Svjedočanstvo: Nitko tko ne niječe sunčano svjetlo, ne može poreći da je Stepinac pravednik!
“Da je Stepinac htio od slobodna i ponosna čovjeka postati slijepo poslušnim slugom marksizma, mogao je postati ‘velik’ predstavnik svoga naroda. On to nije htio, i zato je morao pasti.” Veličanstveni govor milanskog nadbiskupa Giovannija Battiste Montinija – budućeg blaženika pape Pavla VI., o našem kardinalu Stepincu!
Stojeći pod dojmom vijesti o smrti kardinala Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa, ova je naša večernja pobožnost prožeta velikim mislima, koje možemo tek natuknuti, da bismo svojoj molitvi dali što dublju pobudu.
Prva od misli odnosi se na samu činjenicu: jedan kardinal sv. rimske Crkve, nadbiskup jedne od najuglednijih i najvećih biskupija svijeta, nadpastir i duhovni predstavnik katoličkog naroda, koji je kao manjina uklopljen u okvir države raznih narodnosti i vjerskih zajednica, umire zatočen u jednom selu. Predveden na sud, bio je osuđen na 16 godina kao urotnik protiv svoje zemlje!
Stojimo pred vanredno teškom i jedinstvenom činjenicom. Ona nas sili, bi li prijatelji ili protivnici, da se upitamo: Je li uopće moguća takva osuda? Jest, ona je moguća. Tako nam odgovara ova nadasve žalosna činjenica.
Počiva li ova činjenica na pravednosti? Je li on bio zločinac ili mučenik? Možemo li pripisati normalnom i kulturnom vršenju sudačkog pravorijeka ovu činjenicu, koja će odjekivati kroz stoljeća? Ili se možda ona ima pripisati onoj dramatičnoj sudskoj presudi, koja osuđenom služi na čast, a onome, koji se tu osudu usudio izreći, donosi osudu cjelokupnog čovječanstva?
I sudski postupak protiv Sokrata i Krista bio je zaogrnut plaštem zakonitosti. Kakva je razlika između zakonitosti i pravednosti? Što vele na to branitelji modernog heroja, koji se suprotstavi ugnjetavanom patriotizmu, ili progonjenim ideologijama? Može li država odstraniti onoga, koji ne slijedi ideologiju režima? Kako daleko siže pravo državnih interesa —te maglovite izlike— pod kojim se može proganjati i politički osvećivati?
Može li se uopće pretpostaviti, da ne bi ljubio svoju zemlju ili lojalno obdržavao pravedne zakone jedan kardinal nadbiskup, komu nitko, tko ne niječe sunčano svjetlo, ne bi mogao to poricati? Je li uopće moguće, da bi on jednoj državi, koja zaslužuje ovo ime, dao povod, da ga ovako nesmiljeno sudi? Ili, možda sila stvara pravo? Kakvo je to pravo?
Ova činjenica postaje simbol, i kao takva ulazi u povijest. Problematika, koja je uslijed te činjenice nastala, već je u civiliziranoj savjesti našla svoje rješenje. Da je Stepinac htio od slobodna i ponosna čovjeka postati slijepo poslušnim slugom marksizma, mogao je postati «velik» predstavnik svoga naroda. On to nije htio, i zato je morao pasti.
To je tražio sistem. Ništa nije bilo u stanju da zadrži tešku ruku onoga, koji se sam postavio za suca nad slobodom drugih: niti dostojanstvo povijesne tradicije, niti posvećeni auktoritet onoga, koga je cijeli narod poštivao, niti neustrašiva obrana naroda, kao ni hrabra zaštita, koju je Stepinac pružao potlačenima od prijašnje nasilne vlasti, pa čak ni sebični interes, koji je računao s lozinkom: «ne stvarati mučenike», da ne bi nasilno nametnuta šutnja tragično odjekivala u savjestima. Sucu je bio svet jedino vlastiti neobuzdani egoizam.
Ali Stepinac nije osamljen. S njim dijele istu sudbinu kardinal Mindszenty, mađarski primas, praški nadbiskup mons. Beran, rumunjski, bugarski, litvanski, letonski i estonski biskupi, jer to zahtijeva sistem. Opozicija nema pravo da postoji.
Marksistički humanizam, koji se na taj način predstavlja, otkriva u svojim karakterističnim eksperimentima, kakvo je čovještvo on kadar proizvesti. Gledajući ovo nasilje u okviru, koji nas zanima, ono je bilo usmjereno protiv onoga, koji posjeduje samo jednu silu, silu duha, i to duha istine, ljubavi, lojalnosti, blagosti i opraštanja — duha Evanđelja.
Time drama dosiže vrhunac izvanredne osjetljivosti: zašto duh Kristov, koji dalje živi u njegovoj Crkvi, mora izazvati bijes i takvu osvetu?
«Vlast tmina», koja posjeduje užasnu snagu, njezina je tajna. Ona ne nalazi veće i neslomljive zapreke od nenaoružane nemoći duha. I tmina nadvladava. Da, ona nadvladava. Povijest između ostalog bilježi takav zlosretni obrat. Crkvena povijest je sva protkana takvim zgodama. Kristovo trpljenje se nastavlja.
Odatle izvodimo zakon, koji nas iznenađuje, koji nam ne prija, ali koji je nužan i spasonosan: «Bilo je potrebno, da Krist trpi». I danas je tako: nužno je, da Crkva trpi, da trpi zbog svoje vjernosti Kristu, zbog svoje nepatvorenosti, zbog svoje sposobnosti, da potiče svijet, da ga pridigne i spasi. Mučeništvo je, dakle, jedan od njezinih darova Duha Svetoga.
Dok ovo govorimo, dršćemo. No, premda dršćemo, ne smijemo se bojati, ako smo kršćani.
Evo nove misli: Nakon izdržanog rata za slobodu, nakon pobjede demokracije, nakon proglašenog ideala mira, slobode misli i vjeroispovijedanja, kojoj je sve oduševljeno kliktalo, mislili smo da su progonstva u XX. stoljeću nemoguća. A kad tamo, pred našim se očima događaju progonstva, ona traju i sve dalje se šire tako da skoro stvaraju uvjerenje, da su ona nešto normalno.
Braćo moja, moji sinci i kćeri! Da se ne bi i ovdje što takvo zbilo! No, ovo je zakon Kristov: Hoćemo li biti pravi njegovi učenici, treba da budemo spremni, da za svoju vjeru trpimo. Dandanas bismo htjeli, da zbog ispovijedanja vjere i života nemamo nikakvih neugodnosti. Vjera, koja traži žrtve, izgleda, da nije suvremena. A ipak naša je vjera takva. Ona traži sljedbenike, spremne, da izgube, a ne ljude, koji hlepe za dobitkom; ona traži junake, ne kukavice; ona traži svjedoke, ne slabiće; ona traži sinove, vjerne i dosljedne apostole, a ne tek pristalice i propagatore oportunizma i kompromisa, koji su više skloni, da se sporazume s protivnikom, negoli da sačuvaju jedinstvo s prijateljima.
Stepinac neka nas uči! Neka nas nauči pouzdanju i dobroti! On je umro obavijen šutnjom, koja je svojstvo njegove Crkve, kojoj preostaje jedino glas molitve i praštanja. Iz njegovih usta nije izašla nikakva oštra riječ, nikakva psovka. Svoju zemlju nije htio napustiti iz ljubavi prema njoj.
Braćo moja, sinci i kćeri, praštajmo i mi i molimo!
Giovanni Battista Montini, milanski nadbiskup-kardinal
Milano, 12. veljače 1960.
IZVOR: Vinko Nikolić, Stepinac mu je ime, KS
Molitva za proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca
Gospodine Bože, izvore svetosti i milosti, blaženoga Alojzija, pastira i mučenika,
pozvao si da ti služi kao navjestitelj i branitelj istine
i kao hrabri svjedok vjernosti Crkvi.
Poslušan tvojoj Riječi i vođen Duhom tvoje ljubavi,
zauzimao se za siromašne i obespravljene;
ostavio nam je divno svjetlo čiste savjesti,
pouzdanja u tebe i ustrajnosti u trpljenju.
Ponizno te molimo da nas obdariš svojom radošću
te blaženoga Alojzija ubrojiš među svece sveopće Crkve,
da bismo ga mogli još predanije slijediti
i uteći se njegovu moćnom zagovoru
u svojim životnim potrebama.
Po njegovim molitvama jačaj proročki glas Crkve,
koji širi nadu u dolazak tvojega kraljevstva,
praćen blizinom i utjehom Blažene Djevice Marije,
Majke i Kraljice vjernoga ti naroda.
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen!
Izvor: Bitno.net
