Hanžekovićev Jutarnji na tragu najboljih dana iz doba Karađorđevića i yu-sup-ovića
Tri kolumne nalik najboljim danima Pavićeva sluganstva Beogradu, iz pera najprobranijih sinova Orjune, tiskane su samo u jednom broju Jutarnjeg lista u subotu 7. veljače o.g. Ne onog bljutković-kuljiševog Yutarnjeg, nego u listu “najmoćnijeg” Hrvata, koji se nedavno, a što vrijeme odmiče sve je više jasno i zašto, dokopao milijardama opterećenog EPH-a. Gradom se potom pronio glas kako jugoslovenska brigada napušta svoju jazbinu primorana na to, tobože, formalno pravnim smicalicama oko novih ugovora. Međutim, s ovakvim kolumnistima je bijedan Hanžekovićev “zaokret” od jugonacizma i kamarile iznimno preplaćene u detaširanom KOG-u Ace Vasiljevića, zvanom EPH
MOTO:
Danas je Dan ujedinjenja. Rođenje naše države.
I ne razumin šta triba sakrivat se i sramit se njezina
rođendana. Do pedeset, do sto godin, do ijadu moglo
bi se tako krit, Jajce, Avnoj…
Naša grupa penšunjati, samoinicijativno, u “Adrianu”,
slavila je jutros Dan ujedinjenja…
Ovako je pisao Milentije Smoje, početkom prosinca 1988.,
odgajatelj yugo piskarala orjunaškog Splita. Njegovim je
izmetom, navodno, zaliven Ante Tomić, a što se drži
činom službene inicijacije u družinu.
“Razaranje Vukovara bila je krvava, ljudski sramotna i vojnički nečasna opsada jednog grada do njegovog potpunog iscrpljivanja, i dogodilo se tu koješta protiv zakona i boljih ratnih običaja, masovno i neselektivno bombardiranje kuća, ubijanje civila, hladnokrvno strijeljanje ranjenika na Ovčari, ali sve je to, već i samo po sebi dovoljno užasno, opet teško ugurati u definiciju da se ‘u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina’. Koridorom između blatnjavih rovova i tenkova tužna je kolona prognanika naposljetku izašla iz Vukovara, a većina zarobljenika su se nakon nekoliko mjeseci premlaćeni vratili iz srbijanskih logora.
Oluja, po Tomiću, nije bila genocid, nego tek etničko čišćenje
Da je stvarno bio genocid, nitko se ne bi vratio živ. Ili bi živih barem bilo daleko manje. A jednako je bilo i sa Srbima u Oluji. ‘U Oluji je počinjen genocid’, reče mi nedavno jedan prijatelj, inače povjesničar. ‘Gle, nije’, odgovorio sam mu nešto i iživciran megalomanskim posezanjem za genocidom. ‘U Oluji se dogodilo etničko čišćenje.’ Nije to, naravno, nešto na što sam kao Hrvat specijalno ponosan, ali za ljubav istine mora se kazati kako je u opsežnoj akciji zauzimanja Knina, Drniša, Benkovca, Gračaca i stotina krajiških i ličkih sela bilo razmjerno malo žrtava. Hrvatski vojni i politički vrh razumno se odlučio za protjerivanje umjesto istrebljivanja neprijatelja i za to je, da se ne lažemo i ne pravimo glupljim nego što jesmo, imao prešutnu suglasnost srpskog političkog i vojnog vrha koji je, podjednako razumno, shvaćao da više nema snage držati taj teritorij.” Sve je ovo napiso neostvareni kaplar JNA Knez Us*ani, koji se odziva i na ime Ante Tomić. Puno podliji i huškačko-oznaški tekst napisao je u istom broju Jurica Pavičić, alijas YU pivčić, a kako vrijeme odmiče, i njegov honorar moguće pada, mogli bismo ga uskoro s pravom nazivati i Jovo Krivokapić . Evo dijela teksta: “Policija fašistički slogan skida – za početak – usred noći. Skida ga bez nazočnosti lokalne politike, kriomice. Skida ga pod blindiranom oružanom stražom interventnih postrojbi MUP-a, a čovjek koji dlijetom skida nacistički slogan zakrio je lice vunenom kapom da mu, eto, ‘neko to ne bi zamjerio’. Tako se, pod fantomkom, pod okriljem noći, u strahu za svoj identitet, ‘da nam tko ne zamjeri’, uz ustručavanje političke klase koje tu prljavu rabotu prepušta ‘komunali’ i pješadiji, Hrvatska danas bori protiv fašizma. Kad čovjek gleda to noćno blanjanje nacizma, čovjek može reći i ovo. OK, u tom nekadašnjem utopijskom komunističkom kvartu snage reda ušle su duboko u neprijateljski teritorij, u okružje gdje ih većina prijesnih ustaša gleda preko oka s mržnjom kao uljeze, pa silom zavode civilizaciju na divlji jug. U gradu u kojem se i mladi antifašisti ne žele slikati za novine, taj argument ima smisla. Ali – postoji tu i drugi pogled na stvari. Sve se to događa u zemlji u kojoj je nominalna ljevica još uvijek na vlasti i u gradu u kojem je nominalna ljevica na vlasti, u zemlji u kojoj je izabrani premijer iz SDP-a, u kojoj je još uvijek stolujući predsjednik iz SDP-a, ministar policije i Splićanin i član SDP-a, a Splićanin i SDP-ovac je i gradonačelnik te nedođije u Mississippiju, gradonačelnik koji je u cijeloj priči reagirao sramotno kunktatorski i kazao kako će natpis biti uklonjen samo ako ga uklone oni koji su ga i stavili. Svi ti ljudi u tom pecosu, selmi i na tom debelom jugu imali su ili još imaju izborni legitimitet. U tom gradu i toj republici, naime, još nedavno, a možda još jučer, barem polovica plus jedan glas građana, a možda i kudikamo više, glasovalo je za tzv. lijeve možda i zato (ili: jedino zato) da ih zaštiti od ‘za dom spremni’. Zašto je onda ta državna vlast, a da ne govorimo gradska vlast, spram tih petnaestak kamenih slova nastupila tako plaho? Jer se boji ekscesa? A zašto se boji? Zašto se oni koji predstavljaju ‘našu’ polovicu uvijek smrtno, upišano boji one druge, ‘njihove’ polovice, a nikad nije obratno? Zašto se liberalna (namjerno ne velim: lijeva) hrvatska politika uvijek spram one konzervativne i nacionalističke drži tako defenzivno, ustrašeno, paralizirana kompleksom krivnje? Zašto se za svoje vrijednosti ne zauzima jasno i bez mrmljanja u bradu? Zašto – ukratko – na glavi drži tu fantomku i djeluje pod okriljem noći?” U istom broju strahujući od Milanovićeve ishitrene odluke o prijevremenim izborima, dok se ne konsoliduju pravi igrači (Milanović je za nju i one koji je plaćaju nedovoljno siguran Jugoslaven), Jelena Lovrić lamentira o sljedećem: “…Ivo Josipović jedan je od ključnih razloga zašto se Milanoviću odjednom tako jako žuri s izborima. Premijer se boji njegova mogućeg rivalstva. Bez obzira na koji način misli ostati na političkoj sceni, dosadašnji predsjednik Republike treba vremena za realizaciju svojih planova. Ni Milan Bandić sa svojom strankom u nastajanju još nije spreman za izbore. Dosad tvrd ORaH trenutačno je oslabljen pojavljivanjem Živog zida, pa će utoliko – procjenjuju u Milanovićevu krugu – vjerojatno morati biti skloniji kompromisu. Premijerovim izbornim planovima konvergiraju i odnosi u SDP-u, gdje je on trenutačno apsolutni gospodar situacije. Unutarnja mu pobuna, još prije pola godine vrlo realna, više ne puše za vratom…”
Kolumnisti EPH kao u najboljim Pavićevim danima
Ove su kolumne, nalik najboljima iz vremena Pavićeva sluganstva Beogradu, iz pera najprobranijih sinova Orjune tiskane samo u jednom broju Jutarnjeg lista, u subotu 7. veljače o.g.. Ne onog bljutković-kuljiševog Yu-tarnjeg, nego u listu “najmoćnijeg” Hrvata, koji se nedavno, a što vrijeme odmiče sve je više jasno i zašto, dokopao milijardama opterećenog EPH-a. Gradom se potom pronio glas kako jugoslovenska brigada napušta svoju jazbinu primorana na to, tobože formalno pravnim smicalicama oko novih ugovora. Međutim, s ovakvim kolumnistima je bijedan Hanžekovićev “zaokret” od jugonacizma i kamarile iznimno preplaćene u detaširanom KOG-u Ace Vasiljevića, zvanom EPH. Što drugo očekivati od čovjeka koji je na hrvatskoj muci izgradio svoje materijalno carstvo, a po mišljenje ide kod samog vrha gospodara čitavog čovječanstva. Knezu Us*anome i njegovom mozgu, zemljaka mu i brata u ideji, Milentije Rake – koji je, kad se počeo otvarati tabu Bleiburg, javno tvrdio kako je tamo pobijeno Hrvata manje nego je prstiju na dvije ruke. Vukovar je razaralo 1600 tenkova i oklopnih transportera, moćno zrakoplovstvo sa svim vrstama bombi uključujući “krmače” i zabranjene kazetne bombe. Bilo je tu i mornaričko topništvo, 980 oruđa zemaljskog topništva, 350 protuzrakoplovnih topova sa 750 cijevi za djelovanje po zemaljskim ciljevima. Na grad je palo više milijuna granata svih kalibra. Ukupan broj agresorskih vojnika procjenjuje se na oko 80 tisuća. JNA je angažirala ukupno 11 brigada operativne vojske, od čega devet oklopno-mehaniziranih, uz postrojbe TO Srbije, te domaćih, Arkanovih i Šešeljevih četnika. U gradu nije ostala neoštećenom niti jedna građevina, uključujući i Bolnicu na koju i oko koje je palo tisuće granata. Srpski kaplar Knez Us*ani osuđuje svoje drugove za “neselektivno granatiranje”. Od 40-ak tisuća stanovnika (od toga oko 15 tisuća Srba – dakle 28 nesrba) u vukovarskoj je općini ubijeno njih oko 12 tisuća. Njima treba dodati i vojnike iz drugih krajeva Hrvatske, mnoštvo njih koji su umrli nakon izlaska iz logora od posljedica logorskih tortura itd. S područja općine padom Vukovara je protjeran doti jedan preostali stanovnik nesrbin, ostali su uglavnom pobijeni ili odvedeni u srbijanske logore, gdje su mučeni, silovani i ponižavani do nečuvene svireposti. Među njima junačina je i vitez hrvatske države Siniša Glavašević. Možemo li zamisliti što bi Knez Usrani napisao da je kojim slučajem hrvatska oružana sila to napravila, primjerice Somboru, ne tako davno, gotovo potpuno nesrpskom gradu! Njegov duhovnik Sava Štrbac nalazio je prekomjerno granatiranje hrvatskog grada Knina, u kojem je topništvom vidnije oštećena tek zgrada tzv. predsjedništva hajdučije koja je terorističkim sredstvima napala prethodno razoružanu hrvatsku državu. Pamti li Knez Us*ani da je trećina Hrvatske bila amputirana i potpuno etnički očišćena, poput čitave tvorevine RS u susjednoj BiH, a čije je zločinačko dijelo odlukom svjetskih “pravednika” dobilo puninu legitimiteta. Znade li on da je njegova JNA u jednom trenutku de facto stvorila Veliku Srbiju? Njene su granice bile od Karina i dalmatinskog zaleđa do Đerdapa, od Bara do Subotice i natrag južno do makedonske granice. Ne računajući Kosovo, vojvođanske Mađare i respektirajući da su stanovnici “drugog oka u glavi” u većem dijelu Crnogorci, ta je tvorevina u ostalom dijelu bila etnički potpuno očišćena i to svim onim zlodjelima koja bi se mogla svesti na pravnu odrednicu genocida. Dakle, progon stanovništva, koncentracijski logori, svirepa ubojstva, kulturcid i slična zlodjela s ciljem i realizacijom potpuno etnički očišćenog prostora. I za kraj poruka jugo kaplaru. Neka mu Hanžeković kupi knjigu generala velikosrbina Mislava Sekulića, koji je napustio ugodnu fotelju u beogradskom Generalštabu i ničim izazvan dragovoljno došao u Knin za prvog operativnog oficira vojske spomenute terorističke tvorevine. U knjizi Knin je pao u Beogradu Sekulić je, bolje nego itko, napose kroz naknadno detaljno istraživanje, dokazao kako i zašto se dogodio “srpski egzodus iz Krajine”. Za neostvarenog kaplara Drniš, Benkovac, Knin i neke druge gradove Olujom je zauzela, dakle okupirala, HV. Ukoliko Us*ani opće zna čitati razumjet će da njegova, Mesićeva, Pusićkina, Štrpčeva i teze njima sličnih, o izjednačenosti krivnje agresora i žrtve, te navodnom građanskom ratu, nemaju baš nikakav rezon za opstanak.
YU pivčić dobar je učenik zloglasnog zapovjednika Golog otoka
Duhovni sljedbenik Titova krvnika Jove Krivokapića i zločinca Jurjevića – Baje može prezirati sve što je hrvatsko, može krivotvoriti povijest koliko god hoće, u demokraciji je i to dozvoljeno. To NE MOŽE raditi novcem hrvatskih poreznih obveznika i države hrvatske i to mu se, već jednom zauvijek, mora kazati. Ono što posebno zabrinjava Krivokapića jesu ustaše koji su okupirali taj nekadašnji utopijski komunistički kvart. Za one koji ne razumiju Krivokapićev vulgarni eufemizam ovdje je potrebno stvar razjasniti. Taj “utopijski komunistički kvart” ne bijaše ništa drugo nego četvrt okupirana od vojne hunte JNA, koju su ovdje uglavnom sačinjavali srpski oficiri dovedeni s ciljem posrbljavanja Splita, do drastičnih razmjera poput Pule ili mnogih hrvatskih i bh gradova. Znajući da više nama povratka oficirima, što on nikako ne može prežaliti, budući je u Splitu bilo čvrsto isklesano bratstvo i jedinstvo, pivčić priziva nešto opasnija sredstva. Naime, pozivajući se na legitimitet SDP-ove vlasti u državi, MUP-u i Dalmaciji, točnije Splitu, Krivokapić bi opet, izgleda, uvodio Gole otoke, Bleiburge, slavne ofenzive, te slične izume i djela prošlosti svojih pređa, odgajatelja i poslodavaca. On u čitavim kvartovima u Splitu vidi ustaše: snage reda (čitaj specijalci s fantomkama i dugim cijevima na gotovs) ušle su duboko u neprijateljski teritorij, u okružje gdje ih većina prijesnih ustaša gleda preko oka s mržnjom kao uljeze, pa silom zavode civilizaciju na divlji jug. O kraljici Jeleni…, ni riječi više, već je uistinu previše.
Autor: 7Dnevno/Jakov Zlatica
