Najveće zlo hrvatske politike (I.)
Najveći negativac hrvatske politike, u posljednjih 25 godina, nesumnjivo je bio predsjednik Ivo Josipović, čovjek koji je napravio sve ne bi li Pantovčak učinio sjedištem nekakve nove “Kominterne”.
Anakroni pokušaj anakronog političara kojeg će većina Hrvata pamtiti po ispadu u Srbu i “partizanskim kapama”. Problem s ustankom u Srbu je što je riječ o jednom, u beskrajnom nizu, srpskih prijevara i manipulacija. “Samo laž Srbina spašava!”
Naime, ustanku četnika Miloša Torbice, Pajice Omčikusa i Stevana Rađenovića, u Srbu 27. srpnja 1941., priključili su se i komunisti Đoko Jovanić, Gojko Polovina i Stojan Matić. U svim tadašnjim novinama govorilo se isključivo o “četničko-partizanskom ustanku” i to je potrajalo gotovo do kraja 1942. godine. Nakon pada Italije 1943., partizanima se priključio velik broj Hrvata iz Dalmacije. Krajem 1944. godine došlo je, na izričiti zahtjev Winstona Churchilla, do amnestije četnika i njihovog uključivanja u partizanske jedinice. O situaciji u tek oslobođenom Beogradu 1944. piše Churchillov izaslanik kod Tita, Fitzroy MacLean, u knjizi “Rat na Balkanu” (Zagreb, 1964. – izvadak iz “Eastern Approaches”, 1949.).
„Što se tiče četnika, mnogi su se koristili amnestijom i pridružili se partizanima. Drugi su se pridružili pristalicama Nedića i Ljotića i, kao i oni, povlačili se na sjever zajedno s Njemcima. Sam Draža Mihailović, s malom jedinicom pouzdanih sljedbenika, povukao se u šume Bosne, u ona ista područja gdje su se partizani borili protiv Njemaca. Po beogradskim salonima širili su se glasovi da će na proljeće, kad se šume zazelene i proljepša se vrijeme, doći do četničkog ustanka u čitavoj Srbiji. Ali za sada nije bilo nikakvih znakova za tako što i partizani su radili na učvršćivanju svog već nadmoćnog položaja, koristeći se svim raspoloživim sredstvima…”
Četnički ustanak u Srbu čvrsto je spojen s četničkom amnestijom 1944., isto kao što je “partizanska kapa” čvrsto spojena sa srpskom šajkačom – koja je odbačena kapa austro-ugarske vojske!
No, dakle, poslije odlaska Josipovića, kao berača mandarina s Pantovčaka, te Stjepana Mesića, kao stručnjak za Tita i Gadafija, naglo je u prvim plan omiljenih hrvatskih negativaca iskočila Vesna Pusić. Ta šarmantna gospođa, koja je na čelu stranke za koju nitko ne glasa, trenutačno je na panoramskom razgledavanju Južne Amerike. Iako je Mesić izdao knjigu loših viceva pod naslovom “Kako sam rušio Jugoslaviju”, Jugoslaviju je srušila obitelj Vesne Pusić – i to još 1918. godine!
Nakon što je, nizom srpskih prijevara, 1. prosinca 1918. godine utemeljena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, već 5. prosinca ona je bila srušena! Ulicama Zagreba vladali su ljudi Svetozara Pribičevića, koji su vrijeđali sve što je hrvatsko.
“Reakcije su uslijedile 5. prosinca 1918. poslije podne, kada je oveći broj hrvatskih vojnika 25. i 53. pukovnije prošao gradom manifestirati za hrvatsku republiku… Za njihovu je namjeru pravodobno doznao dr. Grga Anđelinović, šef policije u Zagrebu. On je u neke kuće na Jelačićevom trgu smjestio oboružane vojnike (mornare), koji dočekaše vojničke manifestante. Tako je tamo došlo do sukoba, u kome su mornari lakoumno iz mašinskih pušaka s prozora dviju kuća pucali na vojnike i prolaznike. Službeni je izvještaj glasio da je u tom sukobu poginulo 13 ljudi (od toga 9 vojnika), a ranjeno je 17 ljudi (od toga 10 vojnika)…” (Rudolf Horvat: “Hrvatska u vrijeme Karađorđevića”)
Rezultat ovog krvavog događaja je raspuštanje hrvatskih jedinica, dolazak srpskih – što je značilo okupaciju Hrvatske! – te apsolutna vlast Svetozara Pribičevića, pukovnika Milana Pribičevića i Grge Anđelinovića. Kakve to veze ima s Vesnom Pusić? Gotovo nikave – osim što je dr. Grga Anđelinović, Hrvat jugoslavenske orijentacije, koji je iz Stranke prava Ante Starčevića prešao u Demokratsku stranku Ljube Davidovića, te obnašao ministarske i veleposlaničke dužnosti u srpskoj Kraljevini Jugoslaviji, da bi završio u četnicima – brat Danka Anđelinovića, djeda Vesne Pusić!
(Nastavlja se….)
Izvor: hrsvijet.net
