Zbigniew Brzezinski: O poziciji SAD u raspodjeli globalne moći
Proširenje Zapada za SAD bi značilo integriranje “promijenjene Turske” i “usisavanje Rusije”. Veteran američke diplomacije koji “dugo pamti” (rođen je 1928. u Varšavi), teoretičar i praktičar vanjske politike, siva eminencija Novog svjetskog poretka (savjetnik za nacionalnu sigurnost Jimmya Cartera), veliki strateg ali i veliki manipulator, jedan od tvoraca američke hegemonističke politike, jedan od generatora Novog svjetskog poretka, poniklih na “Tavistock institutu” koji je na neki način regrutni centar za buduće donositelje odluka na polju globalne 
politike (iz kojeg su izašli svojevremeno i Henry Kissinger, Bernard Levin i dr..), koji je mnogo toga predvidio (ali i zakulisno radio na ostvarenju tih ‘predvidjanja’, Zbigniew Brzezinski je danas profesor međunarodnih odnosa na uglednom “John Hopkins” sveučilištu, aktivan istraživač u washingtonskom Centru za međunarodne i strateške studije, savjetnik (čitaj: nalogodavac) Baraka Obame.
Dakle, gledajući ga u svjetlu vrlo inteligentnog manipulatora koji vrlo umješno ‘navodi vodu na svoju vodenicu’ znajući da je polu-istina najbolji način za to, uzimajte s rezervom njegove izjave i što bi se reklo, čitajte izmedju redova.
Njegova najnovija knjiga “Strateška vizija – Amerika i kriza globalne moći”, objavljene prošlog mjeseca, u vanjskopolitičkim krugovima ovdje tema je dana, a on je tim povodom u posljednja dva tjedna čest gost na washingtonskim tribinama, gdje objašnjava svoje glavne teze i odgovara na pitanja .
Na tribini Ženskog nacionalnog demokratskog kluba je za 60 minuta iznio svoju dijagnozu onoga gdje je Amerika danas i gdje bi morala biti sutra.
Po Brzezinskim, posljednjih pet stoljeća “naše kolektivne povijesti”, protekli su u borbi za globalnu moć i dominaciju. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Amerika je iznenada postala jedina globalna supersila. “Mi smo tada bili uvjereni da će to biti i glavna odlika 21. stoljeća. To su nam, na različite načine, poručivali i naši predsjednici. Bill Clinton na svoj način, a George Bush sa emocijama, govoreći da su ‘SAD odabrane od Boga i angažirane od strane povijesti biti model za svijet’ “.
A gdje je Amerika danas, za 20 godina i nešto kasnije?
“Tu smo gdje smo. Ne više tako superiorno dominantni u svijetu. Ne više tako preeminentni. Ne rastemo više, brže od drugih. U svom govoru o stanju nacije predsjednik nam je prije neki dan rekao da mi ne nazadujemo i bio je u pravu: mi ne nazadujemo. Rastemo oko dva posto godišnje. Mi smo kao netko tko u svojim osamdesetim ne korača tako brzo kao u dvadesetima, ali ne ide unatrag, kreće se naprijed “.
“Ali problem je što drugi koračaju brže, naročito jedna sila – Kina, koja će nas u nekim važnim aspektima uskoro preteći, možda za desetljeće ili nešto više. Imaće veći BNP, a sa tim i vojni proračun veliki kao naš. A naš je danas, kao što svi znamo, koliko i svi vojni budžeti ostatka svijeta uzeti zajedno “.
“Sve ovo simbol je osnovne stvari na globalnoj sceni: nema više jednog hegemona. Mi smo još daleko najutjecajnije, ali smo ograničeni s najmanje dvije okolnosti. Prva je da su duga vojna angažiranja koja smo poduzeli u posljednjoj deceniji i po bila faktor koji nas je oslabio.
Doprinijela su našoj prezaduženosti. Druga je činjenica da u jednom broju ključnih područja, naše društvo stagnira. Stagnira u smislu da ne drži korak s drugima “.
Brzezinski je ovu stagnaciju slikovito objasnio svojim iskustvima – u putovanju željeznicom.
“Da bih iz Pariza stigao do Londona, sjedam u superbrzi vlak, vrlo elegantan i udoban, koji ide ispod La Manchea i stiže za manje od dva sata. (Distanca je 495 kilometara – prim. A.) “
“Isto je i kad putujem od Pariza do Brisela, ili od Tokija do Kyota, ili od Pekinga do Šangaja.
“Iz Washingtona u Njujork (328 kilometara) putujem tri i pol sata ‘Acel’ koja se reklamira kao ‘američki brzi vlak’. Zaista je brz jer juri i do 105 kilometara na sat! To osjećate, jer se veoma trese, ne možete ništa pisati. Možda, ako su vam oči još dobre, možete čitati. To je naš najbrži vlak “.
“Ako gledate kroz prozor, najvećim dijelom puta vidite urbane slamove. To nije znak društva koje hita ka budućnosti “.
“Problem je” – nastavlja Brzezinski – “što naše društvo pored infrastrukturnih ima i mnogo drugih ozbiljnih nedostataka i sistemskih problema. Naš financijski sustav, na primjer. Njime dominiraju spekulanti. Imamo ogromne razlike između onih na vrhu i prosjeka svih drugih, a taj jaz se stalno povećava. U 1990, plaća na vrhu je bila 17 puta veća od prosječne američke plaće.
Danas je 325 puta veća. A špekulantstvo kao način bogaćenja nije mnogo društveno produktivno. Ne stvara radna mjesta “.
“Imamo i ozbiljan politički problem. Politički sustav je blokiran i sve više je zavisan od novca. Stigli smo dotle da u našoj demokraciji izborni ishod u sve većoj mjeri može biti kupljen “.
“Naš obrazovni sustav je savršen na vrhu, naši najbolji sveučilišta su najbolji iu svijetu. Ali na srednjem i nižem obrazovnoj razini, naš sustav teško može nositi s onima trećeg svijeta “.
“Mi smo u protekloj dekadi ušli u dva rata, od kojih je jedan bio potpuno nepotreban i sa lažnim opravdanjem. Ne vjerujem onima koji govori da su naši lideri bili obmanuti. Naprotiv, bili su izuzetno vješti u predočavanju obavještajnoj zajednici što žele da im se servira. Bilo je naime veoma pouzdanih dokaza da su nepouzdani i fabricirani dokazi kojima je opravdavana odluka da se zarati “.
“Mi se, dakle, suočavamo sa višestrukom krizom: s krizom globalne moći, sa krajem zapadne supremacije na globalnoj sceni, sa rastom Istoka, s vlastitim političkim slabljenjem i našim unutarnjim problemima”.
Što onda da Amerika, kada prestaje biti svjetski hegemon, treba da radi? Odgovarajući na ovo pitanje, Brzezinski kaže da je njegova globalna vizija američka obnova “na dva nivoa”.
“Na unutrašnjem, to je ‘kapitalizam s ljudskim licem’. To znači kapitalizam zasnovan na slobodnom poduzetništvu i konkurenciji, ali koji je moralno odgovoran. Amerikanci vjeruju u stjecanje bogatstva, u zgrtanje para, ali imaju i poseban osjećaj moralne obveze – da njihov boljitak doprinosi i boljitku drugih. Kapitalizam ne smije biti ‘igra nultog zbroja’ u kojoj kad jedan dobiva, drugi obavezno gubi. U obzir mora uzeti i kolektivni interes “.
Na međunarodnoj razini, Amerika treba da se izbori za najbolju poziciju u započetom procesu “redistribucije globalne moći”.
U tome, treba zadržati i ojačati svoje veze s Europom s kojom “dijelimo zajedničke vrijednosti za koje vjerujem da su još najbolje koje ima neki sustav: ljudska prava, vladavina Ustava, odgovornost pred zakonom, sloboda govora i izbora”.
Ali da bi te vrijednosti prihvatio i ostatak svijeta, “potrebna nam je ne samo veća američko-europska suradnja, nego i REVITALIZIRAJUĆI proširenje Zapada”.
Pod tim proširenjem Brzezinski podrazumijeva integriranje u Zapad “promijenjene Turske” i “usisavanje Rusije”. Turska je, po njemu, živi primjer mogućnosti transformacije jednog veoma islamizovanog društva u modernu svjetovnu državu, bez odbacivanja njegovih islamskih tradicija, već njihovog asimiliranja u demokratski okvir “.
Integriranje Rusije neće se po njemu dogoditi u bliskoj budućnosti, a pogotovo ne pod Putinom, ali “ne treba previđati da se i Rusija mijenja, niti potcijeniti stupanj tih promjena. Svjedoci smo da se tamo po prvi put pojavljuje građansko društvo koje je u nekim aspektima naprednije od populističkih pokreta u arapskom svijetu. To je pokret koji stremi autentičnoj građanskoj demokraciji kao cilju, a ne samo da nekog svrgne “.
Najzad, na Istoku, Amerika treba ostati pacifička sila, ali ovoga puta svjesna promijenjenih realnosti u tom dijelu svijeta. A glavna nova realnost jest stasavanje Kine u veliku silu. U suočavanju s njom, Amerika treba da se kloni nekoliko zamki.
“Treba izbjeći demoniziranje Kine kao izvora naših problema, svakako da ne sudjelujemo u kineskom demoniziranju nas. Mi smo međuzavisni i moramo da uvažimo tu realnost. Ako oni gube, gubimo i mi, ako mi trpimo, trpeće i oni “.
Zaključio je poukom: “Da bismo se suočavali s onim danas, moramo imati jasnu viziju što će biti sutra, ali da bi se spremno dočekalo to sutra, mora se nazreti i ono prekosutra”.
Dakle … iz ovog što je izgovorio, pomislit da je sasvim normalan političar sa jasnim vizijama i da zaista misli baš sve što izgovori … da ukorava šepkulante, blagonaklono gleda na Kinu, uvažava Rusiju i sl. … pa … razmislite dva puta … ili tri … ipak je to Zbignjev …
Izvor: www.skajvok3r.blogspot.com
