Umro Pedro Meca, dominikanac koji je živio na ulici
“Bio je pratilac u noći onima koji nisu imali ništa. Bio je prosjak.” Tim je riječima u utorak 17. veljače 2015. dominikanski red objavio smrt oca Pedra Mece, čovjeka koji je posvetio svoj život za siromašne.
Pariški Le Monde prikazao je njegov portret u prosincu 2013. u nizu pod nazivom: Upoznajte deset “velikih anonimaca”. Moglo ga se susresti na trijemu crkve sv. Eustahija u prvoj pariškoj četvrti, gdje se topli obrok poslužuje siromašnima svake zimske večeri.
Tu je volio razgovarati sa svima. Uvijek veseo, zatim bi otišao na kavu u Châtelet, prošetao bi uz željeznički kolodvor Montparnasse i utonuo u noć ponekad do zore. “Nema maršrute, puštam da me vodi ljepota susreta”, uvjerljivo je govorio.
Više od pedeset godina otac Pedro posvetio je svoj život ljudima s ulice, otpisanima, odbačenima. Posebnu je ljubav pokazivao prema onima koji su lutali u noći. Sa svojom dugom sijedom kosom i bradom koja mu je prekrivala lice Pedro Meca je pomalo sličio ljudima o kojima je skrbio. “Uvijek sam posjećivao one koje nitko nije posjećivao”, govorio je.
“Napravio sam neke gluposti”
Teško se to može i zamisliti. Obitelj je ostavila Pedra Mecu nekoliko mjeseci nakon njegova rođenja, 1935. godine, u Pamploni, u španjolskoj Baskiji. Njegov je otac umro kad je imao godinu dana. Njegova majka, opirući se Francovu režimu, osuđena na smrt, odlazi u egzil u Francusku.
“Odgojila me je vrlo siromašna dadilja”, povjerljivo će Pedro Meca. “Živjeli smo od prosjačenja. Nisam imao ništa, osim ono bitno: ljubav te žene koju sam zvao majkom.” U Francovoj Španjolskoj katoličanstvo je državna religija.
Duhovnici su u školama, sindikatima i vojsci. “Kao i svi”, Pedro Meca je katolik, kršten. S 12 godina ušao je u sjemenište. Sanja o dalekim avanturama i govori si kako kao dominikanac može poći u Latinsku Ameriku i upoznati Indijance amazonskih šuma.
“Nisam bio bezbrižno dijete, a to se pogoršalo nakon smrti moje dadilje. Učinio sam neke gluposti, pomogao sam nekim prijateljima pobjeći iz popravnog doma, a zatim sam izbačen iz škole. Imao sam 17 godina, a Francov režim me je pritiskao.
Onda sam prešao Pireneje.” Došao je u Bordeaux, gdje pronalazi svoju biološku majku, ulazi u svijet noći i povezuje se s lokalnim podzemljem. Pedro Meca postaje krijumčar: “Organizirao sam sa Španjolskom trgovinu cigaretama, alkoholom, motorima za kamione…”
Otkrio je svijet republikanskih izbjeglica i posjećivao anarhističke krugove. Duboko ga je pogađala obrana Baska, koje je diktatura progonila u Španjolskoj. “Tijekom tog razdoblja napustio sam Boga, ali nije on napustio mene.
U svibnju 1956. upoznao sam jednog dominikanca i nakon nekoliko rasprava bio sam uvjeren da je moje mjesto u samostanu. U mom životu brojni su tragove postojanja Boga. Ali, svaki put primijetim ih tek nakon što sam ih doživio.”
O svom životu krijumčara
Zaređen za svećenika 1962. godine, Pedro studira teologiju i dalje se bori za Baske. “Ovo je borba ljudi koji žele slobodu u fašističkom režimom”, govori na francuskoj televiziji tijekom suđenja Burgos (1970.), kada je šesnaest optuženika izvedeno pred ratno vijeće zbog ubojstva španjolskog policajca.
S lažnim dokumentima Pedro Meca i dalje putuje u Španjolsku, gdje doznaje da je osuđen na sedamdeset godina zatvora – bit će pomilovan nakon Francove smrti 1975. U svom životu krijumčara, upoznaje okružje Marseillesa, uključujući Mémé Guérini koji drži grad.
“Neki tip mi reče jednoga dana da bi se htio ispovjediti i tako osloboditi tereta. Objasnio mi je da je ubio čovjeka, a netko drugi je osuđen umjesto njega. Rekao sam mu da neće dobiti odrješenje sve dok onaj nevini čovjek ne bude oslobođen, da mora sve poduzeti, uključujući i da se mora prijaviti. Nikad ga više nisam vidio”, sjeća se otac Pedro Meca.
“Kršćanska vjera je revolucionarna”
Prije svibnja 68. Pedro Meca animirao je radionice na temu “Kršćanstvo i revolucija”. Blizak ultraljevičarima, osuđen je da napusti francuski teritorij, ali kazna nije nikada primijenjena. “Još uvijek tvrdim da je kršćanska vjera revolucionarna.
Susretnem li Franca i Pinocheta u raju, tražit ću politički azil u paklu!”, zaklinje se otac Pedro. Godine 1969. preselio se u Pariz i živi u predjelu Pantin. “Godine 1975., zahvaljujući donaciji, Abbé Pierre je kupio “Le Cloître” (Klaustar), bar u ulici St. Jacques.
Tražio je socijalne radnike za rad s ovisnicima o drogama koji posjećuju taj bar, da bude ugodnog ozračja, otvoren cijelu noć. Ravnatelj je bio dominikanac, i ja sam se zaposlio.” “Le Cloître” postaje susretište otpisanih u pariškoj noći.
“Bilo je preprodavača droge, huligana, pripadnika ‘French Connection’ (najšira mreža krijumčarenja heroina iz Francuske u SAD, op. prev.), a nakon mog dolaska bilo je tu i baskijskih izbjeglica. Došli bi na piće, ali bi često završavalo svađom”, volio je reći Pedro Meca, pokazujući ožiljke na šakama.
Radnja je zatvorena 1984. iz administrativnih razloga. Pedro Meca i Abbé Pierre otvaraju “Sudrugove noći” a zatim, nekoliko godina kasnije, La Moquette, Rue Gay-Lussac, mjesto za razgovor i rasprave za noćobdije.
“Što si učinio svome bratu?”
“Okosnica je mog života društvena povezanost sa siromašnima, odbačenima”, ističe otac Pedro. “Papa Franjo je rekao da želi Crkvu koja je na ulici. To sam nastojao živjeti… U nebu nas nitko neće pitati koliko smo izmolili molitava niti koliko smo zapalili svijeća.
Sudit će nam se glede naših odnosa s drugima. Pitanje će biti: “Što si učinio svome bratu?” Svake večeri, počevši od 24. prosinca dominikanski svećenik okupljao bi, uz pomoć nekoliko udruga (Foyer Emmaus, Les Compagnons de la nuit, Moi sans toit, Un ballon pour l’insertion…), 300 uzvanika i 120 volontera u 12. arondismanu (Musée des arts forains).
“Zajedno smo tijekom cijele godine i dobro se poznajemo”, tumači otac Pedro. “Zato se ovaj događaj i zove ‘Naš Božić’. Kao poticaj društvenoj raznolikosti, volonteri poslužuju jela i animiraju razgovore za stolom. Najvažnije je ugodno, prijateljsko ozračje.”
Za oltarom ili na pločniku otac Pedro koristi i humor kako bi prenio svoje poruke. Krajem 2012. godine završio je božićnu misu svojim “župljanima” s ulice predstavljajući dva svećenika koji su koncelebrirali s njime: “Jedan je iz Japana i ne govori baš dobro francuski. A drugi je ostario i malo je gluh. Dakle, ako se netko od vas želi ispovjediti prije večere, iskoristite ovu priliku sada jer je više nećete imati!”
S francuskoga preveo: Anto Gavrić, OP
Izvor: laudato.hr