KAD SE ČOVJEK IGRA BOGA
Dvije zanimljive priče objavili su ovih dana naši mediji. O životu i smrti. Budući da je riječ o ljudskim sudbinama, mukama i nevoljama, nije mi namjera moralizirati, osobito ne nikoga osuđivati. Međutim, ne mogu se oteti dojmu kako bi za obadvije priče zajednički nazivnik mogao biti: Kad se čovjek poigrava Boga…
Nizozemka Annie Bus (75) okončala je život eutanazijom, ubrizgavanjem smrtonosne injekcije uz pomoć liječnice iz Levenseindekliniek (Klinika kraja života) u jednom gradiću u blizini granice s Njemačkom. Nizozemska je prva zemlja u svijetu koja je još 2002. godine legalizirala eutanaziju. Slijedile su je Belgija i Luksemburg. Asistirani suicid, odnosno omogućavanje bolesniku koji želi umrijeti da sam uzme sredstvo koje će mu prouzročiti smrt, dopušten je u Švicarskoj, te u državama Oregon, Montana i Washington u SAD-u.
Annie je godinama bila paralizirana od grudi naniže i trpjela je teške bolove. Iako joj je obiteljski liječnik odbio potpisati njezin zahtjev za eutanaziju, iako su se njezina obitelj i osobito suprug protivili njezinoj odluci, štoviše, on je inzistirao na tome da bi i dalje skrbio o njoj, iako su joj dva svećenika odbila dati bolesničko pomazanje prigovarajući joj da se kao katolkinja protivi Božjoj volji, Annie je odlučila umrijeti. Nije se nikad mogla pomiriti sa svojom sudbinom i činjenicom da teško pati.
Druga priča dolazi s Otoka. Britanski je parlament prihvatio prijedlog “troroditeljske” umjetne oplodnje, odnosno metodu kojom se bolesni dio stanice majke zamjenjuje zdravim davateljice. Na taj način stvara se podvojen DNK, u kojem u genetskoj strukturi djeteta sudjeluju njegov otac i majka, ali i davateljica zdravog dijela stanice.
Britanski premijer David Cameron na brojne je kritike poručio kako se ne igra Boga, nego daje priliku roditeljima da dobiju zdravo i sretno dijete. Protivnicima ovakvih postupaka koji upozoravaju da se na ovaj način otvara put dizajniranju djece suprotstavila se Vicky Holliday, majka dvogodišnje Jessice, koja je zbog majčinih “pokvarenih” gena rođena s teškim nasljednim poremećajem zbog kojeg nikad neće govoriti ni hodati te će umrijeti za koju godinu.
Život svakog pojedinog muškarca i žene svetinja je. Svakome nam je život dan na dar od naših roditelja, kao što i mi posredujemo u darivanju života svojoj djeci. I nema uistinu teže stvari nego kad nekoga zahvati patnja u bilo kojem obliku. Oni koji istinski vjeruju u Boga, pokazala su i znanstvena istraživanja, lakše se nose s boli, kako svojom, tako i svojih bližnjih. Utješne su pritom biblijske knjige poput one o Jobu patniku, a osobito činjenica da je sam Božji sin iz čiste ljubavi prema nama ljudima prošao kalvariju i položio svoj život u teškim mukama na križu kako bi otkupio svakog čovjeka.
A nije ni Isusu Kristu bilo lako kad se u smrtnoj muci u Getsemaniju suočio sa svojom ljudskom slabošću i molio Oca ako je moguće da ga mimoiđe taj gorki kalež. I svima je nama osobito teško gledati djecu koja pate i sve bismo učinili kako bismo im pomogli da se ne muče.
Međutim, postoje granice o kojima bismo morali razmišljati. Nismo mi gospodari ni života ni smrti. Ne možemo se poigravati Boga i kreirati nečiji genetski kod. Zar nisu takvo što radili i nacisti kad su htjeli stvoriti nadčovjeka, veličali svoju rasu, a čitav jedan narod su htjeli eliminirati. Zato je važno da kao ljudi prihvatimo svoje nesavršenosti i ograničenja, kao i činjenicu da svako ljudsko biće ima pravo na život od začeća do naravne smrti.
Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. (Ps 139, 13)
Autor: Ivan Ugrin/misija.slobodnadalmacija.hr