CANTO I PIANTO!
Kako bi to divno bilo, kako nadahnjujuće, silovito i moćno, kad bismo znali primati sve boli ovoga života s istim udivljenjem i pobožnošću s kojima primamo sakramente.
Kao i sakramenat, tako i bol, nije li osjetljiv, vidljiv Znak pod kojim se skriva Milost Božja? Kad tada vjerujem, onda sam siguran da zaista vjerujem. Tada jedino istinski mogu osjećati kroz vjeru i svoje djelovanje te, ujedno, u miru znati od kuda i kamo ono smjera.
Mjera ljubavi je sigurno Bol, jer Ljubav i Bol dva su izraza jednog te istog velikog Otajstva, Otajstva Života i Rasta, Otajstva Stvaralaštva i Naravi.
Čovjek nije ono što jest dok nije duboko trpio da bi mogao duboko ljubiti. Tek tada, uvijek uplivom Ljubljenoga, dogode se nadahnute, iskrene veličine.
Milton, slijep i bolestan, piše “Izgubljeni raj” – himan svjetlu je mogao proizaći samo iz dviju ugašenih zjenica. Augusto Silvio Novaro, žalosnim srcem zbog smrti sina, diktira stranice svoga remek djela “Fabbro armonioso”. Dostojevski piše svoje romane između jednog i drugog napada epilepsije. Cervantes svoju ideju o “Don Quijoteu” izmišlja u zatvoru, a najbolje članke piše u neizdrživim fizičkim bolovima. Francesco Bracone ostvaruje svoja djela u danima nesreće, bijede i sramote. Giacomo Leopardi, nesretan i bolestan, isključen iz života, sastavlja lirske pjesme ganutljivog, uzvišenog sadržaja. Izgleda da najljepše pjesme nisu nikada bile napisane, to su one koje su proizašle iz srca pjesnika, kad su sami pjevali u tajnosti svojih soba i koje nikada nisu uspjeli prenijeti na papir.
Giovanni Battista Pergolesi, sušičav i umirući, sastavlja “Stabat Mater”. Vincenzo Bellini, između dva napada teške bolesti, diktira svoje izvanredne partiture. Mozart sastavlja svoju uzvišenu misu “Requiem” na samrtnoj postelji. Chopin, obuzet nostalgijom za dalekom domovinom, bolestan na plućima i razočaran u ljubavi, sastavlja svoje glasovite preludije. Johann Sebastian Bach, skoro slijep, i nakon gubitka sedmorice sinova, piše koral pun nevjerojatne duboke vedrine. Handel, zahvaćen paralizom i blizu smrti, uzdiže svoje najuzvišenije glazbene sastave. Beethoven, sav u bijedi i napuštenosti, bez sinova i prijatelja, sastavlja “Devetu simfoniju”. Sveta Marija Magdalena de Pazzi izjavljuje: “Gospodine, želim puno trpjeti samo za Tebe.”; sveti Ivan od Križa: “Gospodine, želim biti prezren iz ljubavi prema Tebi.”; sveta Terezija Avilska: “Ili trpjeti, ili umrijeti!”….
Ne, nipošto ovi primjeri nisu zastrašujući, oni svjedoče o boli kao nerazdruživoj sjeni veličine, kao utegu koji uravnotežuje velike darove naravi. Jer, samozatajna je veličina upravo znati pridržati za sebe bol, a priopćiti drugima vedrinu koju ni sami niste nikada do kraja upoznali.
Kako li je blagoslovljen takav Čovjek, i kad Pjeva i kad Plače uronjen u Sam Sakramenat Svjetla!
Izvor: medjugorje-info.com
