Dr Branimir Molak: ŠTO JE UPRAVLJANJE U KRIZAMA (II. dio)
Nastavak studije dr Molaka o kriznom menagementu
3. Sustav obrane, zaštite i spašavanja stanovnika, dobara i okoliša (OZIS) u Hrvatskoj – iskustva
Sustav obrane, zaštite i spašavanja stanovnika (civila), dobara i okoliša ili sustav upravljanja u krizama, primarno je sigurnosno pitanje svake države, pa bi tako trebalo biti i u Hrvatskoj. Metodologiju za uspostavu sustava (SAD – NATO) donio sam još 1991. iz Washingtona i sustav smo izgradili do kraja 1993. pri MORH-u, da bi zatim sve bilo razoreno početkom 1994. , a takvo je stanje i danas.
Obrana zemlje u 1991. i 1992. bila je spontana i najvećim dijelom zasnovana na improvizacijama i snalaženju istinskih branitelja kojima je bilo stalo do očuvanja i obrane osamostaljene novonastale države Hrvatske od daleko nadmoćnijeg agresora, a manjim dijelom je bila rezultat organizirane obrane s jasno podijeljenim obvezama i zadacima. Europska unija je tada nametnula embargo na uvoz oružja u države bivše Jugoslavije i stanovnici napadnutih novih država nisu se imali čime braniti. U nabavi oružja angažirano je tada kriminalno podzemlje koje se poslije uklopilo u hijerarhiju moći, a istinski branitelji su stradavali na bojišnicama često nikako ili nedovoljno naoružani. Pravo je čudo da je obrana Vukovara simbola hrvatske obrane u takvim uvjetima protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja tako dugo odolijevala. Tada, dok su branitelji bili angažirani na obrani zemlje, počela je i kriminalna podjela imovine procesom tzv. pretvorbe i privatizacije, koja traje i danas. Dakako, bilo je i mnogo onih – umreženih u grupe gdje su donašane odluke – koji su bili protiv samostalne Hrvatske. Takvi su proveli čistku najkvalitetnijeg kadra u MORH-u 1992. (više od 50 ljudi istjerano je s posla i zadataka obrane ili umirovljeno). Oni i danas, obogativši se, zauzimaju važne položaje u hijerarhiji vlasti i odlučivanja u Hrvatskoj.
Vrijedi spomenuti da je čak i UNPROFOR, imajući vrlo visoko mišljenje o našim mogućnostima, u jesen 1993. tražio zaštitu našeg sustava za svoje snage (600-700 osoba) središnjeg ureda u Zagrebu (Ilica) od potencijalnog napada velikosrpskog agresora. Politika umjesto da iskoristi tu činjenicu za objašnjenje Svijetu onoga što se događa u Hrvatskoj, umjesto toga je zajedno s mafijom sustav srušila i pokazala totalnu nebrigu za stanovništvo. U svibnju 1995. raketiran je Zagreb.
Mafija je u sprezi s političarima sustav srušila u vrijeme kada je još gotovo trećina Hrvatske bila okupirana i to u najkritičnijim područjima za obranu: u Osječko baranjskoj županiji (1.2.1994.), Vukovarsko-srijemskoj (Vinkovci) (4.2.1994.), Sisačko-moslavačkoj (Novska) (11.2.1994.), Dubrovačko-neretvanskoj (28.2.1994.). Razorena je središnja organizacija SCZRH i rastjeran najkvalificiraniji kadar, a one koje nisu otjerali rasporedili su (po «metodologiji» Crvenih Kmera) na posve neprimjerena mjesta s obzirom na struku, kvalifikaciju, iskustvo i znanje. Rastjerali su i oko 200 pirotehničara osposobljenih tijekom uspostavljanja sustava. Dakako da je i sva oprema nestala. Za spomenuta događanja nitko nije odgovarao.
Još prije II svjetskog rata 1938. u Zagrebu je osnovana škola Civilne zaštite koja je dala osnove za obranu i zaštitu stanovnika u slučaju rata. U ono vrijeme ta je škola bila na sličnoj razini kao i one u svijetu. Civilna obrana, često nazvana civilna zaštita, je u biti samo dio sustava za upravljanje u krizama koji se odnosi na rat. Poslije II svjetskog rata partijska ideologija uspostavila je školovanje za tzv. Civilnu zaštitu koje je bilo znatno niže razine nego ono iz 1938. i zasnivalo se na masovnosti i kojekakvim masovnim akcijama za uznemirivanje stanovništva tzv. NNNI, a osnovna im je svrha bila laka dodatna zarada umirovljenih oficira bivše JNA. Bila je to priprema stanovništva za nešto za što nije bilo nikakve organizacije ni razumnih planova da bi ga se koristilo. Sve je bilo podređeno hladnoratovskoj tobožnjoj pripremi za zaštitu od agresije NATO pakta, a da je do nje i došlo sve bi se raspalo u jednom danu. Slično je bilo i krajnje ideološki obojeno izmišljeno školovanje za ONO i DSZ, kao i za kojekakve oblike HTZ. Tako je to bilo do velikosrpske agresije 1991. kada je najvećim dijelom uz početak uspostavljanja sustava, improvizacijom i samoorganiziranjem na lokalnoj razini, prema snalažljivosti ugroženog stanovništva i onih koji su se s obzirom na sposobnosti nametnuli da ga vode, osigurana koliko god je bila moguća obrana i zaštita stanovništva i dobara. U ovisnosti o shvaćanju važnosti zadataka obrane i zaštite stanovništva od lokalne vlasti i vojnog sektora obrane u mnogim krajevima Hrvatske postignuti su vrijedni rezultati u obrani i zaštiti stanovništva. Na žalost, mnogi od onih koji su se u tim akcijama najviše angažirali, a mnogi su i poginuli, zbog nebrige onih koji su sustav 1994. razorili, za to nisu dobili nikakvo priznanje i nije im niti priznat status branitelja, dok su si oni koji su sustav srušili osigurali sve moguće privilegije, vojne činove i odličja.
Sve što treba napraviti na planu školovanja bilo nam je poznato još 1993. godine no kako je sustav 1994. razoren do danas nije ništa napravljeno. Pojedinci koji su srušili sustav s potpunim nerazumijevanjem prepisuju ono što smo još prije desetak godina pisali u stručnim publikacijama i ideje prodaju pod svoje (privatna škola koje godišnje zaradi na prodaji diploma bez stjecanja znanja dodiplomskog studija, magistara i doktora znanosti…, a ne i znanja, više od milijun eura). Potrošili su golem novac za putovanje po svijetu za “sakupljanje iskustva” dalekih zemalja u uspostavi sustava, a dakako ništa nisu naučili. Jedan od tih “mudraca” za vrijeme rata vodio je turističku agenciju, pa kad ga je sprega politika – mafija postavila za rukovodioca u MUP-u, zaposlio je uz svu svoju rodbinu, i brojne prevodioce, čak i za kineski, rumunjski, albanski, perzijski i druge jezike, kako se vrhuška MUP-a ne bi izgubila u svojem obilaženju svijeta. Organizirali su, prisvojivši naše ideje o školovanju, različite “tečajeve” za šaroliko slušateljstvo u kojima su im stranci skupo prodaju, za novac iz državnog proračuna, ono što mi znamo bolje.
Na činjenice zbog čega je došlo do agresije danas se posve zaboravlja ne samo u svijetu, nego i kod nas, a naročito kod političara u Hrvatskoj. U biti mnoge od njih, bez obzira na političke partije, to nije nikada niti zanimalo. Ne treba zaboraviti da je suđenjem ICJ u Hagu, Srbija proglašena krivom samo za to što nije zaustavila genocid, a ne i za genocid, čime je izjednačena sa Nizozemskom čiji vojnici u Srebrenici nisu spriječili najveći genocid poslije II svjetskog rata. Zar ubijanje 200 tisuća ljudi u BiH i više od 14 tisuća u Hrvatskoj nije genocid? Taj sud je u biti izjednačio Srbiju i sa cijelom EU (i UN) koji su, umjesto da zaustave velikosrpsku agresiju, uveli moratorij napadnutima na nabavu oružja za obranu. Nije za ovakvu sramotu – izjednačavanje žrtve i agresora kriv samo ICJ, nego i nemušta politička rukovodstva napadnutih zemalja, koja nikad nisu imala za svijet jasne stavove o tome što se ovdje događa, nego su cijelo vrijeme vrludala, a čine to i danas, za razliku od stavova agresora koji su kristalno jasni – osvajanje tuđih teritorija. Svijet ne voli prevrtljivce bez jasnih ciljeva, pa ih stoga kažnjava. Umjesto da se bore za svoje stanovništvo mnogi od političara borili su se i bore samo za svoje interese. Stoga i ne iznenađuje teza, koja je sve više prisutna na ovim prostorima o dogovornom ratu, kako bi se opljačkalo vlastito stanovništvo. Pri toj bitci samo za svoje interese političari u Hrvatskoj rastjerali su najkvalitetniji kadar i kontinuirano rasprodaju sve što u Hrvatskoj vrijedi (npr., velika čistka u MORH-u još 1992. god, razaranje sustava obrane, zaštite i spašavanja civilnog stanovništva u RH usred rata 1994., rasprodaja, industrije, banaka, energetike, turizma…) Kao posljednjeg ratnog zapovjednika sustava obrane, zaštite i spašavanja civilnog stanovništva RH, UNPROFOR u Zagrebu me je tražio 1993. god. da mu osiguramo zaštitu od eventualnog velikosrpskog napada na Zagreb (Zagreb je napadnut raketama 1995.), što pokazuje kakva mu je bila uloga. Političari umjesto da to tada obznane svijetu, nisu učinili ništa. Abolirali su one koji su razarali Hrvatsku, proganjaju sve one koji su bili za stvaranje neovisne demokratske Hrvatske, a napose one pojedince koji su se istakli u obrani zemlje.
Nikakvog djelotvornog oblika organiziranosti za obranu, zaštitu i spašavanje civilnog stanovništva dobara i okoliša od ugrožavanja u miru ili eventualnom ponovljenom ratu ni do danas nema. Nema ga stoga, što oni koji su sudjelovali u rušenju sustava 1994. svojim vezama s nesavjesnim političarima do danas ne dozvoljavaju njegovu ponovnu uspostavu, a svaku ideju o njegovoj uspostavi ukradu i ništa ne naprave. Nitko unatoč upozorenjima ništa ne poduzima. Razlog je, jer se u mutežu u kojem se ne zna tko što treba raditi i za što odgovarati, lakše pune osobni džepovi. To su isto činili i za vrijeme Domovinskog rata, dok su istinski branitelji ginuli i činili sve da zaustave neprijatelja i oslobode zemlju. Sigurnost i obrana prepuštena je danas u Hrvatskoj takvim privatnim «poduzetnicima», a za druge nema mjesta.
4. Što je uzrok i tko je odgovoran za kornatsku tragediju?
Osnovni uzrok tragedije na Kornatu 30.8.2007. je nepostojanje sustava (OZIS), a njega nema jer je u pitanju golem novac i njegovo nenamjensko trošenje – grabež. Poljski i šumski požari u Hrvatskoj izazivaju tek oko 7.3% ukupnih šteta od izvanrednih stanja koje u Hrvatskoj u prosijeku (20 godišnja statistika) iznose oko 1.5 milijardi kuna/god. U medijima je pokazano da se godišnje (npr. 2007.godine) na aktivnosti obuzdavanja požara potroši oko 500 milijuna kuna. To je osjetno više (pet puta) nego je prosječan iznos šteta od požara 109,5 (7.3% x 1.5 milijardi) milijuna kuna/god., a o ulaganjima u zaustavljanje drugih izvanrednih stanja (prirodna, pa i neka potencijalna tehnološka) koja izazivaju mnogo veće štete nego požari, kod nas uopće nema niti spomena. Besmislena je izjava nekih vatrogasnih čelnika da treba gasiti svaki požar koji se pojavi, pogotovo one u kamenim bespućima. Stoga nije čudo da su troškovi gašenja nekoliko puta veći nego su štete od požara. Tko je u svijetu osim «sustava» u Hrvatskoj tako bogat? Kažu da afrički nosorozi gase svaku vatru koja se pojavi. Tko i zašto je poslao vatrogasce na gašenje pustopoljine na Kornatu? Da postoji sustav OZIS to se ne bi dogodilo.
U emisiji HTV-a (prije tragedije na Kornatu) o vatrogastvu vidjelo se, da osim onog dobrog (zalaganje pojedinaca), ima još mnogo više lošeg. I sam segment vatrogastva, koji je samo dio sustava upravljanja u krizama raspršen je na tri dijela bez jasne hijerarhije rukovođenja i financiranja. Organiziranost za većinu drugih izvanrednih stanja još je gora. Unatoč formalnog postojanja tzv. Državne uprave za zaštitu i spašavanje, nema nikakve organiziranosti za slučaj izvanrednih stanja. Ta uprava nema spoznaje (a naročito oni koji njome rukovode) što bi uopće trebala raditi nego se «kolju oko podijele kolača».
Apsurdno je da su činjenice o onome što se dogodilo na Kornatu skrivene od javnosti. Čemu je bila potrebna tajnovitost – brojni pripadnici vojske i policije na Kornatu nakon nesreće – osim da se prikrije nešto što javnost ne smije znati? Neobično je, da su prema izjavama «stručnjaka» (a među njima su i oni koji su rušili sustav 1994.) komisije MUP-a (nije jasno zašto ju je MUP formirao, a ne Vlada ili predsjednik države, jer su u «igri» na Kornatima bila i druga ministarstva, a napose MORH?) trebalo nekoliko mjeseci da «istraže» što se dogodilo (istinu ?). Činjenice i pitanja su npr.: Da li je helikopter bio neispravan ili oštećen prilikom spuštanja spremnika s vodom i zašto je skriven od javnosti? Procurile su u javnost informacije da je više bio neispravan nego ispravan. Koliko benzina su vatrogasci nosili u spremnicima? Prema izjavi jednog rukovodioca MUP-a, najednom benzin koji su nosili nije bio bitan, nego je bitna «erupcija» rijetke i niske trave. Na kojoj udaljenosti (i nadmorskoj visini) od mora su stradali? Zašto su tamo ostavljeni bez vode, a sa spremnikom benzina? Koliko daleko je bio najbliži izvor vode? Kakvu su opremu, uključujući zaštitnu, nosili? Nema informacija što je činila tzv. državna uprava (napose njen dio tzv. broj telefona 112 koji je potrošio gomilu novca i s kojim se u toj tzv. upravi hvale) da zaštiti i spasi one koji su gasili. Kako bi spašavali stanovništvo, kada nisu u stanju spašavati niti one koji spašavaju – tj. vatrogasce? Tko sve u Hrvatskoj raspolaže helikopterima, osposobljenim ljudima i opremom za takve aktivnosti i računa li se s njima? Postoji li ikakav plan za spašavanje spasilaca (vatrogasaca) i kako je on funkcionirao prilikom tragedije na Kornatu?
Prema onome što se moglo vidjeti na TV, u medijima i iz nekih drugih izvora, može se zaključiti slijedeće: Vatrogasci su iskrcani na brdo na Kornatu bez kapi vode za gašenje (imali su samo nekoliko boca s vodom za piće). – Zašto? Vatrogasci su nosili spremnik sa benzinom (navodno 17 l) i crpku za vodu (vodom iz mora) kojom bi gasili požar – zašto kad je more bilo vrlo udaljeno? Helikopter je vatrogasce sa skromnom opremom iskrcao na brdu na udaljenosti oko 2 km od mora, a spremnik s vodom («krušku») za punjenje malih prskalica kojima su bili opremljeni, na drugom brdu oko 1 km udaljenom od njih. – Zašto?. Kruška je bila prilikom spuštanja oštećena i sva voda iz nje je istekla (vidjelo se i u TV izvješćima da je kruška prazna). To i izjave preživjelog vatrogasca upućuju na činjenicu da je helikopter prilikom slijetanja – uzlijetanja bio oštećen (ili neispravan) i iz njega je vrlo vjerojatno u letu na neki način istjecao kerozin. Kako su vatrogasci žurili kroz udolinu s jednog brda na drugo (do «kruške» s vodom), najvjerojatnije je da su na tom putu bili poprskani kerozinom ili njegovim parama (što možda nisu niti osjetili) kada je helikopter koji je iskrcao «krušku» letio iznad njih i udaljio se. Izvještaj, koji je „procurio“ u javnost, o stanju helikoptera prije nesreće pokazuje da je najvjerojatnije upravo to u pitanju. Kada je vatrena fronta (suhe trave) ubrzo nakon toga dosegla mjesto gdje su se nalazili vatrogasci došlo je do zapaljenja ili eksplozije kerozina i zapaljenja spremnika benzina koji su nosili. I nije im više bilo spasa. Teške opekline na pojedinim dijelovima tijela (najjače oštećen gornji dio tijela i dišni organi, kako su me informirali) na unesrećenima pokazuju da se radi o teškim opeklinama izazvanim gorenjem opasne tvari: kerozina-benzina, a nikako malih količina suhe trave (visine do gležanja) čiji je sadržaj toplinske energije bio zanemariv u odnosu na onu izazvanu oslobađanjem opasne tvari.
Zanimljiv je bio lanac zapovijedanja prilikom tragedije na Kornatu. Najniži je županijski vatrogasni zapovjednik – koji je u javnosti proglašen krivcem. Iznad njega je glavni republički vatrogasni zapovjednik (koji je pak izjavio da naredbe prima isključivo od ministra MUP-a), a njemu pak rukovodilac tzv. Državne uprave za zaštitu i spašavanje (koji nema pojma o sustavu i što bi taj sustav trebao raditi). Taj bi pak trebao odgovarati Vladi (DUSZ je samostalna organizacija Vlade), no kako će odgovarati kad ne zna što treba raditi? Zanimljivo bi bilo istražiti kakav je lanac zapovijedanja bio u MORH-u, jer je, po svemu sudeći, njegovo učešće bilo presudno u tragediji. Glavni zapovjednik u Hrvatskoj vojsci je bio fiskulturnik za judo (i «zaslužni» general – glavosijek u čistki najkvalificiranijeg kadra u MORH-u 1992.god), te stoga zacijelo ne može biti odgovoran za ono što se u tom sektoru događa, pogotovo u sektoru zrakoplovstva. Izgleda da je stalna praksa u Hrvatskoj da su oni koji su neobrazovani i ne znaju ništa o poslu koji trebaju obavljati, podobniji onima koji donose katastrofalno pogrešne odluke gotovo u svim područjima života, od onih koji znaju raditi.
5. Kako treba biti organiziran sustav obrane, zaštite i spašavanja u izvanrednim stanjima u Hrvatskoj da bi bio djelotvoran
Brojne su operativne organizacije koje trebaju imati jednoznačno određene obveze i prava u djelotvornom sustavu obrane, zaštite i spašavanja u slučaju izvanrednih stanja ili kriza: zdravstvo, vatrogastvo, vojska i policija i zaštitarske tvrtke, vodoprivreda, energetika, šumsko gospodarstvo i druga javna poduzeća i usluge, prometne organizacije, industrija, organizacije uprave, hidrometeorološka i seizmološka služba, javno informiranje, humanitarne i volonterske udruge, školstvo, i druge. Bit problema u Hrvatskoj jest nužnost povezivanja tih operativnih organizacija u cjelovit i djelotvoran sustav što je svuda u svijetu osnovni zadatak profesionalne državne uprave za izvanredna stanja, koju u Hrvatskoj tek treba ponovno uspostaviti. Poslovi takve uprave su i procjene ugroženosti; uspostava zakonodavstva koje regulira djelatnost; koordiniranje i upućivanje različitih republičkih resora na izradu akata koji određuju odgovornosti, obaveze i postupanje u pojedinim vrstama kriza; davanje stručne osnove za organiziranje i djelovanje županijskih profesionalnih organizacija te za uspostavu sustava komuniciranja u krizama; briga o resursima za djelovanje (kadar, oprema, školovanje, pogoni), izrada, pregledavanje i odobravanje planova pripravnosti i djelovanja za slučaj kriza te drugo.
Veza tog resora uprave uz resor obrane u većini zemalja u povijesti je bila posljedica toga što je njena osnovna uloga kroz povijest bila obrana u ratu (obrana od konvencionalnog, kemijskog i nuklearnog oružja). U toj su obrani veoma povezane funkcije vojnog i civilnog ustroja. Dobre obrane stanovnika (u ratu) nema bez valjane procjene njihove ugroženosti (tu procjenu može načiniti samo vojni sektor). Na primjer, u SAD, koje mnogo godina nisu imale rat na svom području, civilna obrana (kao segment cjelokupnog upravljanja u krizama) u sastavu je ministarstva za upravljanje u izvanrednim stanjima (Federal Emergency Management Agency) koja je i te kako povezana s ministarstvom obrane (Department of Defense). Planiranje za slučaj kriznih stanja u ratu i miru (prirodne i tehnološke katastrofe) povezano je. Poslije terorističkog napada na WTC i Pentagon organiziranost je ponešto promijenjena i osnovano je ministarstvo Domovinske sigurnosti. Brojne su prednosti udruge dvostruke namjene, kako civilnog ustroja u ratu, tako i vojnog ustroja u miru. Gotovo sve akcije i pripreme u miru za obranu i zaštitu stanovnika od djelovanja prirodnih i tehnoloških katastrofa važne su i za djelovanje u ratu. Dobro povezani vojni ustroj s civilnim osjetno umanjuje troškove, što je za ratom iscrpljenu Hrvatsku posebno važno.
U izgradnji sustava obrane, zaštite i spašavanja u nas polazili smo od američkog modela, koji je jedan od najjeftinijih u svijetu i, nesumnjivo, najrazvijeniji, pogotovo za slučajeve prirodnih i tehnoloških katastrofa (SAD su golema zemlja s najraznolikijim vrstama prirodnih i tehnoloških ugrožavanja). Segment sustava u ratu – obrane, u nas treba biti modificiran u odnosu prema američkome, jer je različito ugrožavanje ratom kod nas od onog za koji su se pripremile SAD. Treba se, također, zasnivati na analizi iskustava iz Domovinskog rata. U odlučivanju za takav sustav pomogla nam je dostupna američka literatura i brojni podaci, kao i otvorene mogućnosti stjecanja dodatnih iskustava iz te zemlje. Uz to i naš vojni ustroj razvija se po američkom modelu.
Korištenje vojnog kadra, opreme i drugih resursa u miru za obranu i zaštitu stanovnika i dobara od prirodnih i tehnoloških katastrofa, kao i korištenje civilnog kadra i resursa u ratu uobičajeno je u svijetu i ima svoju neoborivu logiku (NATO). Nije potrebno posebno nabrajati kakva je, na primjer, uloga vojne inženjerije ili NKB postrojba u obrani, zaštiti i spašavanju stanovnika, dobara i okoliša od prirodnih i tehnoloških nesreća (postaje izlišno na taj način kupovanje skupe opreme na dva mjesta, školovanje kadra u oskudnim materijalnim mogućnostima itd.). Također je važno napomenuti golemu potrebu za suradnjom tih dvaju partnera u suzbijanju poslijeratnih posljedica i u oporavku ili obnovi.
Stvaranje podloga za odlučivanje u kriznim stanjima izuzetno je složen i visoko stručan posao, te se stoga budući sustav upravljanja u kriznim stanjima kod nas (kad se uspostavi) mora zasnivati prije svega na radu profesionalaca stručnjaka, a manjim dijelom dobrovoljaca. Uz profesionalno tijelo državne uprave za slučaj izvanrednih stanja programatski dio sustava obrane, zaštite i spašavanja, koje treba biti u sastavu Ureda Predsjednika RH (ili Vlade), u sustavu za obranu, zaštitu i spašavanje u krizama ili izvanrednim stanjima, mora postojati niz organizacija i pojedinaca izvršitelja niza operativnih zadataka.
Tijelo uprave za slučaj izvanrednih stanja mora biti u stanju identificirati opasnosti, uspostaviti prihvatljivu osnovu za djelovanje cijelog sustava, uspostaviti strategiju razvitka tih aktivnosti kroz sve četiri faze upravljanja u kriznim stanjima, prikupiti informacije o svim raspoloživim resursima za djelovanje u kriznim stanjima, uspostaviti svih pet osnovnih stupnjeva (obavještavanje/upozorenje, spašavanje ljudi, spašavanje dobara, zbrinjavanje ljudi i procjena štete, nužna obnova) za djelovanje, odnosno reagiranje u slučaju krize ili izvanrednog stanja, informirati i obavještavati stanovnike, odnosno uspostaviti plan pripravnosti i djelovanja. Također treba uspostaviti osnovni plan oporavljanja od kriza koje se mogu dogoditi na području. Uz to mora biti osposobljeno još za niz drugih aktivnosti. Rad i stanje podloga za odlučivanje moraju biti mjerljivi, prema pravilima struke i javni.
U profesionalnom tijelu državne uprave za slučaj izvanrednih stanja moraju biti zaposleni najiskusniji stručnjaci za ona ugrožavanja za koja se ocijeni da su u određenoj društvenoj zajednici bitna, odnosno za ona koja najviše ugrožavaju stanovnike, dobra i okoliš. Prije svih potrebni su stručnjaci koji znaju uspostaviti ono što je bitno u sustavu upravljanja u kriznim stanjima, odnosno oni koji znaju za krize za koje su specijalisti u detalje razraditi spomenutih šest segmenata upravljanja (analiza opasnosti, ovlasti, organizacija, komuniciranje, resursi, planiranje). Posebno je važno uspostaviti središnje tijelo državne uprave za izvanredna stanja, koje mora okupiti najkvalificiraniji kadar i uspostaviti strategiju razvitka sustava zaštite i spašavanja za cijelu državu. Sustav se ne može izgraditi u kratkom vremenu. Osim središnjeg tijela državne uprave potrebno je u ovisnosti o veličini i vrsti ugrožavanja svake pojedine županije formirati profesionalne županijske organizacije sustava (a po potrebi i na razini općine ili grada) koje moraju biti odgovorne županu i središnjoj upravi sustava. To sve je najvećim dijelom bilo uspostavljeno sistematizacijom i popunjavanjem radnih mjesta izvršilaca još 1993. godine pri ministarstvu obrane RH, a zatim je razoreno.
Zbog izuzetne složenosti djelotvorne organiziranosti za izvanredna stanja profesionalno tijelo državne uprave neće moći imati sav potreban stalno zaposlen kadar za sve specijalističke poslove (zbog ograničenosti raspoloživih sredstava za plaćanje zaposlenih) nego će morati formirati specijalističke grupe za pojedine vrste ugrožavanja. Da bi se mogao izgraditi djelotvoran sustav za zaštitu i spašavanje u izvanrednim stanjima, potrebno je da su u stručnim skupinama, koje mora voditi profesionalno tijelo državne uprave za izvanredna stanja, profesionalni predstavnici stručnjaci brojnih institucija koje će biti i osnovni operativni sudionici u djelovanju u slučaju pojave kriznih stanja koja zahtijevaju izuzetna poznavanja niza specijalnosti.
Struktura sustava obrane, zaštite i spašavanja kakav treba uspostaviti u Hrvatskoj prikazana je na slici 3.
Napomena: Programatski dio sustava u Hrvatskoj ne postoji i treba ga što prije uspostaviti. Operativni dio sustava sastoji se od brojnih organizacija kao npr. što su: zdravstvo, vatrogastvo, humanitarne i volonterske udruge, vojska i policija i zaštitarske tvrtke, vodoprivreda, energetika, šumsko gospodarstvo i druga javna poduzeća i usluge, prometne organizacije, industrija, brojna ministarstva i druge organizacije uprave, hidrometeorološka i seizmološka služba, javno informiranje, služba motrenja i obavještavanja (sada tel.112), dodatne postrojbe stanovništva, školstvo, i brojne druge, koje su međusobno nepovezane i nema podjele zadataka i odgovornosti. Krizni timovi koji se sastoje od čelnih osoba pojedinih operativnih i upravnih organi¬zacija, u svijetu najčešće imaju svrhu osiguranja materijalne i političke podrške profesionalcima u njihovim poslovima upravljanja u krizama, a kod nas zbog nerazumijevanja te djelatnosti, najčešće se poistovjećuju s upravljanjem u krizama zbog čega i nastaju brojni problemi štete.
Kao što je već spomenuto profesionalno tijelo državne uprave za izvanredna stanja treba se sastojati od središnje uprave odgovorne predsjedniku Republike (ili Vladi) i županijskih odjela kao, po potrebi, i od određenog broja profesionalaca na razini gradova ili općina. Taj dio je programski segment sustava, a ima ulogu sveukupne skrbi za obranu, zaštitu i spašavanje stanovnika, dobara i okoliša u miru i ratu. Sustav za obranu, zaštitu i spašavanje čini i niz operativnih udruga koje sudjeluju u radu u pojedinim segmentima sustava i bez kojih također sustav ne može učinkovito djelovati. Važan segment sustava osim već spomenutih stručnih timova, jesu i krizni timovi u kojima su vodeći ljudi vlasti, programatskog segmenta sustava i najvažnijih operativnih organizacija. Njihova uloga je važna kao politička i materijalna podrška upravi za izvanredna stanja i posebno za vrijeme faze djelovanja reagiranja na krizu ili izvanredno stanje i određena je planom pripravnosti i djelovanja na određenom području.
Republičko tijelo uprave za izvanredna stanja postiglo bi dobre rezultate (poslovi podrazumijevaju: grube procjene ugroženosti cijelog teritorija Republike; uspostavu zakonodavstva koje regulira djelatnost; koordiniranje i upučivanje različitih republičkih resora na izradu zakona koji određuju odgovornosti, obaveze i postupanje u pojedinim vrstama kriza; davanje stručne osnove za organiziranje i djelovanje županijskih profesionalnih organizacija; davanje osnove za uspostavu sustava komuniciranja (tzv. sofware) u krizama; briga o resursima za djelovanje (kadar, oprema, školovanje, pogoni); pregledavanje i odobravanje županijskih planova pripravnosti i djelovanja za slučaj kriza; briga o izradi republičkih planova pripravnosti za krize koje mogu zah¬vatiti cijelu državu; stručno usmjeravanje rada kriznog tima Republike ili županija itd.) s 30 40 zaposlenih kvalificiranih iskusnih stručnjaka za različita područja, a troškovi njegova rada u godini dana bili bi manji nego JEDNODNEVNE ŠTETE od mirnodopskih kriza u Hrvatskoj. Ako pretpostavimo da je minimalan broj profesionalnih osoba za funkcioniranje obrane, zaštite i spašavanja stanovnika, dobara i okoliša (programatskog segmenta) koji bi proračun Republike mogao podnijeti 3 4 izvršilaca na sto tisuća stanovnika, onda bi potreba za izvršiocima programatskog posla u županijama bila oko 150 200 ljudi ili ukupno 200-250 ljudi u cijeloj upravi za obranu, zaštitu i spašavanje RH, što je pokazalo iskustvo iz Domovinskog rata. To je velika razlika prema broju od oko 900 iz MUP-a, MORH-a većinom nekompetentnih osoba (napose onih na rukovodećim mjestima) za posao u tzv. državnoj upravi za zaštitu i spašavanje, koji ne razumiju što treba raditi takva uprava i čemu služi spomenuti sustav.
Sada je na poslovima tzv. zaštite i spašavanja u Hrvatskoj zaposleno mnogostruko više međusobno nepovezanih udruga i osoba uz potpuni izostanak nepostojanje programatskog segmenta sustava. Poznate su sigurnosne i gospodarske posljedice takva stanja. To su dostatni razlozi za uspostavu spomenutog tijela državne uprave. Apsurdno je da u Hrvatskoj postoji nekoliko tajnih službi, a nema nikakvog organizacionog oblika uprave (programatskog) za obranu, zaštitu i spašavanje stanovnika, dobara i okoliša u slučaju izvanrednih stanja u ratu i miru.
Uspješno planiranje moguće je ako je zajednica uključena u proces planiranja. Suradnja svih grupa i pojedinaca koji se neposredno brinu za opasna stanja čini plan boljim i osigurava veću vjerojatnost njegove djelotvorne primjene u slučaju nesreće. Iskustvo pokazuje da se planovi rijetko koriste, ako ih je radila samo jedna osoba, ili jedna organizacija. Reagiranje na nesreću zahtijeva povjerenje, koordinaciju i suradnju svih koji treba da djeluju u slučaju izvanrednog stanja i koji moraju znati tko je za koju aktivnost odgovoran i tko je u stanju obaviti neki zadatak. To je moguće ostvariti samo suradnjom kadra.
Upravljanje u krizama (emergency management) jedan od najsloženijih poslova osnovnog sigurnosnog i gospodarskog interesa modernog društva zahtijeva izuzetno mnogo znanja iz širokog spektra čovjekova bavljenja od humanističkih, prirodoslovnih, pa do tehničkih, a sve to uz uvažavanje gospodarstvenih zakonitosti. Danas u Hrvatskoj nema, u skladu s dostignućima u svijetu u području cjelokupnog upravljanja u krizama, niti organizacije, a još manje organiziranog obrazovanja za programatski dio tog sustava, koji bi znao uspostaviti učinkoviti sustav obrane, zaštite i spašavanja. Neinformiranost stanovništva i političara kod nas o tome da u svijetu postoje učinkoviti načini obrane, zaštite i spašavanja stanovnika, dobara i okoliša ne znači da takvi sustavi ne postoje i da se i kod nas ne može izgraditi djelotvoran sustav te namjene. Sustav kakav treba ponovno razviti u Hrvatskoj zbog niza razloga treba biti što kompaktniji i treba sa relativno malim brojem visoko osposobljenih izvršitelja prekrivati sve potrebne funkcije djelovanja, odnosno obrane, zaštite i spašavanja od onih ugrožavanja koja su za područje Republike Hrvatske bitna, tj. ona koja najviše ugrožavaju. Ostvarenje učinkovitog, kompaktnog sustava nije lak posao, a školovanje kadra za takav sustav mora biti posebno pažljivo planirano.
6. ZAKLJUČAK
Organiziranost zemlje za obranu, zaštitu i spašavanje njezinih stanovnika, dobara i okoliša primarno je sigurnosno i gospodarsko pitanje svake pojedine zemlje. Stoga svaka zemlja tu aktivnost mora organizirati tako da bude najdjelotvornija u obavljanju svoje zadaće, a u skladu s najprečim zadacima u pojedinoj zemlji, uz što manje troškove, što je posebno važno za ratom i tzv. pretvorbom osiromašeno stanovništvo Hrvatske.
Uobičajena je praksa u svijetu dvojna namjena vojnog i civilnog segmenta (vojnog u miru, civilnog u ratu) u obrani, zaštiti i spašavanju stanovnika, dobara i okoliša u kriznim stanjima. Time se osigurava visok stupanj djelotvornosti za kriznih stanja, bolja angažiranost kadra u oba segmenta, manji troškovi, jer nema dvo¬struke nabave opreme, izgradnje pogona itd. Uz to, zbog golemih šteta izazvanih krizama u miru koje najviše pogađaju male ljude poljoprivrednike, nužno se organizirati tako da se njihove posljedice smanje. Nije vrijeme da se u osiromašenoj Hrvatskoj rasipa novac i kadrovski potencijal na osnutak i prazan hod nepotrebnih paralelnih udruga i kapaciteta. Mnogo je bolji put analizirati rad sadašnjih udruga, uklanjati nedostatke, koristiti kvalificirani kadar i znanje.
Zna se što treba učiniti u području organiziranja, u analizi ugroženosti, u području zakonodavstva, snimanja resursa, informiranja, komuniciranja i izrade planova, samo je potrebna institucionalizirana volja da se sustav obrane, zaštite i spašavanja stanovnika, dobara i okoliša (OZIS), po uzoru na najrazvijenije zemlje svijeta i na osnovi iskustava iz Domovinskog rata, nastavi ponovno izgrađivati. Razlozi za njegovu uspostavu duboko su opravdani.
Znanje je preduvjet za djelotvorno obavljanje niza aktivnosti. Nedovoljno poznavanje tog područja djelovanja profesije kod nas ima za posljedicu nepostojanje programatskog segmenta OZIS-a. Posve je sigurno da bi se školovanjem kadra za tu aktivnost omogućilo provođenje nužne integracija brojnih raspršenih aktivnosti OZIS-a. Time bi, zacijelo, i posljedice tih ugrožavanja bile smanjene. Razrada i uspostava naznačenog visokoškolskog programa obrazovanja za stjecanje zvanja rukovoditelja programa za izvanredna stanja mogla bi biti osnova za stvaranje kadrovske baze modernog sustava zaštite i spašavanja primarnog sigurnosnog i gospodarskog značaja za daljnji razvitak Hrvatske.
Predsjednik Republike ili Sabor trebali bi što prije osnovati profesionalni tim (zametak) tijela državne uprave za izvanredna stanja pri uredu predsjednika Republike ili Vladi u kojem će biti desetak najiskusnijih profesionalaca za ona izvanredna stanja koja u Hrvatskoj izazivaju najveće štete. Taj tim morao bi u što kraćem vremenu:
- izraditi nacrt zakona o sustavu obrane, zaštite i spašavanja koji bi trebao regulirati tu važnu djelatnost
- definirati organiziranost svih operativnih sudionika u zaštiti i spašavanju i odrediti kako snimiti i koristiti resurse za obranu, zaštitu i spašavanje
- započeti izradu niza priručnika za djelovanje sustava na lokalnoj razini (menadžer sustava, provođenje analize opasnosti, informiranje javnosti, procjena štete, strategije ublaživanja, kako se izrađuju planovi pripravnosti i djelovanja za slučaj izvanrednih stanja, obnova vitalnih funkcija zajednice nakon katastrofa, ….)
- izraditi prijedlog cjelovitog plana obrazovanja kadra za takav sustav (visokoškolsko i ostali oblici)
- procijeniti osnovne troškove i izvore financiranja djelotvornog sustava obrane, zaštite i spašavanja.
Ako toga i nadalje neće biti svaki puta kada će se u Hrvatskoj dogoditi neko od izvanrednih stanja dignut će se uzbuna kao i do sada, a poslije se ništa ili gotovo ništa u šest spomenutih osnovnih segmeneta upravljanja u izvanrednim stanjima (vidi poglavlje 2.) neće događati. Ono što je dobro napravljeno u tom području, najčešće je rezultat zauzimanja malobrojnih entuzijasta, a ni u kojem slučaju organiziranog djelovanja države, no to ni približno nije dovoljno. Razlozi zbog čega je to tako su brojni, a najčešći su nedostatak znanja i neinformiranost onih koji bi o sustavu obrane, zaštite i spašavanja trebali odlučivati ali i nesposobnost i privatni probici onih koji se tome protive.
Dr. Branimir Molak
