Jedan i nasilje
Jednoboške su religije u sebi nasilne, a mnogoboške su miroljubive. Tako glasi teza koju u zadnjih dvadesetak godina zastupaju poznata imena kao što su Jan Assmann, Peter Sloterdijk, Urlich Beck, Odo Marquard, a na koju se pozivaju mnogi, od onih koje je zanio novoateistički religiozni žar pa do onih koji i na spomen blagoslovljene vode reagiraju alergično.
Susrest ćemo je u najvišim intelektualnim krugovima, ali i u svakodnevnim raspravama u kafićima. Najčešće ćemo naići na nju na novinskim stupcima ili portalima. Jednoboške se religije, kao i sve koji ih prihvaćaju kao svoj egzistencijalni okvir, promatra kao nazadne, neprosvijetljene i opasne.
Uz to, one stvaraju i nesretne ljude. Odo Marquard, primjerice, razlikuje istinu i priču. Istina je stvar spoznaje i razuma, a priča se tiče sreće i nesreće. Samo jedna priča bi bila otrovna, a mnoge priče bi bile bez opasnosti. Ljudi bi tako bili slobodniji ako sudjeluju u više priča. Jedna ih priča uvijek može osloboditi od druge. Oni, pak, koji bi bili samo u jednoj priči nosili bi sa sobom otrovnu i nasilnu opasnost isključenja. Jedna priča se hvata jedne istine i ne može čovjeka ispuniti srećom. Mnogo priča relativizira jednu istinu i nudi čovjeku sudjelovanje u mnogim srećama.
Teza zvuči privlačno i čini se da, i bez ozbiljnijeg bavljenja fenomenom religija i nutrinom vjernika, pojašnjava suvremene fenomene nasilja religioznih fanatika. Uz to, teza u istom dahu nudi i viziju religija koje bi suvremenom svijetu bile prihvatljive i dobro došle. To bi bile religije koja bi imale sva suprotna obilježja od jednoboških religija. Bile bi nadasve mnogoboške. Imale bi bogova koliko god ih ljudima treba. Ne bi pravile razlike ni među bogovima ni među ljudima i odrekle bi se jednoboškog principa koji krije nasilje: ili – ili. Glavni bi princip bio: i – i. Uključivale bi druge bogove, druge kultove, bile bi otvorene drugim mišljenjima i drugim ljudima. Uključujući je princip miroljubiv, a isključujući nasilan.
Iza ove prividne samorazumljivosti krije se potpuno nerazumijevanje jednoboštva. Primijenimo li ovaj princip uključivosti, primjerice, na vjenčanje, opazit ćemo njegovu apsurdnost. Mladoženja bi tada svojoj mladoj trebao reći da ne uzima samo i isključivo nju, nego i nju i druge. Sudac bi u svojoj presudi trebao donijeti i ne donijeti odluku. Ona bi trebala biti ovakva ali i drukčija. I ovdje princip uključivosti pokazuje svoju apsurdnu stranu.
Teza o nasilju jednoboštva je kriva jer ne opisuje dobro ni jednoboštvo ni mnogoboštvo, a opasna jer sâma čini ono što prigovara jednoboštvu. Uz to, teza krivnju za nasilje svaljuje na religiju čiju su članovi podnijeli najviše nasilja u povijesti: na židovstvo.
Jednoboško nasilje je detaljno opisao Jan Assmann takozvanom mojsijevskom razlikom. Mojsije bi po njemu bio Egipćanin koji u sebi nosi odbačeno egipatsko jednoboštvo, ono Ehnatona, kojega je preuzeo i nametnuo Izraelcima nakon izlaska iz Egipta. Mojsije bi, nastavljajući Ehnatona, uveo razliku istinskog i lažnog i tako odbacio sve druge bogove kao lažne, pozivajući se na jednog istinitoga. Zlatno bi tele u pustinji bila slika ponovnog pada Izraelaca u ostavljeno mnogoboštvo. Mojsije je nakon silaska sa Sinaja taj grijeh povratka idolopoklonstva žestoko i krvavo kaznio.
Ovdje bi se mogao otčitati utemeljujući akt spoja jednoboštva i nasilja. Svi koji ne pristaju na jednoboštvo su pogani i treba ih ukloniti s lica zemlje. To se odnosi ne samo na one izvan zajednice, nego najprije i nadasve na one unutar same zajednice koji su pristali na poganstvo. Pogani, idolatrija i idolopoklonstvo bi bili samo projekcija na druge iz pozicije vjernika koji priznaje samo jednog, pravog i istinitog Boga. Jednoboštvo bi tako zapravo bilo protureligija. Nastalo bi kao revolucija koja sve druge bogove proglašava lažnima i gradilo bi se opirući se i izolirajući od svih ostalih.
Konstrukcija tolerantnog i mnogoboškog kozmoteizma zaboravlja kako je ideja slobodnog i odgovornog pojedinca rođena upravo na Sinaju. U kozmoteizmu je pojedinac potpuno nevažan. Ideja tolerantnog mnogoboštva ne može se pozvati ni na jednu povijesnu činjenicu. Koje su to mnogoboške kulture bile miroljubive? Miroljubivo se mnogoboštvo hrani projekcijama netolerantnosti i nasilja na jednoboške religije. Time zapravo sâmo čini ono što prigovara jednoboštvu.
Nakon izlaska iz Egipta Izraelci bi stvarali protureligiju. No, Izraelci pred sobom imaju drukčiji i teži zadatak. On se sluti u pitanju: kako organizirati vjeru u nevidljivoga Boga koji ih je svojom snagom izveo iz ropstva? Njihovo temeljno razlikovanje između istinitog Boga i lažnih idola tiče se ropstva i slobode. Knjiga Izlaska ne priča samo o otkriću jednoga Boga, nego nadasve o procesu i borbi za slobodu. Izraelci su se našli pred zadatkom organiziranja vjere u Boga koji ne odgovara ni jednoj vidljivoj formi. Prigovori da je židovstvo religija koja uništava sve likove je točan, ali ne opaža kako je židovstvo oslonjeno prvenstveno na riječ, a ne na likove. Riječ je drukčiji način odnosa s Bogom. Idoli su od zlata i srebra. Oni pretpostavljaju stabilnost, nepomičnost, moć. Stanuju u hramovima i građevinama. Njih se ne može ponijeti na put.
Bog Izraelaca se, međutim, objavio u riječi i odgovara malom narodu koji nema stalnog sjedišta. Taj će Bog ići sa svojim narodom i kroz pustinju i u izgnanstva i u dijasporu. On će stanovati pod šatorom, putovati će pustinjom, bit će i u hramu, ali će nakon njegova razorenja ići u izgnanstvo. On će upravo zahvaljujući riječi boraviti u srcima ljudi. Njega neće predstavljati zlatni i kameni likovi. Njega predstavlja ljudsko lice, nadasve lice patnika. Kršćani u svom utemeljitelju Isusu vide utjelovljenje Riječi.
Biblija ima tekstova o nasilju. Svatko ih može lako pronaći. Neki su od njih užasni. No, Biblija ne uznosi nasilje niti mu se klanja. Upozorava na njegovu opasnost i trudi se obuzdati nasilje stavljajući ga u granice legitimnog nasilja. Kršćanstvo ide puno dalje: u odricanje nasilja i molitvu za neprijatelje. I ti se biblijski tekstovi mogu lako pronaći.
Najtanja i najopasnija strana teze o nasilnosti jednoboštva je podmetanje nasilja židovstvu. Podmeće mu se nasilje zbog ekskluzivizma izabranosti ili separatizma. Podmeće mu se čak i to da je čin obrezanja akt koji rađa nasiljem. Narodu koji je više od i jednog drugog bio žrtva nasilja podmeće se da je zapravo on unio u svijet nasilje kojega je snašlo. Uz to, Mojsiju se podmeće i plagijat. On bi samo kopirao Ehnatona. Apsurdnost se opaža ako razumijemo kako se ovom tezom žrtve holokausta optužuje za holokaust. Nema opasnijeg preokretanja od onoga kojim se žrtvu optužuje da je sama kriva za zlo koje ju je snašlo.
Teza o nasilju jednoboštva upravo zbog svoje raširenosti i prihvaćenosti igra ulogu zasljepljivanja pred pravim izvorima nasilja suvremenog svijeta kao što su društvena nejednakost, gramzljivost imućnih, patnje nepriznatih, bijeda siromašnih. Nasilje islamskih fanatika se koristi kako bi se na samu ideju jednoboštva bacila sjena nasilja.
Ne krije li se možda ovdje glavni razlog optužbe jednoboštva za nasilje? Tko to još ima oči za društvene nejednakosti, gramzljivost imućnih, patnje nepriznatih, bijede siromašnih? Dok biblijski Bog vidi ljudsko srce i čuje krik patnika, u mnogoboštvu se uvijek nađe neki bog koji ljudske patnje i nepravde proglasi razumljivim, očekivanim i u skladu s nekim odnosima među bogovima. Nije stoga čudno da ljudi koji zastupaju tezu o nasilju jednoboštva i miroljubivosti mnogoboštva istovremeno tako lako vjernike proglašavaju nazadnima i neprosvijetljenima, a nepravdu drugih, nadasve moćnih, prešućuju ili pravdaju mnogim razlozima.
Mnogoboštvo ima privlačnu i zasljepljujuću moć. Ono optužbom nasilja Jednoga uspijeva odvratiti pogled ne samo od tužitelja, nego nadasve od zbiljske patnje i stvarnih žrtava. Nije na odmet podsjetiti da avantura Jednoga s izabranim narodom počinje riječima: “Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove.”
