Hrvatska republika u BiH je temeljni preduvjet opstanka te države
Dezintegraciju BiH inzistirajući na Daytonskom poretku, trajno održavaju i razvijaju Srbi, kojima je taj sporazum zapravo darovao ratnu pobjedu kad su bili pred potpunim vojnim slomom. A osigurao im je privremenu amnestiju za zločine i odgovornost za nezapamćen progon nesrpskih naroda. Funkcija toga sporazuma je bila zaustavljanje rata i kupovanje vremena za pregrupiranje političkih snaga i pozicija za konačno riješenje geostrateških pozicija na jugoistoku Europe. To vrijeme Mesić, Račan, Sanader, Josipović i Milanović nisu iskoristili.
Republika Hrvatska je kao tronožac. Njena stabilnost, njena budućnost i nosivost izravno je uvjetovana svakom njenom nogom. Jedna je noga hrvatski narod u Republici Hrvatskoj, druga je noga hrvatski narod u BiH, a treća je noga kompletno hrvatsko iseljeništvo, milijuni ljudi koji su iz različitih razloga, a svi se mogu svesti pod zajednički nazivnik – nepostojanje uvjeta za upravljanje svojom sudbinom u Hrvatskoj – stoljećima odlazili diljem svijeta.
Za samo 15 godina nakon Tuđmana, gotovo su potpuno odsječene obje noge hrvatskoga tronošca, one van granica današnje države. Iseljeništvo samo figurira, i to ponajviše zbog nužnosti održavanja “ustaške” opasnosti, koja je antifašističkom režimu potrebna kao krv vampiru, radi održavanja pogubnog poretka u Hrvatskoj. Emigracija i Hercegovci su trajna ideološka plašila u antifašističkim kukuruzištima, trajno vrelo inspiracije različitih kampanja, uzročnici svekolikih šteta i opasnosti “građanskom i urbanom” društvu, pojilište stotinama “aktivista” u svim sferama društvenoga života. Da nema emigracije i Hercegovaca, moglo bi se postaviti opasno pitanje opravdanja postojanja desetina udruga, gotovo kompletnoga civilnoga sektora, sinekura u medijima i u kulturi, ali i alata za preusmjeravanje toka Republike Hrvatske.
Mogu koliko im Hrvatska dopusti
Temeljni hrvatski problem je trokut vanjske politike koji je počivao na Josipoviću, Pusić i Pupovcu.
Zbog toga su prethodni predsjednički izbori bili tako ogorčena društvena i politička bitka svim sredstvima, s jedne strane, za održanje takvoga trokuta, a s druge strane za njegovo trajno urušavanje i postavljanje hrvatskoga državnoga tronošca na sve tri noge.
Svi četnici, velikosrbi, svi radikalni Bošnjaci, islamisti, vehabije, svi oni mogu točno onoliko koliko im Republika Hrvatska dopusti. Da ne bi bilo zabune, točno toliko mogu i Britanci, Njemci, Rusi, Amerikanci, koliko god moćni bili.
Prvo je važno postići da u samoj Republici Hrvatskoj kao centralnom nervnom sustavu hrvatskoga naroda, nemaju nikakvo političko, institucionalno i medijsko uporište.
A to je nakon ovih predsjedničkih izbora vidljiv pravac razvoja hrvatske politike.
Hrvatska državna politika, bar po prvim političkim potezima predsjednice Kolinde Grabar Kitarović pokušava poći tim pravcem. Rješenje za status Hrvata, ali i cijele Bosne i Hercegovine samo je u manjem djelu u BiH. Prvenstveno je u Zagrebu, za promjenu – hrvatskom Zagrebu, zatim u Washingtonu, Berlinu i Ankari. Iako zbog Republike Srpske pozicije Beograda djeluju moćno i sigurno, uvjerljvo su najnesigurnije, a Beograd najnemoćniji. Pri tome nema ni jednoga razloga ne respektirati realan međunarodni utjecaj Moskve, koliko god bila u ovakvom ili onakvom sukobu s Amerikom, a pogotovo Londonom. Riješenje za BiH nije u – Londonu. U Londonu je – smrt Bosne i Hercegovine. Samo na temelju preduvjerenja prepuštati ekskluzivno Srbiji suradnju pa i dobre odnose s Rusijom, ili željama Amerike, a pogotovo Britanije, je maloumno i neoprostivo sa stanovišta dugoročnih hrvatskih interesa. Nema ni jednoga razloga poći od toga da i Rusija ne može imati svoje interese komplementarne ciljevima i interesima hrvatskoga ili bošnjačkoga naroda.
Hrvatska danas ne smije respektirati kao argumentiranu politiku skakanje na zadnje noge bošnjačkih i probošnjačkih politika i institucija u BiH, na svaki spomen federalizacije Bosne i Hercegovine. To je kao lavež svezanoga psa, ma koliko krvoločno zvučao. Ne može se režati na hrvatski zahtjev za uspostavljanjem pune državnosti, koje nema bez teritorijalne dimenzije, a istovremeno polaziti od Republike Srpske kao neupitne realnosti. Tu ne smije biti popuštanja, a još manje potpore takvim histerijama, u hrvatskoj politici, medijima ili institucijama. A pogotovo se ne smije osporavati hrvatsku republiku položajem Hrvata izvan nje. Iskoristit ću vrlo pronicavo stajalište jednog hrvatskog političara u BiH, koji je pokušaje problematiziranja opravdanosti takve federalne jedinice jednostavno poklopio argumentima kako ni jedan Srbin u današnjoj Federaciji nije protiv postojanja Republike Srpske iako ne živi u njoj, niti će bilo koji Židov koji živi u SAD ili u Rusiji ikada osporiti značaj i za njegov status, postojanja države Izrael. Poučno.
Ponovno kao i u većini teza današnjeg vladajućeg poretka dolazimo na polazište – zašto bi jedni argumenti bili univerzalno prihvatljivi u današnjem svijetu, a u Hrvatskoj – opasni?
Ohrabrujući postupci Kolinde Grabar Kitarović
Kolinda Grabar Kitarović je pošla tim putem, za sada još uvijek na vrlo slabašnoj i simboličkoj razini, ali vrlo važnoj nakon toliko godina namjernih stranputica. Drugi, važniji korak je na Tomislavu Karamarku, jer on, usprkos tome što pobjeđuje na izborima u zadnje dvije godine, još uvijek ni izbliza nije poslao poruke koje mogu pokrenuti ukupan hrvatski narod. Te poruke su jednostavne.
Kada zagovara povratak Tuđmanu onda to ne smije biti samo mahanje crvenom krpom pred antifa volovima, jer nije cilj volove probosti kopljem u areni i zabaviti mase, već je cilj podići na noge ukupan hrvatski narod pred kim će oni sami, kao i početkom devedesetih, postati miševi, a to su uvijek bez potpune kontrole države, i poskakati u mišije rupe. Tada, za razliku od početka devedesetih, u te rupe treba bez milosti sasuti mišomor ustavnim redefiniranjem državnoga i društvenoga poretka, jer pomirenja sa antihrvatskim ideologijama i naslijeđem – nema. To je kao pomirenje tkiva zloćudnoga raka i zdravoga organizma.
Dakle, pospremanje hrvatskoga društva, optimalno funkcionranje mozga organizma hrvatskoga naroda, temeljni je preduvjet snažnoga oživljavanja uporišta van zemlje, Hrvata u Bosni i Hercegovini i u iseljeništvu.
Nove političke bitke u Hrvatskoj će se, paralelno za dominacijom nad hrvatskim državnim i društvenim institucijama, voditi i za ta dva temeljna uporišta hrvatske državnosti. S tom razlikom, što će ih antifašistički poredak i korifeji na sve načine htjeti eutanazirati i udaljiti što više od Republike Hrvatske, a državotvorna hrvatska politika mora ih trajno i neraskidivo integrirati. Tu je Bosna i Hercegovina posebno osjetljiva zbog nagomilanih problema, zbog snažnoga interesa Srbije, Velike Britanije i sve većega Rusije i vrlo maloga interesa SAD – a, te samo usputnog Njemačke, točno onoliko koliko joj treba za miran razvoj Europske Unije.
Zbog toga je uloga Kolinde Grabar Kitarović u tome jako velika, jako potencijalna, što zbog ustavnih ovlasti u sukreiranju vanjske politike, još i više zbog tradicionalne percepcije hrvatskog naroda o značaju i simbolici predsjednika kao nacionalnoga autoriteta. Upravo ta percepcija može ohrabriti golemu većinu hrvatskoga naroda na institucionaliziranje svojih interesa i na legitimni i trajni obračun sa svim aspektima neokomunističke ideologije čiji je znak prepoznatljivosti – potčinjavanje hrvatskog naroda.
Srbi su učinili prvi korak, Bošnjaci nastavljaju dezintegraciju BiH
Trebat’ će uložiti velike napore prvenstveno u Hrvatskoj, ali i prema vladama SAD – a, Njemačke, Turske te Rusije, s jasno definiranim nacionalnim interesima, te poštenim i razboritim promišljanjem srpskih i bošnjačkih pozicija u BiH, kako bi se formirala platforma za racionalne razgovore umjesto sadašnjih sukoba i kampanja. Golemi argument u hrvatskim rukama tu je članstvo u NATO i EU. Samo se zbog toga isplatilo ući u te asocijacije.
Racionalno je da Bosne i Hercegovine neće biti ako prije svega Federacija, odnosi Bošnjaka i Hrvata u njoj, ostanu ovakvi. Potpuno je pogrešno i neracionalno, polaziti od stajališta kako je osnivanje tri entiteta ili republike u BiH potpuna dezintegracija te zemlje i države. Upravo suprotno. Svi dezintegracijski elementi i silnice počivaju na nezadovoljstvu naroda. Svakoga pojedinačno.
Dezintegraciju Bosne i Hercegovine s jedne strane inzistirajući na Daytonskom poretku, trajno održavaju i razvijaju Srbi, kojima je taj sporazum zapravo darovao ratnu pobjedu kad su bili pred potpunim vojnim slomom. A osigurao im je privremenu amnestiju za zločine i odgovornost za nezapamćen progon nesrpskih naroda. Funkcija toga sporazuma je bila zaustavljanje rata i kupovanje vremena za pregrupiranje političkih snaga i pozicija za konačno riješenje geostrateških pozicija na jugoistoku Europe. Upravo to vrijeme, na žalost, Republika Hrvatska nije iskoristila, zapravo Mesić, Račan, zatim Sanader, Josipović i Milanović su ga iskoristili za snažno slabljenje hrvatskih nacionalnih interesa i pozicija.
S druge strane, posve jednaku i još presudniju dezintegraciju Bosne i Hercegovine rade Bošnjaci, inzistirajući na nepromjenjivosti Federacije, koju su nametnuli Amerikanci, kao temeljni preduvjet početku zaustavljanja rata u Bosni i Hercegovini. U paketu s tom federacijom bila je i konfederacija s Republikom Hrvatskom, što je danas posve zanemareno u svim raspravama.
Konfederacija je bila izlazna satisfakcija tadašnjem vodstvu Hrvata u BiH, a Federacija tadašnjem bošnjačkom vodstvu, koji su u političkom i svakom drugom smislu bili podjednako odgovorni za međusobni rat. Tim ratom je zapravo spašena Republika Srpska.
Nikakve Bosne i Hercegovine neće biti ne budu li Hrvati imali svoju republiku. Tisuće je argumenata u javnosti, politici, čak i u nadriznanstvenim analizama i polemikama, koji ukazuju kako je hrvatska federalna jedinica realna opasnost za potpuni nestanak države BiH. A sve pogrešne, sve ciljane dimne zavjese, sve prodavanje magle i u biti sve na pravcu jednoga jedinoga pobjednika iz te magle i mulja – Srba.
Hrvatski Mostar nije opasnost za Bošnjake, već upravo suprotno
Ni Hrvatima ni Bošnjacima nikako nije u interesu živjeti u nesigurnosti i trajnom sukobu, a to je nužnost ukoliko je država ovakva, slaba, nefunkcionalna i gotovo potpuno paralizirana što golemom administracijom, tisućama složenih zakona, utjecaja, pa se zapravo sve svodi na milost i volju lokalnih nositelja vlasti. Samo funkcionalna država može biti odgovorna, a samo odgovorna država, odnosno nositelji te odgovornosti, mogu izravno omogućiti pristojno funkcioniranje društvenih zajednica. Snažna, korektna i federalna većinska hrvatska republika sa sjedištem u Mostaru jedino je trajno jamstvo opstanka, razvoja i zaštite svih nacionalnih i ljudskih prava Hrvatima na svakome dijelu Bosne i Hercegovine. Upravo u takvoj republici i pristojnoj saveznoj državi Bosni i Hercegovini, je temelj konstitutivnosti hrvatskoga naroda na svakom pedlju zemlje. To je istovremeno jedini način organiziranja zajedničke državne, nazovimo je – savezne vlasti i efikasnoga provođenja njenih nadležnosti i odgovornosti. Nacionalna i ljudska prava moraju biti na toj razini zaštićena i to, upravo zbog užasnih iskustava – vrlo strogim zakonima.
Takva organizacija države garantira jednaku ravnopravnost i opstojnost Hrvatima u Usori ili Kraljevoj Sutjesci, kao i Bošnjacima u Jablanici, Mostaru ili Stocu.
Što je tome alternativa?
Trajna nesigurnost na granici dugoj preko tisuću kilometara i na dubini nigdje većoj od 200 km, razvoj svih vrsta mafijaških i terorističkih organizacija, plodno tlo za bujanje svih vrsta radikalizama. U takvim okolnostima Republika Hrvatska bi, umjesto da koristi geopolitčke prednosti međusobnog geografskog položaja s BiH za razvoj svojih potencijala, izdvajala golema i uvijek nedovoljna sredstva za sprječavanje prodora opasnih poremećaja na svoj državni teritorij. Jedinu bi korist od takvoga trajnoga stanja imali plaćenici u medijima, institucijama, politikama i s jedne i druge strane granice. Nije to samo hrvatska specifičnost, takav sindrom i model održavanja poremećaja postoji, što organiziran, što refleksno uspostavljen u svim kriznim žarištima diljem svijeta i kroz suvremenu povijest u svim narodima koji su bili ili jesu suočeni s tim problemima. Nisu ni Bošnjaci izuzetak, pogotovo oni, ali njihov je problem mućnuti glavom i pitati nekolicinu dežurnih “zaštitnika” u Hrvatskoj ili tisuće njih po BiH, gdje su bili kada je grmjelo i što su radili? Bar je kod njih vicem izrečena svaka narodna mudrost, u ovome slučaju: “Nemoj me majke ti Mujo više braniti. Ubiše me!” A ni hrvatski narod nije daleko.
Kreatori stvarnoga kaosa i trajnoga nereda u Bosni i Hercegovini ciljano fabriciraju likove i događaje kako bi na površini zadržali fokus javnosti. Time se omogućava postojanje grupici malobrojnih, ali sveprisutnih lešinara, koji “brane” Bošnjake od ustašoidnih Hrvata i fašizma, a s druge strane, formira se u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini također legija političkih i medijskih “domoljubnih” lešinara, koji usmjeravaju naciju na nebitne stvari i defetizam, živeći od postojećega stanja utoliko bolje i lagodnije ukoliko je ono teže, zapravo trajno profitiraju na nevoljama svoga naroda. Na isto korito dolaze odredi Lucića, Dežulovića i Frljića i legije “ustaša” koje s vremena na vrijeme isfuraju režimski mediji. Jer jedni bez drugih nemaju tržišta.
Veliki Mak Dizdar, i “naš” i “njihov”, poručuje: “Valja nama preko rijeke”!
Autor: Marko Ljubić
