je njihovo političko ponašanje nazvati divljaštvom, iako to jest, pogriješno je riječi Ive Josipovića te večeri gledati van konteksta postupaka i poruka njegovih najbližih suradnika. Te su poruke – opasne! Ti ljudi nisu priznali poraz i ne pada im na pamet dopustiti gospođi Grabar Kitarović provoditi politiku koju je najavila naciji. Medijsko topništvo priprema teren već petnaest godina žestoko, a od prvih dana uspostave samostalne Hrvatske neprekinuto. Tu slučajnosti nema.
Profesor Miroslav Tuđman u svojoj knjizi ”Programiranje istine” precizno objašnjava dio tih političkih procesa, a pogotovo način i interakciju javnosti i praktične politike u Hrvatskoj.
On, kao ključne informacijske strategije pripreme ovakvoga političkoga i društvenoga poretka kroz dvije faze ističe strategiju ”proizvodnje zaborava” i strategiju ”proizvodnje pristanka” koje planski, vrlo detaljno, osmišljeno logistički, kadrovski i s vrlo razrađenim političkim interesima od 1995. godine, imaju za cilj poništiti nužnu ”informacijsku strategiju koja oblikuje javno znanje i pamćenje u funkciji stvaranja hrvatske države i promocije nacionalne samostalnosti” koju profesor Tuđman naziva – strategijom prozvodnje identiteta. (Programiranje istine, str 118-119)
Tuđman ističe i konkretne dokaze, navodeći primjer zlouporabe HHO-a, koji je objavio knjigu o zločinima hrvatskih oružanih snaga nakon Oluje s potpuno netočnim podacima, s izmišljenim i krivotvorenim izvorima, bez terenskoga istraživanja, koristeći najniže oblike javne prijevare, kao što je lažno predstavljanje (Drago Pilsel – aktivist HHO-a kao novinar koji s direktorom HHO-a radi intervju pod lažnim imenom i isti obavljuje u ”Feral Tribuneu” kako bi po rječima Žarka Puhovskoga na sudu u Haagu postigli plaćeni cilj).
Evo tko plaća:
”Danas je dostupan i zapisnik sa sastanka G. Sorosa i predstavnika Otvorenog društva i HHO u Zagrebu, 9. veljače 1996. godine, na kojem Soros obećava ”onoliku financijsku potporu kolika bude potrebna”, odnosno ”da će potpisati in bianco ako bude potrebno” da se odgovorni u Hrvatskoj optuže za ratne zločine” (Miroslav Tuđman, Programiranje istine, str.119)
Što to znači, pogledajmo ovdje:
”Ž. P: Donatori nikada nisu određivali brojke s kojima bi trebali izaći u javnost, nego su samo inzistirali na tome da se što više obrađuje ta tema”
Odvjetnik: ”U vezi s ljudima koji su plaćeni kao profesionalci ili po komercijalnoj logici unutar HHO-a, vi onda morate proizvesti rezultate za one ljude koji plaćaju 500 tisuća dolara godišnje u vašu organizaciju, zar ne?”
Ž. P: ”Izvan svake sumnje!” (Miroslav Tuđman, Programiranje istine, str. 120)
Jedina bitna promjena koja se nakon 2000. godine dogodila jest to da su kreaotori i financijeri programa ”proizvodnje zaborava” i ”proizvodnje pristanka” eutanazirali državnost, preuzeli hrvatsku državu i zasjeli na državne jasle, jer je državni vrh na čelu s Mesićem, Račanom, Sanaderom i Kosor, a pogotovo s Josipovićem i Pusić, te njihovim satelitima u vladi među kojima prednjači Andrea Zlatar Violić preuzeo organizaciju i finaciranje proizvodnje uništavanja hrvatske državnosti i nacionalnog identiteta. Današnja vlast je umjesto rada na razvoju zemlje i financiranja razvojnih projekata, isključivo radila na stvaranju paralelnoga sustava moći, financiranju antifašističke gerile i pripremi klime za uništavanje svake opozicije i kritike. (Vidjeti D. Boroš, Dnevno.hr)
Danas antifašističku gerilu od petstotinjak militantnih aktivista, koji su organizacijskim inženjeringom osnovali stotinjak udruga i izvlače goleme novce iz proračuna isključivo za proizvodnju zaborava i pristanka, nazočnošću na njihovim opskurnim akcijama pokrivaju veleposlanici par zemalja, najčešće Britanije i Nizozemske, a ranije i EU.
Obrazac je dakle, prije svega testirati javnost, pripremiti naciju i naviknuti je na određenu ”istinu”, godinama ponavljati istu mantru, zatvoriti prostor drugačijemu mišljenju i viđenju, a zatim primjeniti politiku. Time se Hrvatska dovodi u klasično zarobljeništvo tzv. ”stečenih prava”, što genijalno koristi recimo Pupovac.
Prisjetite se samo svjedočanstva novinara Gordana Malića na lokalnoj televizijskoj postaji, planova Ive Josipovića o kojima je govorio, usporedimo njegovo svjedočenje s medijskom kriminalizacijom HDZ-a koja je dobila vrhunsko pokriće Sanaderom, a u biti traje od prvih dana hrvatske samostalnosti, sjetimo se medijske višegodišnje pripreme eliminacija Branimira Glavaša, pokojnog Đure Brodarca, Milana Bandića, obrade Božidara Kalmete, ali i testova o ”kriminalu” Tomislava Karamarka i povežimo to s navodima i analizama profesora Tuđmana. A zatim pogledajmo kadrovsku strukturu vladajuće koalicije i samo po sebi se nameće vrlo uznemirujući osjećaj ili slutnja.
Kada samo površno pogledamo lik i djelo velike većine saborskih zastupnika vladajuće koalicije, ministre u vladi, jasno je da se radi o vrlo opasnoj grupi beskrupuloznih poslušnika, najčešće bez ikakve intelektualno-socijalne reference, koji su preko leševa dolazili do današnjih sinekura. Jasno je kao dan da su ti ljudi spremni braniti svoje pozicije po svaku cijenu jer nemaju nikave šanse ovako živjeti kao danas bez – politike. Većina bi bila sretna ako bi u uređenoj zemlji mogli guliti krumpire za kakav takav novac.
A neupitno vodstvo tim ljudima su Ivo Josipović, Vesna Pusić i Milorad Pupovac, oslanjajući se na Zorana Milanovića, političkog huligana, koji kao u čoporu – brani svoj plijen i označeni teritorij. Prvih troje izvanredno točno poznaju njegov psihološki profil i to vrhunski koriste, isturajući ga u prvi plan, u čemu on uživa.
Od tih ljudi, pogotovo ako osjete da imaju kritičnu potporu iz inozemstva, što ne bi bilo nikakvo iznenađenje s obzirom da se upravo rade završne pripreme za strateško zauzimanje pozicija na našim istočnim i južnim granicama, Hrvatska treba očekivati sve, samo ne dobro. Pred nama su uistinu presudni dani za budućnost hrvatske države, demokracije pa i nacije. Kolinda Grabar Kitarović odmah mora pokazati koliko vrijedi van Hrvatske, a Hrvatska koliko je uz nju.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
