SMRTONOSNI PARAZIT RAZARA ZDRAVO HRVATSKO TKIVO
Sukob hrvatskih suverenista i neojugoslovenskih regionalista
Izuzetno je opasna agresivna politika Milorada Pupovca koji je u stotinama svojih posve dvojbenih ili posve isključivih izjava, jednu posebno naglasio više puta, a koja nije izazvala gotovo nikakvu reakciju u hrvatskoj mainstream javnosti, a pogotovo u intelektualnim ili političkim krugovima- da su Srbi antifašistički narod i prirodno skloni tzv. lijevim političkim idejama!?
Države koje se još nisu riješile pritiska na svoje postojanje, kao što je slučaj s Hrvatskom, nikako ne bi smjele osporavanje samih temelja svoje državnosti i suverenosti pravdati i štititi kao slobodu govora, udruživanja, civilnog ili političkog djelovanja. Plaćati takvo ponašanje na javnim sveučilištima, u navodnim civilnim udrugama i političkim institucijama je nepojmljivo u svakoj ozbiljnoj državi, a upravo to Republika Hrvatska radi. Zašto?
Koliko god se nameće kao temelj podjele hrvatskoga društva svjetonazor ili ideologija, posve je jasno da je u centru svih političkih pitanja i sukoba – potpuno suprotan pristup izgradnji i definiciji nacionalnog identiteta preko sukoba i radikalnih suprotnosti u odnosu prema pitanju suvereniteta hrvatskoga naroda. Ma kako ih prezentirali, dizajnirali, u kakve ih god šarene papire zamatali i pod kakvim se «teorijama» nudile hrvatskom narodu, odnosno biračkome tijelu, svode se na duboke političke razlike prema – hrvatskoj državnosti.
Upravo to i jest temelj stalnoga «vraćanja» na «ustaše» i «partizane», stalnoga sporenja o razdoblju jugoslovenskog komunizma u Hrvatskoj, zatim razdoblju stvaranja neovisne hrvatske Države i događajima prije, a pogotovo, nakon srpske agresije. U pitanju je trajna agresija struktura, koje hrvatsku samostalnost vide i doživljavaju kao krimen, prema golemoj većini hrvatskoga naroda. Tome svjedočimo dnevno, a takve pojave nema ni u jednoj jedinoj pristojnoj državi svijeta danas. Razlog tome je što uspostavom i vojnom obranom Hrvatske nije poražena ni vanjska ni unutarnja ideja na kojoj je počivala srpska vojna agresija i uopće negacija svakog oblika hrvatske samostalnosti, a ni nakon neviđenih pokolja i progona polustoljetne vlasti, u hrvatskom narodu neojugoslovenski komunistički i velikosrpski poredak nije ubio ideju suverenosti. Zbog toga danas nastavljaju s istim pokušajima. I upravo tome godinama svjedočimo.
Iz odnosa prema navodnoj prošlosti, koja to nije ni blizu, jer i danas u esenciji hrvatskoga društva bjesni sukob totalitarne anacionalne ideologije zaogrnute u pobjedničke odore II. Svjetskoga rata i u simboliku poratnoga totalitarnoga režima, s autentičnom suverenističkom Hrvatskom, kojoj se, što se god ona više odricala NDH krimena, isti proširuje i prozvodi na dnevnoj bazi, kako bi se anacionalni i neojugoslovenski poredak održao i reproducirao u novim okolnostima. Iz toga proizlazi sukob oko načina uređivanja današnje hrvatske države, iz toga sukoba proizilazi odnos prema svim društvenim pitanjima u Hrvatskoj, počevši od ekonomskih do političkih.
Te razdjelnice se zorno vide svakodnevno, na sitnicama koje to nikako nisu, a jedna od njih je i polemika koja traje o izjavi novoizabrane predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o političkim Hrvatima. Te razdjelnice se zorno vide u Josipovićevom upornom obraćanju naciji terminom «građanke i građani», što nikako nije pitanje «političke kulture» ili svjetonazora, već duboke političke poruke i stajališta o samim temeljima odnosa prema hrvatskoj državnosti i suverenosti. To se moglo vidjeti i u njegovom izbornom stožeru, kada nakon prvoga kruga izbora niti jedne hrvatske zastave nije bilo na tom skupu. To se vidi iz djelovanja, kako navodnih «znanstvenih», publicističkih, analitičkih, tako i niza najprisutnijih intelektualaca u kontroliranim medijima, to se vidi u pretežitim i gotovo isključivim istupima lidera stranaka navodne ljevice, to se vidi u pretežitim autorskim tekstovima navodnih lijevih intelektualaca u medijima, zatim u pretežitom pristupu kulturi i obrazovanju danas. To se vidi u svemu što je dostupno u današnjoj hrvatskoj javnosti.
I, nisu to nikako svjetonazorska pitanja, nisu to nikako ideološka pitanja, to su van svake sumnje – razdjelnice odnosa prema nacionalnoj suverenosti. Svjetonazorska i ideološka polemika, nužna i potrebna u svakom zrelom društvu, može biti legitimna samo u okviru neupitnosti odnosa prema nacionalnome suverenitetu i državnosti, a tek tada bi mogla nositi predznak «hrvatska». Ne može bez jasnoga usvajanja ključnih temelja hrvatske državnosti ili suvereniteta hrvatskoga naroda, biti nikakvog govora o svjetonazorskim razlikama, korektnim političkim dijalozima, suparništvu oko vizija i ideja usmjerenja hrvatskoga društva, države, unutarnje ili vanjske politike. Kako se zagovornici takvih navodnih «svjetonazorskih» političkih polemika i sukoba, najčešće pozivaju na englesku kulturu, demokraciju i društvenu toleranciju, upravo na njhovom primjeru pokazat ćemo koliko su lažna njihova stajališta i podmukle namjere. Prilikom kampanje za referendum škotskoga naroda o njegovoj samostalnosti, nije bilo ni jednoga uglednoga Engleza, bez obzira na dokazane i žestoko različite svjetonazore, koji se nije javno svrstao i sve učinio da Škotska ostane sastavni dio Velike Britanije, odnosno engleskoga imperija. Treba li sa takvom kulturom državnosti i odgovornosti prema svojoj naciji, uspoređivati političke postupke Ive Josipovića, Vesne Pusić, Dejana Jovića, Budimira Lončara, Zorana Pusića, Vesne Teršelič i plejade žalosnih plaćenika koji svojoj zemlji i narodu, pozivajući se na Englesku, nude sasvim suprotno, optužujući «one druge» ni manje ni više nego za – fašizam, ili zločin protiv čovječnosti!
Primjera radi, ne može se samo svjetonazorskim pitanjem gledati postizborna izjava Vesne Pusić koja je promoviranu politiku Kolinde Grabar Kitarović nazvala destruktivnom i vraćanjem u mračne devedesete godine. Vesna Pusić kao svojevrsna politička frontmenica jednoga cijeloga javnoga, političkoga i institucionalnoga pokreta u Hrvatskoj, vrijeme vlasti predsjednika Tuđmana drži – mračnim razdobljem u suvremenoj hrvatskoj povjesti. To je dominirajuća matrica kojom se navodno pokušava delegitimirati današnji politički suparnik, HDZ, ali i svi oni koji misle ili se usude misliti drugačije od mainstream poretka, kako u politici tako i u javnosti ili kulturi. Cilj diskreditacije HDZ-a nije primarno diskreditacija političkoga suparnika, a pogotovo nije zbog njegovih stvarnih ili izmišljenih «lopovluka», već zbog toga što simbolizira uspostavu hrvatske države, time i diskreditacija same državnosti sa čime se otvoreno suočavamo u javnim istupima Jovića, Pusića i kompanije.
Nije slučajno što se nameće politički pojam antifašizam kao neupitna matrica, kao razdjelnica prema svemu ostalom, nije slučajno što se za taj pojam zakačio doslovno svatko tko je bio ovako ili onako skeptičan prema namjeri stvaranja samostalne hrvatske države, tko je bio otvoreno protiv ili tko je stajao na neprijateljskoj strani. S tim u svezi izuzetno je opasna agresivna politika Milorada Pupovca koji je u stotinama svojih posve dvojbenih ili posve isključivih izjava, jednu posebno naglasio više puta, a koja nije izazvala gotovo nikakvu reakciju u hrvatskoj mainstream javnosti, a pogotovo u intelektualnim ili političkim krugovima- da su Srbi antifašistički narod i prirodno skloni tzv. lijevim političkim idejama!?
Treba to gledati u svijetlu činjenice da su upravo Srbi u Hrvatskoj kao produžena ruka Srbije bili vojni instrument ciljanoga fizičkog uništenja Rrepublike Hrvatske i željene suverenosti hrvatskoga naroda.
Vesna Pusić, Milorad Pupovac, Ivo Josipović te cjela bulumenta navodnih «intelektualnih antifašista» koncentrirana na EPH medije, na HTV-u, neizostavni opskurni Novi list ili RTL, te Večernji list koji svojom klasičnom alibi autorskom i personalnom politikom, zapravo potpuno plovi na tom zadanom valu, u stvari namjerno ili neznanjem, posve neznanstveno i dogmatski, na samoj granici totalitarne ideologije, osporavaju jedno razdoblje suvremene hrvatske državnosti krivotvoreći povijest. Naravno, vukući iz nesavršenosti tek uspostavljane države, temelje snažnog društvenog manipulativnog potencijala i neku vrstu izbornoga legitimiteta za poništavanje samih temelja hrvatske državnosti. Povijest se nikada ne krivotvori jer je to nekome zabava. Iza toga je uvijek ciljana politika prema jednome narodu.
Koliko se god Ivo Josipović trudio samu suvremenu hrvatsku državnost i nacionalni suverenitet, jer bez njega državnost ne postoji, vezati za partizanski pokret kao ishodište navodnoga današnjega antifašizma, što je inače teška podvala i potpuna netočnost u povjesnom i sociološkom smislu, posve je povjesno i sociološki jasno da je današnja hrvatska državnost potpuno nemoguća na stečevinama toga pokreta, a pogotovo na stečevinama vlasti komunističke partije koja je izmanipulirala oslobodilačke i nacionalne ciljeve djelova toga pokreta. To je pod diktaturom komunista postao jugoslavenski pokret, iz njega je nastala totalitarna jugoslovenska vlast, kao alatka velikosrpske politike i negacija hrvatskoga suvereniteta i nacionalne samostalnosti, kao i svih oblika građanskih i ljudskih sloboda. Iz takve političke, povjesne i ideološke matrice nije se mogao razviti suvremeni nacionalni pokret devedesetih, koliko se god i u tom smislu zloupotrebljavalo osobnu političku povijest pokojnoga predsjednika Tuđmana i jednog djela njegovih suradnika. Ne može se iz potpune negacije dobiti – ništa pozitivno. Ne može se iz ništa dobiti – nešto!
Tuđman i čitav niz bivših komunista koji su devedesetih stali ispred hrvatskoga naroda, dobili su legitimitet samo i isključivo zbog toga jer su se de facto odrekli jugoslovenskoga totalitarnoga integralizma, promovirali hrvatski suverenitet i programski pozvali naciju, a pogotovo strukture hrvatskoga naroda koje su bile van bivše komunističke klase i pripadajućega naslijeđa, u političke promjene. Zapravo su i teorijski i praktično, stvaranjem suvremene hrvatske države, potpuno pokopali samu bit današnjeg antifašizma. Upravo zbog toga je početkom devedesetih Tuđmana slijedila antikomunistička Hrvatska, jer se jedino u njoj mogao naći nacionalni suverenistički legitimitet, nasuprot današnje «antifašističke» Hrvatske. Naglašavam da današnji antifašizam kao filozofska i politička negacija ne može ponuditi ništa izuzev – skrivenu totalitarnu i u svojoj biti čistu fašističku, rasističku i nasilnu komponentu društva. Pupovčeva izjava o Srbima kao prirodnim antifašistima i ljevičarima je u svoj svojoj biti rasistička i izraz dubokog velikosrpskog imperijalizma.. Jednostavno, antifašizam ne može postojati ako ishodište nema u nužnosti bezuvjetne negacije svoje pojmovne suprotnosti. Fašizma! Drugim riječima, sve što nije antifašizam, jeste fašizam. Slijedeći korak jest – fašizam je nužno uništiti i eliminirati svim raspoloživim državnim i reperesivnim sredstvima.
Zašto Vesna Pusić prije svih ne bi smjela razdoblje Tuđmanove vlasti javno proglašavati mračnim razdobljem, a poredak koji se u tome razdoblju prije svega definirao – nedemokratskim poretkom?
Prije svega zato što je profesionalni sociolog i navodna znanstvenica, koja je iskazala namjere tumačenja suvremenih tranzicijskih kretanja i smjernica na kraju XX. stoljeća, konačno to ju kao javnu osobu daleko više određuje nego politka, u kojoj jest, ali ne mora biti. To joj je zvanje – politika nije.
Ako već sve što nije ona i «antifašistički intelektualni poredak» na hrvatskim humanističkim i društvenm fakultetima «odobrio» drži nevjerodostojnim, ako se već u svemu sa vrlo nadmenih intelektualnih, kulturnih i civilizacijskih stajališta poziva na međunarodne autoritete, onda neka bude dosljedna. Naime, neupitni svjetski autoritet za teorijska pitanja političke tranzicije i konsolidacije postkomunističkih društava i novonastalih demokracija, Philippe C. Schmitter drži preduvjetom reformiranja i promjena političkih i nacionalnih institucija u svakoj zemlji definiran nacionalni identitet i teritorijalne granice!
Ako joj, kao i ostalim trabantima «znanstvenoga tumačenja nedemokratskoga mraka» devedesetih u Hrvatskoj, koji se posve neznanstveno nameće kao neupitan i nedvojben do isključivosti, nije dovoljan autoritet Schmittera, u tome ga isključivo slijede i drže neupitnima njegova stajališta i ostali vodeći svjetski tranzitolozi, kao što su Klaus von Beyme i Jacques Rupnik.
Danas je sve moguće, pa i mogućnost da intelektualni «gorostasi» predvođeni Vesnom Pusić ali i cijelom plejadom «znanstvenika» kao što su Puhovski, Rimac, Šiber, Lalić i slični, koji svi od reda u relevantnim međunarodnim bazama znanstvene vjerodostojnosti ne postoje, u konačnici i takve autoritete proglase «fašistima». Njima je vrhunski znanstveni autoritet ranije Edvard Kardelj, a danas Dejan Jović, iako ne postoji ni jedan razuman i vjerodostojan argument njegove «genijalnosti», naročito izvan lobističkih britansko-srpskih krugova. Čak je i pučkoškolcu jasno da kvalificirati stvaranje svoje države nedemokratskim, autokratskim, mračnim, a zanemarivati srpsku agresiju kombiniranu sa snažnom unutardruštvenom i vanjsko-političkom agresijom na svim područjima društvenoga života, zanemarivati ne postojanje elementarnih preduvjeta za vrednovanje demokracije jednoga državnoga poretka, kao što su potpuna nemogućnost državnoga definiranja nacionalne suverenosti, koja se ogleda u kontroli nacionalnih granica ili definiranju nacionalnoga identiteta u takvim okolnostima, je zlonamjerno i sasvim sigurno skriva totalitarnu narav nametanja sasvim drugačijih ciljeva i interesa. Upravo zanemarivanje tih pretpostavki bilo je temelj svih nastojanja, kako međunarodnih, tako i unutarhrvatskih, krivotvorenja Domovinskoga rata i izjednačavanja odgovornosti agresora i žrtve. Država u nastojanju i premrežena neprijateljskom agenturom, po odgovornosti je izjednačena sa snažnom i izgrađenom državom u svim elementima, od vojske do diplomacije, a i međunarodne odgovornosti pogotovo.
Naime, Republika Hrvatska je preuzela kontrolu nad svojim teritorijem, uz nametnute teške političke kompromise kao u Erdutskim sporazumima, tek u siječnju 1998. godine, a pitanja granica nisu ni danas riješena prije svega sa Srbijom ili srpskom komponentom u BiH što se ima legitimno smatrati jedinstvenom srpskom politikom, zatim suagresorskom Crnom Gorom koja se djelomično odrekla toga djela svoje politčke povijesti, ali i s bošnjačkom komponentom u BiH koja granična pitanja nameće kao trajni pritisak na političku egzistenciju hrvatskoga naroda u BiH, te – Slovenijom, što je bilo izravna posljedica realnoga položaja Republike Hrvatske zbog srpske agresije i međunarodnoga pritiska za redefiniciju hrvatske suverenističke politike koju je personificirao Tuđman.
Pod krinkom kritike nedemokratskoga poretka u biti se bjesomučno osporava sama ideja nacionalne suverenosti i državnosti.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr