O Evoluciji – Martin Nowak
Evolucija ne predstavlja problem za kršćansku teologiju. Bog se koristi evolucijom kako bi razvio živi svijet oko nas. Slično tome, Bog koristi gravitaciju kako bi razvio svemir na velikoj skali. Niti gravitacija niti evolucija ne predstavljaju izazov kršćanskoj vjeri. Bog je krajnji uzrok svega što postoji. Bog je onaj bez kojeg evolucije uopće ne bi niti bilo. Bog je i Stvoritelj i Obdržavatelj svemira. Prema mom mišljenju, Bog ne postavlja samo početne uvjete za evolucijske procese, nego postavlja cijelu trajektoriju u postojanje. Cijela trajektorija je poznata Bogu, koji postoji van vremena, vječan i bez-vremenski, sve-znajuć i pun ljubavi.
Martin Nowak, profesor matematike i biologije na Harvardu, jedan je od vodećih evolucionista. Iako njegova istaživanja imaju primjenu u različitim područjima, od ekonomije do biologije raka i evolucije jezika, sva istraživanja imaju svoju poveznicu – suradnju odnosno kooperaciju. Nowak tvrdi kako je kooperacija treći osnovni princip evolucije (uz mutaciju i selekciju). Nowak je u svojoj uspješnoj karijeri imao neka važna otkrića, ali to možete i sami pronaći pa neću o tome. Spomenut ću samo činjenicu da ima preko 300 objavljenih radova (čak 40 Nature i 15 Science).
Nowak nije oduševljen idejom ‘znanstvenog ateizma’ prema kojoj je “znanost sve što je potrebno za razumijevanje svijeta … a religija je ili pogrešna ili apsurdna”. Nowak im odgovara da je; “Koncept Boga dobro formulirane teologije, a zasigurno katoličke teologije, sofisticiraniji od onoga kojeg odbacuje većina znanstvenika. Bog kojeg odbacuju ‘znanstveni ateisti’ nije Bog kojeg naučava Katolička Crkva.”, tvrdi kako ‘znanstveni ateisti’ “prekoračuju čisto znanstvene interpretacije”.
Više o Nowaku možete saznati na wiki stranici, ili službenoj stranici na kojoj ima puno linkova za popularne članke u medijima. Također možete pronaći razna predavanja, za ovaj post vjerojatno najzanimljivije; Mathematical Biologist Martin Nowak Speaks on Evolution and Christianity(video) [.pdf prezentacije, izvještaj sa predavanja]
{youtube}JLZK6SXsWSw{/youtube}
U nastavku jedan Nowakov esej, izvorna verzija ovdje (možete pronaći i odgovore drugih, primjerice Collinsa, Morrisa, Schlossa – navedeni trojac je održao predavanja i na Faraday Institutu, donekle zanimljivo)
Objašnjava li evolucija ljudsku prirodu?
Djelomično. Duboko sam fasciniran evolucijom i želim proširiti granice evolucijskih objašnjenja što je više moguće. Ipak, ne mislim da svi aspekti ljudske prirode mogu biti objašnjeni evolucijom. Pitanje je suptilno, a odgovor ovisi o tome kako definiramo “ljudsku prirodu”.
O ljudskoj prirodi razmišljam kao o skupu misli, osjećaja i ponašanja koje ljudi osjećaju i čine. Jezik je primjerice fundamentalni aspekt ljudske prirode. Dijete koje odrasta okruženo govornicima razvija sposobnosti za govor. Misli i ideje koje su izražene u jezicima svijeta su dio ljudske prirode. Slično tome, volimo slušati i izvoditi glazbu. Nekoliko nas i sklada. Glazba je dio ljudske prirode. Također postoji nešto izrazito intuitivno vezano uz brojeve i geometrijske objekte, mogućnost da obavljamo neke osnovne matematičke operacije se čini djelom ljudske prirode.
Ipak, veliki matematički teoremi su izjave vječne istine koje dolaze sa nekog drugog svijeta, svijeta koji se čini potpuno neovisnim o specifičnoj trajektoriji koju je biološka evolucija prošla na zemlji. Velike simfonije Beethovena i Mahlera prikazuju dijelove ljepote koja je apsolutna i vječna. Osim vremenskog, materijalističkog svijeta postoji nepromjenjiva stvarnost.
Moj stav je vrlo jednostavan, evolucija je dovela do ljudskog mozga koji može pristupiti platonskom svijetu oblika i ideja. Taj svijet je vječan i nije proizvod evolucije, ali on duboko djeluje na ljudsku prirodu. Stoga evolucija ne može objasniti sve aspekte ljudske prirode.
Što je evolucija? Do evolucije dolazi kad god postoji populacija pojedinaca koji se razmnožavaju. Razmnožavanje različitim brzinama dovodi do prirodne selekcije. Pogreške prilikom reproduciranja dovode do mutacije. Mutacija i prirodna selekcija su dvije fundamentalne “sile” evolucije.
Reprodukcija može biti genetička ili kulturna. Prva dovodi do genetičke evolucija koja je oblikovala život na zemlji kroz zadnjih 4 bilijuna godina. Druga je najodlučniji faktor koji oblikuje ljudsko društvo. Ljudi su sa jezikom izumili mehanizam za gotovo neograničenu kulturnu evoluciju. Nove ideje i ponašanja se mogu brzo širiti putem učenja, podučavanja i imitacije. Kulturna evolucija omogućuje brzu inovaciju i odgovoran je za dramatične promjene koje su se dogodila na ovom planetu kroz posljednjih par tisućljeća.
Nažalost, ljudi ne koriste svoje evoluirane osobine samo za dobre svrhe. Vode destruktivne ratove. Bore se međusobno, uništavaju okoliš koji je bitan za njihov opstanak. Unatoč svemu tome, u nama gori plamen ljubavi koji ne možemo ugasiti.
Fasciniran sam pitanjima koji se bave evolucijom suradnje i altruističkog ponašanja. Prirodna selekcija se temelji na konkurenciji između pojedinaca. To donosi sukob. Suradnja znači da jedan pojedinac plaća cijenu za drugog pojedinca kako bi on primio korist. Suradnja se protivi prirodnoj selekciji osim ako ne djeluju posebni mehanizmi.
Za ljude, fundamentalni mehanizmi koji potiču suradnju su izravni i neizravni reciprocitet. Izravni reciprocitet se temelji na opetovanoj interakciji između istih pojedinaca: moje ponašanje prema tebi ovisi o tome kako si se ti ponašao prema meni. Neizravni reciprocitet se temelji na opetovanoj interakciji unutar grupe: moje ponašanje prema tebi ovisi o tome što si učinio za druge. Suradnja među ljudima je povezana sa altruističkim ponašanjem. Ljubav prema drugima i pokušaji da im pomognete su bitan aspekt ljudske prirode.
Prema mome mišljenju, suradnja je još jedna fundamentalna “sila” evolucije. Suradnja je potrebna za konstrukciju. Kada god se evolucija pomiče prema višem nivou organizacije, suradnja je uključena. Primjerice, nastanak višestaničnih organizama zahtjeva suradnju među stanicama. Ljudski jezik ne bi evoluirao bez trajne suradnje među potencijalnim govornicima i slušateljima.
Postoji fascinantan dodatni problem vezan uz naše trenutno razumijevanje evolucije. Evolucija je proces pretraživanja. Populacije pojedinaca koje se reproduciraju “traže” kratkoročno rješenje, poput adaptacije na novi okoliš ili modifikacija društvenog sustava. Ali proces traženja se mora događati unutar određenog prostora mogućnosti. Taj “prostor pretrage” u konačnici određuje što može evoluirati. Primjerice, evolucija može pronaći inteligentan život, ukoliko je to dio prostora pretraživanja, ali ne može stvoriti mogućnost inteligentnog života. Kako bi znanost potpuno “objasnila” inteligentan život (ili neka druga fundamentalna svojstva živih sustava), treba nam ne samo teorija evolucijske dinamike nego i teorija koja opisuje kako fundamentalni zakoni prirode obuhvaćaju prostor pretraživanja.
Kao znanstvenik, mogao bih prihvatiti uski stav da sam isključivo zainteresiran samo za one aspekte ljudske prirode koje mogu analizirati znanstvenom metodom. Radi se o vrijednoj i korisnoj perspektivi, ona bi i dalje generirala znanstveni napredak, ali u svojoj faustovskoj potrazi za istinom, shvaćam kako znanost ne daje potpunu analizu ljudske egzistencije. Svi se suočavamo sa pitanjima misterija i smisla života na koja ne možemo odgovoriti (samo) prirodnim znanostima.
Slažem se sa idejama koje je Leibniz nazvao “trajnom filozofijom”: postoji nepromjenjiva stvarnost van svijeta promjena; ta stvarnost je također srž egzistencije svakog čovjeka; a smisao života je otkriti tu stvarnost. U kontekstu moje kršćanske vjere, fundamentalni aspekt ljudske prirode je naš odnos sa Bogom i naše sudjelovanje u Božjoj ljubavi i vječnost. Taj određeni aspekt ljudske prirode također nije proizvod evolucije.
PS
S obzirom da sam primjetio kako se na nekim stranicama spominje problematika evolucije i prvih ljudi, možda ova serija Feserovih postova nekome pomogne; Modern biology and original sin, Part I (sa još referenci u postu), Monkey in your soul? (odgovor na kritike), Modern biology and original sin, Part II …
