Komunisti su htjeli u potpunosti eliminirati Katoličku crkvu u Istri 1945. – 1971.
INTERVJU S DR. SC. STIPANOM TROGRLIĆEM – prenosimo s portala narod.hr
U četvrtak, 26. veljače u 18 sati Institut Ivo Pilar i Državni arhiv u Pazinu predstavljena je knjiga “Represija jugoslavenskog komunističkog režima prema Katoličkoj crkvi u Istri 1945.-1971.” autora dr. sc. Stipana Trogrlića. Povodom predstavljanja ovog važnog djela razgovarali smo s autorom, koji nam je iznio niz činjenica i tumačenja okolnosti koje su dovele do poslijeratne tragedije katolika u Istri, koja je simbolički prikazana u mučeništvu vlč. Miroslava Bulešića.
Narod.hr: U svojoj knjizi opisujete jedno od najtežih razdoblja za Crkvu u Istri. Koji su bili najčešći oblici i metode represije komunističkog režima prema Katoličkoj crkvi u Istri?
Dr. sc. Stipan Trogrlić: Teško je pobrojiti sve oblike koje je sustavno, metodom krupnog stezanja i sitnog popuštanja, u cilju eliminiranja Crkve s istarske društvene scene , koristio komunistički režim. Nabrojit ću samo neke, one najuočljivije. Napadi na biskupe, tršćansko-koparskog Antionia Santina i porečko-pulskog Raffaela Radossija, svrstanih u fašiste i suradnike međunarodne reakcije. Prozivke svećenika na javnim skupovima, oduzimanje Crkvi posjeda kroz agrarnu reformu koja je u Istri bila radikalnija nego u drugim dijelovima Hrvatske, pokušaj unutrašnje kontrole preko svećeničkog staleškog društva sv. Ćirila i Metoda za Istru, ometanje, a potom izbacivanje vjeronauka iz školskog sustava, oduzimanje župnih stanova, sudski procesi svećenicima, pritisci na sjemeništarce pazinskog sjemeništa i njihove roditelje da napuste sjemenište, napadi na “zastarjelost i zatucanost” odgoja u sjemeništu, izrugivanje đaka koji su odlazili u crkvu, oskrvnjivanje sakralnih objekata, prozivke i napadi na biskupa Nežića zbog njegove nekooperativnosti s vlašću u smislu podrške pretvaranju istarskog svećeničkog društva u interdijezecensko. Svakako ne smije se zaboraviti zločin u Lanišću 24. kolovoza, poznat kao “krvava krizma” kada je prigodom krizme ubijen mladi svećenik bl. Miroslav Bulešić, djelitelj krizme, izaslanik biskupa Santina mons. jakob Ukmar, teško pretučen, a Stjepan Cek, laniški župnik, osuđen na 6 godišnju robiju kao glavni krivac za “incindent u Lanišću” kako je režimski tisak nazavao zločin u Lanišću. Suptilnije metode pritiska u četiri oka, na tzv. “informativnim razgovorima”, posebno s laicima, ostale su nezabilježene. O njima možemo samo nagađati
Narod.hr: Radi li se o sustavnoj i planiranoj represiji i možemo li zapravo govoriti o progonu?
Dr. sc. Stipan Trogrlić: Točno radi se klasičnom obliku progona koji je proizlazio iz komunističke ideološke matrice i na njoj uspostavljenog političkog sustava. Za opstanak jednog i drugog bilo je neophodno neprestano produciranje neprijatelja i “opravdana” kontrola nad njima u ime državnih i društvenih interesa. Kako je režim već prvih godina uspio uspostaviti kontrolu nad cjelokupnom stvarnošću, osim nad Crkvom, stalno se ukazivalo kako je mjesna Crkva, u sprezi s njezinim centrom Vatikanom kao vanjskim neprijateljem, ako ne stvarna onda latentna opasnost. Tu opasnost treba stalno držati na oku, a najbolji lijek prevencija – kroz progone.
Narod.hr: Što je sve u to vrijeme zabranjivano od strane režima?
Dr. sc. Stipan Trogrlić: Zabranjeno je održavanje procesija, korištenje nekih sakralnih objekata kao primjerice pulske katedrale, mornaričke crkve Gospe od mora u Puli, bazilike u Poreču, u vremenu do 1952. ometano je, inače zakonom dozvoljeno, održavanje vjeronauka u školama, da bi 1952. vjeronauk bio izbačen iz škola, zabranjeno je vjenčavanje u crkvi prije nego se sklopi civilni brak, omladincima i omladinkama na gradnji pruge Lupoglav – Štalije zabranjivan je odlazak na nedjeljnu misu. U vrijeme mise organizirane s u razne “slobodne aktivnosti” , u dva navrata zabranjen je izlazak katoličkog lista Gore Srca, u nekoliko navrata stvarane su administrativne poteškoće izlasku pučkog kalendara Istarska Danica, zabranjeno je pravo javnosti sjemenišnoj gimnaziji.
Narod.hr: Što se događalo s matičnim knjigama? Jesu li oduzimane, gdje su završavale?
Dr. sc. Stipan Trogrlić: Matične knjige su masovno oduzimane. Zakonska podloga bio je Zakon o matičnim knjigama iz 1946. i Zakon o izmjenama i dopunama o državnim matičnim knjigama 1949.. Ukratko tim zakonima bilo je određeno da župnici, ondje gdje nisu postojale državne matične knjige, trebaju crkvene matične knjige zaključiti s datumom 9. svibnja i predati ih državnim matičnim uredima. Međutim, kako su u Istri od 1924. postojale državne matice, svećenici su i poslije 9. svibnja nastavili upisivati krštene, vjenčane i umrle. To je bio povod odbornicima da krenu u pohode župnim uredima i, zbog navodnog prekršaja, počnu im oduzmati matične knjige. Time su nastale nove poteškoće u radu župnicima, za podatke potrebne u pastoralnom radu morali su odlaziti u matične urede i tražiti od matičara dozvolu za korištenje oduzetih matica.
Narod.hr: Vlč. Miroslav Bulešić je blaženik, mučenik je komunizma. Što znači njegova beatifikacija i možete li reći koliko je ljudi mučeno ili ubijeno zbog svoje vjere?
Dr. sc. Stipan Trogrlić: Ono što proglašenje Alojzija Stepinca, blaženikom, a nadamo se uskoro i svecem, znači za Crkvu u Hrvatskoj, ali i čitavo hrvatsko društvo u smislu njegova ozdravljenja kroz suočavanja s prošlošću i čišćenja povijesne memorije, prema riječima sv. Ivana Pavla II., to proglašenje Miroslava Bulešića znači za Crkvu i društvo u Istri. Ne znam koliko je to iskorišteno u Istri u smislu jedne katarze, jer i dalje su prisutni glasovi da su za “incident u Lanišću” krive provokacije Ceka, Bulešića i Ukmara za vrijeme krizme. S druge strane Crkva u Istri širenjem pobožnosti prema bl. Miroslavu, organiziranjem hodočašća u Lanišće i Svetvinčenat, blaženikovu rodnu župu, držanjem predavanja o njegovom životu i mučeničkoj smrti nastoji s jedne strane doprinijeti, čišćenju memorije, bez optužbi, stalno ističe blaženikovo geslo: “Moja je osveta oprost”. S druge strane, ističući primjer Miroslava Bulešića, u situaciji moralnog relativizma i sveošpćeg hedonizma, sijanja kulture smrti, poziva na povratak kršćanskim vrednotama i Isusu Kristu, jedinom spasitelju svijeta. Zbog svog javno očitovanih vjerskog opredjeljenja u ratu i neposredno poslije rata od starne partizana i komunističke vlasti ubijeno je 7 svećenika i bogoslova te 23 narodnjaka. Razne oblike sudskih procesa i zatvora tijekom komunističkog jednoumlja prošlo su 83 istarska svećenika i bogoslova.
Izvor: narod.hr
