ČUDO NEVIĐENO: Premijer postao domoljub?!
”Srbija sa zakonom o univerzalnoj jurisdikciji nad državljanima Hrvatske ne može ući u Europsku Uniju i Hrvatska to neće dopustiti’, kaže žestoko naš vrli predsjednik Vlade.
Slaboumne osobe diljem Lijepe naše koje hrvatsku politiku shvaćaju jedino kroz prizmu informacija i komentara odaslanih s Radmanovog jugoslaveniziranog HRT-a, zdušno će pozdraviti u četvrtak izrečene nadahnute i zaštitom nacionalnih interesa prožete riječi premijera Zorana Milanovića. Stoga ih se vrijedi prisjetiti, a onda i vrednovati sukladno tome od koga su i u koje vrijeme izrečene.
”Srbija sa zakonom o univerzalnoj jurisdikciji nad državljanima Hrvatske ne može ući u Europsku Uniju i Hrvatska to neće dopustiti’, kaže danas žestoko naš vrli predsjednik Vlade.
Veličanstven manevar s ciljem manipulacije javnosti, dostojan još jedino onoga o promptnom i velikodušnom Milanovićevom ispunjenju želje novoizabrane predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, o preseljenju predsjedničkog ureda s Pantovčaka u Visoku ulicu.
Međutim, na Milanovićevu žalost, većina hrvatskih građana ipak nije slaboumna, a kako on to vjerojatno smatra s obzirom da ga je taj isti narod svojim glasovanjem na vlast i doveo. Četiri godine mandata njegove Vlade bile su i više nego dovoljne da bi zaliječile rane političkog sljepila hrvatskih građana, a što su oni i dokazali, istina još uvijek previše bojažljivo, na nedavnim predsjedničkim izborima detroniziravši SDP-ov produkt – Ivu Josipovića, skupa s njegovom neojugoslavenskom ideologijom.
I više nego svjestan političke poruke hrvatskog naroda kroz smjenu na predsjedničkoj poziciji RH, a sve to u kontekstu neumoljivog približavanja parlamentarnih izbora i rezultata anketa agencija za istraživanje javnog mišljenja koje ga prikivaju za dno političkoga kazana, lukavi Milanović sada je zaigrao na kartu zaštitnika nacionalnih interesa.
Što gore – to bolje, politika je Zorana Milanovića za ostanak na vlasti
Nakon što mu je tragična sudbina brojnih hrvatskih građana glede naglog povišenja tečaja švicarskog franka dobrodošla te mu omogućila još jedan manevar u svrhu mjenjanja svog lošeg imidža socijalno neosjetljive i bahate osobe (sjetimo se samo izjave o puknutoj vodovodnoj cijevi u njegovom stanu pred potopljenim stanovnicima Gunje), a koji je izvršio donošenjem klasične populističke (po mnogima neustavne i diskriminirajuće) mjere umjetnog fiksiranja tečaja franka, Milanović je krenuo dalje.
Pritisnut prosvjedom branitelja-invalida Domovinskog rata u Savskoj 66 koji ne jenjava, Milanović je iznova pokušao manipulirati pozivom na zajednički tajni sastanak s jednim od vođa prosvjeda Đurom Glogoškim. Nakon te blamaže, kada je puštanjem u javnost informacije o njihovom tajnom susretu neuspješno pokušao unijeti razdor u redove prosvjednika, Milanović je započeo s puštanjem probnih balona glede nasilnog policijskog gušenja braniteljskog prosvjeda. Međutim branitelji su tu Milanovićevu najavu spremno dočekali ”na nož” te koordiniranom akcijom na noge podigli masu svojih istomišljenika diljem Hrvatske koji su bili spremni autobusima odmah krenuti za Zagreb i vlastitim tijelima stati u njihovu zaštitu. To je za premijera ipak bila prerizična opcija.
Ovdje se valja prisjetiti i toga kako je vladajućim strukturama već odavno propao pokušaj ovladavanja braniteljskim srcima kroz pozicioniranje u Ministarstvo branitelja visokoj politici nedozrelog (slično kao i u slučaju u vremenu i prostoru izgubljenog ministra Freda Matića) sina pokojnog vukovarskog heroja Siniše Glavaševića, Bojana Glavaševića. Njegovo se političko zauzimanje za branitelje većinom svodilo na riječi „ja sve volim”, „ja sve ljubim”, ”ja svima opraštam”, a što je, složit će te se, koliko god izgledalo kršćanski ipak nedostatno za rješavanje braniteljskih problema.
Zbog svega navedenog Milanović je, pritisnut nadolazečim izborima, odlučio u potpunosti promjeniti ploču. Od sukoba s braniteljskom populacijom i vrijednostima Domovinskog rata općenito, s kojima je svo vrijeme obnašanja svoje dužnosti grubo manipulirao ili ”samo” prešutno dopuštao svojim zaigranim ministrima, da Domovinski rat obezvrjeđuju i relativiziraju (sjetimo se samo Vesne Pusić i njenih izjava o silovanim ženama iz Vukovara i diljem Hrvatske koje je pozvala na gej paradu), Milanović je odlučio odustati te se preobratiti u zaštitnika hrvatskih nacionalnih interesa i vrijednosti Domovinskog rata.
Za isto mu je idealno poslužila protuhrvatska presuda Međunarodnog suda pravde glede hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid. Jasno je kako je i on osobno i oni koji su hrvatsku tužbu na takav način kreirali odabirom našeg pravnog tima (u prvom redu Ivo Josipović i Vesna Pusić), ovakav ishod presude i očekivao. Zato je unaprijed osmislio svoju taktiku. Odmah po izrečenoj presudi skrušeno je naciji izjavio kako mu je žao što presuda nije završila u hrvatsku korist, pri čemu, naravno, ne želi priznati kako su se upravo njegova vlada i ex predsjednik Josipović zdušno zalagali da Hrvatska od tužbe protiv Srbije odustane u svrhu pomirbe u tzv. regiji.
Milanović s pravom računa na zaboravljivost puka pritisnutog egzistencijalnim problemima uzrokovanim velikim djelom i njegovom nesposobnošću i nesposobnošću tima kojeg je odabrao i kojim rukovodi. Zato svoje licemjerne izjave kojima se prikazuje državnički, sada tako spremno i prosipa pred izgladnjele građane, nadajući se kako će njima pridobiti sve veći broj domoljubno osvješćenih građana ove zemlje. Jer ukoliko gladnim ljudima oduzmeš i ponos, a on im je već odavno oduzet još iz ere haškog krivokletnika Stjepana Mesića i majstora obmane Ive Sanadera, što im još preostaje? Bunt i smjena vlasti, a to Milanović ne želi dopustiti.
Jednostavan test za ispitivanje Milanovićevog iznenada probuđenog domoljublja i državotvorstva
Sada se sve svodi na snagu i želju HDZ-a za raskrinkavanjem licemjerne Milanovićeve ”politike nove obmane” hrvatskoga naroda. I HDZ i predsjednica Grabar-Kitarović moraju znati i, što je još važnije, htjeti reagirati, imajući u vidu kompletan nadzor relevantnog medijskog prostora od strane neojugoslavenstvom indoktriniranih i režimu odanih partijskih kadrova i struktura, koji će svaki Milanovićev potez spremno dekorirati i javnosti prikazati kao pozitivan. Zato oni (HDZ i nova predsjednica) već sada moraju započeti raskrinkavati iznenada probuđeno Milanovićevo domoljublje i skrenuti ga na kolosjek za koji je Milanović najviše odgovoran i na kojem se, na našu žalost, on nikako ne snalazi, a to je Vladina gospodarska politika i izvlačenje zemlje iz duboke krize.
Istodobno i HDZ i novoizabrana predsjednica mogu vrlo lako testirati Milanovićevu želju za nacionalnim jedinstvom i zaštitom državnih interesa, upućivanjem prijedloga zakona kojim se traži osuda svih totalitarnih režima iz XX. stoljeća, uključno naravno i zabranu njihovih simbola i veličanje njihovih vođa (i ustaštva i komunizma, i slova U i crvene zvijezde petokrake, i Pavelića i Tita).
Takav zakon bio bi istinski temelj i poticaj za novo narodno zajedništvo, tako prijeko potrebno u predstojeća globalna turbulentna vremena. Na ovom pitanju se vrlo jednostavno može iščitati tko je na hrvatskoj političkoj sceni za snažnu i jedinstvenu Hrvatsku, neopterećenu prošlošću i orjentiranu k budućnosti, a tko je za nastavak vječne, po naš narod tako razarajuće politike ideološke konfrontacije po liniji crveno-crno, kao krinkom za ostvarenje nečijih tuđih interesa.
Svatko dobronamjeran u ovoj državi morat će već jednom shvatiti i priznati da su svi zločini jednaki neovisno od koga i u čije su ime provođeni. U oba slučaja iz hrvatske povijesti u vrijeme Drugog svjetskog rata i komunističke Jugoslavije, a kojima se moraju pridodati i zločini nad Hrvatima u vrijeme Kraljevine SHS i kasnije Kraljevine Jugoslavije, radilo se o planskim i od tadašnjih državnih vlasti osmišljenim i provođenim zločinima. I zato ih se već jednom i zauvijek mora prozvati svojim imenom i zaključati ih u ropotarnicu prošlosti kako naš narod ne bi i na dalje trovali.
Ukoliko bi kojim čudom Milanović i prihvatio takav zakonski prijedlog i on bio izglasan u Saboru, trebali bismo mu svi čestitati neovisno o njegovim dosadašnjim grijesima. Čestitat bi mu trebao i HDZ na hrabrosti za takav, od strane SDP-a radikalan potez, ali potez koji toj stranci, tako snažno opterećenoj nikad odbačenim jugoslavenstvom, jedino jamči ostanak na hrvatskoj političkoj sceni.
Tek nakon rašćišćavanja s prošlošću, u Hrvatskoj bi mogle otpočeti istinske političke bitke tih i svih drugih političkih snaga u zemlji po obrascu zemalja zapadne demokracije, a na dobrobit svih naših građana. Samo čvrsti državni okvir i zajedničke vrijednosti kao uporišta na kojima država počiva (a to su za modernu Hrvatsku isključivo Domovinski rat i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman), jamče kohezijsku snagu društva i otvaraju prostor za svekoliki napredak.
Osobno ne gajim iluzije kako Zoran Milanović u sebi nosi dovoljnu količinu političkog razbora i državničke mudrosti za jedan takav nacionalno integralistički potez. Volio bih biti u krivu, ali dok se to ne dogodi, Milanovićeve izjave s početka ovog teksta o tome kako Hrvatska neće dopustiti ulazak Srbije u Europsku Uniju dok ova ne ukine zakon o univerzalnoj jurisdikciji nad državljanima Hrvatske, samo su puste riječi bačene u vjetar.
Taj neprihvatljivi i po Hrvate tako ponižavajući srbijanski zakon nije jučer donešen. On je na snazi čitavo vrijeme Milanovićeva mandata. Na njegovu neprihvatljivost i izrugivanje s hrvatskom državom premijera su već odavno upozoravale mnoge braniteljske i nevladine udruge za zaštitu ljudskih prava, poglavito nakon slučaja Purda i još uvijek, temeljem tog zakona u Srbiji utamničenog hrvatskog branitelja Veljka Marića. Zato mi nekako nije jasno zašto se Zoran Milanović tek sada probudio, u sumrak svoje vlasti ili, bolje rečeno, pred zoru parlamentarnih izbora.
Autor: Zoran Meter/dnevno.hr
