Akademik Josip Pečarić: Josipovićeva ljubav prema Miloševićevim zečevima
Robert Horvat u tekstu Srbijanskim ludostima nikad kraja: Isus Krist je bio Srbin! , HRSvijet, 05. 02. 2012. komentira srpske bedastoće tj. „izjave srbijanskih “sedih glava” koje tvrde kako je Blažena djevica Marija bila etnička Srbijanka, a da je sam Isus Krist, po majci bio Srbin“
Horvat daje i navode o tome iz moje knjige “U Boki kotorskoj svaki kamen govori hrvatski”, Zagreb 2004. str. 254.
A zapravo, neobično je da naši ljudi ne znaju za takvu “srpsku povijest”. Pitam se jesu li to uopce znali o cemu pišu neki naši novinari kada su uspoređivali nas zahtjev vlastima Republike Hrvatske (REFERENDUM POSLIJE PRESUDE HRVATSKIM GENERALIMA!) s „nebeskim narodom“.
Mi navodimo što o nama Hrvatima misle neki stranci, a nekim našim kolumnistima je to istovjetno s ovakvim srpskim „znanstvenim“ spoznajama. Samo neki čudni Hrvati mogu riječi našega velikog Pape Ivana Pavla II. o Hrvatima kao „narodu nade“ dovoditi u svezu s Srbima kao „nebeskom narodu“, zar ne?
Podudarnosti Josipovićeve i Tadićeve politike
Izjednačavanje činjenice da se jedan malobrojan narod suprostavio mnogim velikim silama i uspio stvoriti svoju državu s ovakvom „povješću“ je doista smiješno. Zato sam na Portalu HRsvijet to komentirao i ovako:
…razmišlja s malo logike znao bi da bi za takovu usporedbu morao naći nekog stranca koji tako govori o Srbima. Pošto to ne čini evo ja ću mu ponuditi jedan takav primjer: Mario Borghezio, talijanski zastupnik u Europskom parlamentu je, ne tako davno, izjavio kako je “Mladić za njega domoljub; da su Srbi u BiH mogli zaustaviti napredovanje islama u Europi, ali su, na žalost, bili spriječeni”.
Zapravo, nema stvarne razlike izmedju izjednačavanja veličanstvene pobjede “naroda nade” i “nebeskog naroda” s tzv. izjednačavanjem krivnje u Domovinskom ratu. Više od deset godina upornom pišem da se ne radi o “izjednačavanju” već o “izvrtanju” krivnje. Vidim da o tome piše i Ivica Marijačić u najnovijem broju Hrvatskog lista (2. veljace 2012.):
Nasilna simetrija u krivnji za ono što se dogodilo 90-ih nešto je najgore što se moglo Hrvatskoj dogoditi. To izjednačavanje krivnje, nasuprot svim činjenicama, traje dulje od deset godina i nastavi li se s ovakvim intenzitetom i s ovakvih visokih političkih razina u Hrvatskoj, jednom će prijeći u završnu fazu u kojoj će povijest biti posve izvrnuta naglavačke te će agresori i službeno biti proglašeni žrtvama, a žrtve agresorima.
U svom tekstu Marijačić govori o onoj ulozu predsjednika Republike Hrvatske o kojoj sam govorio u nizu tekstova:
“Josipovićeva politika savršeno se podudara s interesima agresorske Srbije i njegova prijatelja Borisa Tadića kojemu nužno treba ekvidistanca krivnje za ratove iz 90-ih kako bi svoju zemlju oslobodio teških grijeha i bez priznanja krivnje, i bez kajanja, i bez trazenja oprosta, i bez plaćanja odštete.”
Ono sto hrvatski pisci ne koriste dovoljno u opisivanju rada onih čije djelovanje se podudara s interesima nebeskog naroda jeste poruga. Istina, oni samo sprovode zahtjeve svjetskih moćnika i za to su bogato nagrađeni (čak i predsjednickim foteljama), ali tim prije im se treba rugati. Ona boli, ma koliko god bili plaćeni za svoja (ne)djela.
Thompson kao Goldsteinova “pretnja” Srbima
Često sam je koristio u svojim tekstovima i doista učinak zna biti razoran. Posebno mi je draga moja prica “Dobri čovek Sloba” o navodnoj podjeli BiH između do zuba naoružanog Miloševića i razoružanog Tuđmana u Karadjordjevu. Dobar covek Sloba daje Franji pola Bosne.
A sve što nam se događa je sjano za ruganje. Npr. Josipovićev savjetnik za kulturu Slavko Goldstein. Goldsteinov najznačajniji doprinos hrvatskoj kulturi je izuzetno dostignuće kada je uspio nametnuti hrvatskoj javnosti tvrdnju kako je dokaz da Hrvatska ide u fašizam to što je na Thompsonovom koncertu u Zagrebu među 130 000 nazočnih bio i jedan s ustaškom kapom. Poslije toga krenula je prava histerija na Thompsona. Tko je u povijesti kulture izazvao takvu histeriju s tako idiotiskom tvrdnjom? Dakle, čovjek je doista zaslužio svoje savjetničko mjesto mnogo više od bilo koga drugoga, zar ne?
Zato sam prilikom predstavljanja u Beču knjige koju smo sastavili Mate Kovačević i ja sugerirao našim ljudima da pokažu razumijevanje kada Srbi traže zabrane Thompsonovih koncerta. Evo kako sam to objasnjavao profesoru Tomcu u našem razgovorom u onoj nekašnjoj njegovoj TV emisiji:
Zato sam rekao našima: „Iskažete Srbima sućut i kažite da Vi razumijete njihov strah. Jer doista to je „Bojna Čavoglave“! Kad su je slušali sigurno im se ledila krv u žilama. Oni se dan danas boje kad čuju tu pjesmu, pa je normalno da pišu proteste. Nije normalno kad to rade ovi iz Hrvatske. Novinari! Na Thompsonovom portalu spominju tko je pisao Beču iz hrvatskih novina, tko je tražio zabranu njegovog koncerta. Tako da sad imate situaciju da danas vani samo jugoslaveni iz Hrvatske i Srbi protestiraju protiv Thompsona. Ma ovi jugoslaveni, Vi znate jednu moju pitalicu o njima?
Tomac: Ne, recite.
Pečarić: Znate li koja je razlika između jugoslavena i četnika. Pa četnik je pošteni četnik, a jugoslaven je pokvareni četnik.
Tomac: Aha, dobro (hahahaha)
Pečarić: Prema tome, mene ne čudi…
Tomac: Nisam znao za to! Duhovito je. Duhovito!
Pečarić: Vama i je duhovito jer mislite isto kao i ja. Njima nije! „Feral Tribune“ je to svojevremeno tri-četiri puta, kad bi ja to negdje napisao, stavljao u onu njihovu rubliku ‘Greatest Shits’.
Josipovićeva ljubav prema Miloševićevim zečevima
Nevjerojatno je kako ni Vukovar naši pisci ne znaju iskoristiti u istu svrhu. Eto, svi državotvorni Hrvati su šokirani činjenicom da je prigodom, citirat cu Marijačića, Josipoviceva i Tadiceva susreta u Vukovaru prilikom kojega je (Josipovic, J.P.) pristao da tragedija Vukovara koji su razorili i ubili Srbi bude izjednačena s incidentom Hrvatske vojske nad Srbima u jednom selu.
Josipović vjerojatno misli da je to izjednačavanje nešto jako pametno pa to zna I ponavljati. Zgodno je uvijek uz takve usporedbe navesti jednu drugu usporedbu.
Onu Slobodana Miloševića tjedan dana nakon „Oluje” (dokument koji još uvijek nije dostavljen obrani hrvatskih generala):
“Molim vas, 6 hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!?(…) Tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine istog dana, čak bez stvorenog kontakta sa hrvatskom vojskom na najvećem delu fronta. (…) Pitanje je ko je, zaista, doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, kada su imali sve uslove da se brane, izazvala je egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?!”
Kad usporedite Josipovićevu i Miloševićevu tvrdnju zar vam ne dodje upitati se: Tko od te dvojice više voli Hrvate?
S druge strane, ne možemo zaboraviti da je ipak zvanično Milošević bio srpski predsjednik i “ozbiljno” porazmisliti o njegovim riječima. One naime opravdavaju Haasku presudu. Istina je da je general Gotovina i Hrvatska vojska spriječila genocid u Bihacu, koji bi prema americkom vojnom ataseu bio razmjera onih iz Drugog svjetskog rata. Ali, je li to strašnije od činjenice da se pritom od Srpske vojske napravili zečeve. Zar nije plemenitije ono što su željeli Srbi – pobiti ljude, umjesto praviti od njih zečeve?
Zar u tom smislu ne treba razumjeti ponašanje Josipovića i mnogih drugih hrvatskih Jugoslava? Oni su svjesni tog hrvatskog “zločina” i normalno je da pokušavaju izjednaciti krivice – jer to koristi nama, zar ne?
Zar nije zato neobično što se u Hrvatskoj čude onolikim izljevima mržnje u Srbiji prilikom rukometnog prvenstva. Pa kako ti naši pisci ne razumiju da je sasvim prirodna mržnja Srba. Jer, kako ne mrziti one koji su od njih napravili zečeve, zar ne?
Dakle, doista je naša Hrvatska idealan poligon za komediografe. Mogućnosti su im beskrajne.
Kako je Benjamin Tolić ismijao stavove NATO-a
Međutim, meni je najdraži pravi spektakl koji je svojevremeno priredio Benjamin Tolić (Priznajem, Hrvat sam!, Zagreb 2005.):
Još na početku velikosrpske agresije na BiH, dakle 1993. godine, organiziran je u Hamburgu okrugli stol o BiH. Sudjelovali su predstavnici tamošnjeg Instituta za mirovna istraživanja, veleposlanstva BiH, jedan Nijemac stožerni general ispred NATO-a, a ispred Hrvatskog veleposlanstva ministar savjetnik Benjamin Tolić. Bilo je oko 200 slušatelja. Na samom početku Tolić je rekao da on ne bi trebao sudjelovati na tome okruglom stolu jer on nije stručnjak za ratna pitanja pa će nazočni ismijati njegova gledišta. Obećali su da neće. Stožerni general je iznio stavove NATO-a. Srbi su po njima vojnički narod, a u BiH se može voditi partizanski način ratovanja, pa ako bi se uključio NATO rat bi trajao godinu dana, a bilo bi potrebno 500 tisuća NATO-vih vojnika. General je nabrojio golemo teško naoružanje koje bi im za to trebalo. Tada je riječ dobio g. Tolić i on je rekao da se ne slaže s procjenama iz NATO-a. Zatim je rekao kako on smatra da NATO-u treba najmanje milijun vojnika, a i sve brojke o potrebitom naoružanju je udvostručio. “Uz sve NATO-u bi trebalo najmanje četiri godine da bi pobijedio Srbe” – zaključio je Tolić. Dvoranom se razlijegao podrugljiv smijeh, na što je Tolić demonstrativno htio napustiti okrugli stol rekavši: “Pa zar nisam upozorio da će se smijati mojim tvrdnjama.”Ispričali su se, a onda je on nastavio:
“Ima i drugo rješenje. Treba pola od oružja koje bi bilo potrebno NATO-vim vojnicima podijeliti Hrvatima i Muslimanima, ali će tada rezultati biti porazni jer poslije toga više neće biti Srba s ovu stranu Drine.”
Po završetku tribine NATO-ov general je rekao Toliću da ga nije trebao onako ismijati, jer to su bili stavovi NATO-a, a ne njegovi.
“Pa mogli ste to i reći. Ja i jesam ismijao njihove stavove, a ne Vas!”
Sjajni Tolić, zar ne?
Akademik Josip Pečarić/hrsvijet