Kukavički je ubio našeg suborca i država ga honorirala skoro s milijun kuna”!Predstavnici Udruge specijalne policije Jastrebovi Šibensko-kninske policije i Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskog rata – Ante Juričev Boban iz Vodica,na upriličenoj konferenciji za tisak na Šibenskom mostu 

Žestoko su reagirali na nepravomoćnu presudu hrvatskog pravosuđa po kojoj hrvatska država mora,na ime neimovinske štete zbog povrede prava na slobodu,isplatiti 863 tisuće kuna Ivici Jelušiću iz Šida,bivšem potporučniku JNA za kojega ističu kako je 17.rujna 1991.godine kod Šibenskog mosta tijekom ratnog sukoba izišao iz tenka JNA i rafalom iz pješačkog vatrenog oružja usmrtio ranjenog Marinka Karduma,pripadnika Jedinice za posebne namjene MUP-a RH.

Podsjetimo,Marinko Kardum tada 24-godišnji specijalac MUP-a aktivno je sudjelovao u obrani Šibenskog mosta od napada JNA izvedenih združenim tenkovsko-pješačkim snagama iz pravca Skradina i Gaćeleza.

Nakon što se JNA iznenada na mostu pojavila s tenkovima,krenuo je u akciju i pokušao uništiti jedno od oklopnih vozila pri čemu je zadobio nekoliko prostrijelnih rana iz mitraljeza s oklopnog transportera.

Usprkos teškim ranama davao je vidlljive znakove života,te ga je prema optužnici, potom Ivica Jelušić,jedan od zapovjednika JNA tenka iz kojega je izašao usmrtio u glavu s dva ispaljena rafala “škorpionom” iz neposredne blizine.

Jelušiću se potom godinama gubi trag i na prvom sudskom procesu 1993.godine zbog kaznenog djela ubojstva proglašen je u odsutnosti krivim i osuđen na 12 godina zatvora.U veljači 1999.godine vraća se u Zagreb gdje je uhićen i na njegov zahtjev ponovljeno mu je suđenje 2000.godine te je osuđen na 15.godina zatvora.Vrhovni sud potom u žalbi prihvaća zahtjev njegova odvjetnika te zbog proceduralnih grešaka u vođenju postupka nalaže novo suđenje 2003.godine na kojemu je oslobođen zbog nedostatka dokaza.Također,država mu mora nadoknaditi i 66.086,45 kuna troškova dok je Jelušić na ime odštete u kontekstu prava osobnosti zbog neutemeljenog pritvaranja i provedenih 4 godine,8 mjeseci i 26 dana u pritvoru tražio 1.515.428.kuna.- Pravo je jedno a pravda drugo – kazao je Neven Mikulandra,počasni predsjednik Udruge specijalne policije Jastrebovi – Pravosuđe nije odradilo svoj posao.Oni koji ga zastupaju ne moraju voljeti ovu Hrvatsku ali su dužni iz razloga što ih plaćamo,profesionalno raditi svoj posao.U ovom slučaju nisu ga odradili i danas imamo situaciju da je unatoč dvije presude o krivnji i svim svjedocima ubojica našeg Marinka slobodan i bez srama traži novčani honorar,sve zbog nečije aljkavosti,neznanja i nemara – žestoko se osvrnuo Mikulandra te zapitao kako je moguće da se Jelušić kao osuđenik godinama slobodno šetao i radio u Hrvatskoj.

– Mrtvo tijelo Marinka Karduma,pripadnici JNA su nakon ubojstva uzeli i transportirali u Knin.

Mjesec dana poslije mijenjali su ga za svoje žive pripadnike,te je Kardum sahranjen na Gradskom groblju u Vodicama predhodno čega je tijelo podvrgnuto obdukciji u KBC Split.Shrvani bolom godinu nakon pogibije umire mu otac i potom vrlo brzo majka,nakon čega su 12 godina poslije preostala rodbina,točnije njegova sesta Đurđica Latin i njezin suprug doslovno zanijemili nakon odluke suda da se izvrši ekshumacija tijela u svrhu ponovne obdukcije.Obitelj je tada taj čin držala neljudski i nehuman ali je sud bi neumoljiv i bez njihove suglasnosti su obavili ekshumaciju na način da su grobnu raku ostavili otvorenu do ponovne sahrane.

– Ivica Jelušić nedavno je za javnost iznio svoju verziju događaja u kojoj je samo docirao zatvorske dane i teškoće u istima pri čemu se nijednom rečenicom nije osvrnuo na događaj stradavanja Marinka Karduma. Ipak,usprkos činjenici da su pravosudni organi nakon njegovih izjava za javnost ostali doslovno zakopčani do grla, u samoj Jelušićevoj iznimno kratkoj izjavi pronašli smo temeljem relevantnih spoznaja neistinu i kontroverzu.Naime,isti tvrdi kako je u JNA stupio 1993.godine čime negira da je 1991.godine bio s JNA na Šibenskom mostu,jednako kao i poslije svoj ratni aktivitet na Kupreškoj visoravni.Također nije naveo gdje je bio od 1991.do 1995.godine iako decidirano ističe da je završio Vojnu akademiju JNA u Beogradu i Banja Luci,te potom službovao u tenkovskoj jedinici u Kraljevu.

– Pri tom Jelušić zaboravlja kako je upravo taj oklopni bataljon koncem 1990.godine iz Kraljeva željeznicom prebačen u Mostar gdje su ubrzo na gusjenice nabačene gumene potplate te je isti oklop prešao Hercegovinu i stacionirao se u Knin gdje je službeno pridružen 9.kninskom korpusu kao polaznoj točki u potom dva pravca djelovanja Knin-Skradin-Šibenski most, te Knin-Drniš-Šibenik u svrhu spajanja istih i zatim presjecanja teritorija upravo na Šibenskom mostu.

Jelušić je također mogao spomenuti kako su mu u rodnom Kotor Varešu prema dostupnoj informaciji 1993.godine oba roditelja kao civili stradali od snaga bosanskih Srba pod zapovjedništvom Ratka Mladića.Tvrdi da je u Zagreb došao 1996.godine i to je istina.Došao je kod svog zeta Jure V.iz Sesveta, te je također točno da je radio u pekarni i to upravo jednoj koja je kruhom snabdijevala vojarnu Borongaj.Inače,u sudskom procesu Jelušić je neosporno od više svjedoka /Josip Z.iz Karlovca,Elvir S.iz Umaga,Stipe Đ. iz Kaštela… tada odreda ročnici u JNA neosporno definiran kao sudionik akcije na Šibenskom mostu dok je doznajemo iz dobro obaviještenih izvora protuargument njegove oslobađajuće obrane baziran na karakteristikama obdukcijskih nalaza i u dijelu istih famozne sintagme “eksplozivna pojava” koja je valjda nadomjestila balističku ekspertizu prepoznavanja kalibra mitraljeskog naspram rana nastalih na tijelu Karduma od streljiva iz pješačkog naoružanja ispaljenih iz “škorpiona”.Postupak je sramno završio. Državne institucije nisu odradile svoj posao

– Nemamo ništa protiv vojnika JNA koji su se nalazili u tenkovima. Bilo je to ratno vrijeme i svatko je odabrao stranu. Nikome ne zamjeramo što je pucao iz tenka u toj ratnoj situaciji, ali zamjeramo njihovom zapovjedniku koji je izišao iz tenka i sa dva rafala iz „škorpiona“ pokosio ranjenog i bespomoćnog Marinka.

Neka nam se nekadašnji vojnici jave i kažu što su vidjeli.
Marinkovi roditelji umrli su od žalosti ne dočekavši pravdu za svog sina. Postupak je sramno završio. Državne institucije nisu odradile svoj posao i teško ćemo bilo što uspjeti na pravosudnoj razini. Ipak, i istina bi nam svima bila velika zadovoljština – istakao je između ostalog NIkola, Vukošić.ratni zapovjednik hrvatskih redarstvenih snaga u Šibeniku tijekom Domovinskog rata.

– Može li se nazvati sretnom okolnošću što su Marinkovi roditelji danas pokojni, pa ovakvu presudu ne mogu pročitati? Ona je šaka soli na tešku ranu koju su stvorili neprijatelji naše države. Neka državne institucije smisle melem za te hrvatske rane. Zašto se ovaj most i danas zove Šibenik kao i 1966. godine? Zašto se ni jedna ulica ne zove po bilo kojem heroju Domovinskog rata? Možda bi to mogao biti taj melem. Danas je teško izboriti se za pravdu posredstvom prava, ali bi bili zadovoljni istinom. Nikome se dva puta ne može suditi, no moramo zbog povijesti znati istinu – naglasio je i Ivica Ajduković, ratni zapovjednik šibenske specijalne policije.

Napisao i Foto: Željko Huljev/braniteljski-portal.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save