Na ona divna vremena podsjetili su nas serija Crno bijeli svijet, vrijedna 12 milijuna kuna, te film Hoćemo biti prvaci svijeta. Jedan je oduševljeni filmski kritičar, pišući o tom filmu, na jednom mjestu zanosno uskliknuo: Jučer će opet biti sutra! Magla se, naravno, može prodavati tada još nerođenima, koji, kao što bi rekao ministar Vedran Mornar, sve znaju o Ramzesima, ali o Domovinskom ratu znaju malo ili ništa

Nostalgija za starim dobrim vremenima najčešće je sadržana u tvrdnji kako se prije, u socijalizmu, u Jugoslaviji, bolje živjelo, kako su svi imali posao i stan, nitko nije bio gladan, postojali su socijalna sigurnost i jednakost, snimali su se bolji filmovi, športaši su postizali svjetske rezultate i svi su bili sretni i zadovoljni. Na ta divna vremena podsjetili su nas serija Crno bijeli svijet, vrijedna 12 milijuna kuna, te film Hoćemo biti prvaci svijeta. Serija, koja bi da dade cjelovitu sliku osamdesetih prošlog stoljeća, okreće se oko tako značajnih nekoliko diskoklubova i rock sastava, neizbježnih idola tog naraštaja kao što su Johnny Štulić i Goran Bregović, omladinskog tiska, bratstva i jedinstva skovanog u Armiji i ljubavnih veza na crti Beograd-Zagreb. Film napravljen u srpsko-hrvatskoj koprodukciji pak priča o košarkaškoj reprezentaciji Jugoslavije koja je 1970. osvojila Svjetsko prvenstvo u Ljubljani. Jedan je oduševljeni filmski kritičar, pišući o tom filmu, na jednom mjesto zanosno uskliknuo: Jučer će opet biti sutra!

Magla se, naravno, može prodavati tada još nerođenima, koji, kao što bi rekao ministar Vedran Mornar, sve znaju o Ramzesima, ali o Domovinskom ratu, njegovim uzrocima, povodima, tijeku i posljedicama znaju malo ili ništa, a evo bogme je prošlo dvadeset pet godina od velikih promjena. Veliki manipulatori računaju upravo s tom činjenicom. A ta ljepša vremena bila su vremena političkih progona, mase nezaposlenih koji su trbuhom za kruhom odlazili od Njemačke do Australije, vremena trocifrene inflacije, nestašica, nacionalnih sukoba, čak i unutar jedne jedine partije. Hrvatska je, istina, i danas opterećena ekonomskim problemima čiji je ključni izvor u nesposobnim, podaničkim i sebičnim strukturama na vrhu, koje nisu umjele upravljati državom, ali barem živimo slobodu i demokraciju, zemlja izgleda neusporedivo bolje i modernije, dostupniji su zdravstvo i obrazovanje, izgrađene su ceste, hrvatski športaši, umjetnici i znanstveni, za koje se u ta lijepa vremena nije ni smjelo ni moglo znati da su hrvatski, postižu kontinuirano zapažene rezultate širom svijeta.

Jugonostalgija je još uvijek nesmanjenom sentimentalnošću prisutna ponajprije u glavama pripadnika jugoslavenske političke klase, kojima je doista bilo bolje, jer su bili povlašteni, u glavama njihovih rodbinskih i ideoloških baštinika, koji zauzimaju važna mjesta u medijima i kulturi, u glavama pripadnika srpske nacionalne manjine, koji su izgubili vezu sa svojom matičnom domovinom dok su ovdje bili kontrolori duha i tijela. Ali, što je puno ozbiljnije, ona je prisutna i u glavama i planovima kreatora kako domaće tako i dijelova međunarodne politike.

Neojugoslavenski se koncept nakon dvije tisućite očitovao kroz snažnu tzv. regionalnu orijentaciju, koju su naglašeno predvodili i zdušno zagovarali naročito Stjepan Mesić, Ivo Josipović i Vesna Pusić. Na njemu se i dalje inzistira, unatoč činjenici da je Hrvatska postala dijelom euroatlantskih integracija. Bilo je nekoliko pokušaja institucionaliziranja „suradnje“ poput Pakta o stabilnosti, Vijeća regije, inicijative simboličnog naziva Brdo-Brijuni. Josipović je bio ustanovio i godišnje sastanke predsjednika država bivše Jugoslavije. Dogovarani su neki zajednički kulturni, obrazovni, čak i vojni projekti. Te su se ideje povremeno i privremeno razbijale najviše zbog odbijajućeg ekstremnog srpskog nacionalizma i dolaska na vlast aktivnih sudionika velikosrpske miloševićevske politike. Tim nastojanjima trebale su pogodovati odluke Haaškog suda, kojima se željela uspostaviti ravnoteža krivnje za rat, kao i snažno djelovanje tzv. nevladinih udruga financiranih iz domaćih i stranih izvora, koje su snažno angažirane na kriminalizaciji rata za nezavisnost, a time i same nezavisnosti

Velike kompanije imaju svoje zamisli i interese, one idu logikom što veće tržište tim bolje. Pojmovi poput jugosfere ili zapadnog Balkana redovito su stizali iz Londona, odakle su plasirani i glavni Josipovićevi savjetnici Joško Paro i Dejan Jović. Određeni poremećaj predstavlja izbor Kolinde Grabar Kitarović za predsjednicu Hrvatske. Ona ne želi upotrebljavati izraz zapadni Balkan, jasno je istaknula kako mi nismo regija, nego Hrvatska, koja je prvenstveno dio Sredozemlja i Srednje Europe, koja je članicom EU-a i NATO pakta. Britanska je diplomacija ovom promjenom bila pomalo uznemirena pa je odmah sutradan nakon objave rezultata britanski ministar vanjskih poslova doletio u Beograd i u Zagreb. Pretprošlog je vikenda u Splitu u organizaciji The Economista odžan skup ministara država jugoistočne Europe (bez Slovenije), a domaćin skupu bila je kandidatkinja za položaj glavnog tajnika UN-a. Glavna je teza skupa bila: političke, gospodarske i poslovne integracije kao uvjet rasta. Na prvom su mjestu, očito, političke integracije – mada nije do kraja jasno niti je objašnjeno na što bi se one trebale odnositi.

Kao najučinkovitije sredstvo i put reintegraciji naših prostora, kako se često naziva prostor bivše države, već odavno su izabrana područja estrade, medija i športa, jer ona zaokupljaju najširi interes naroda. Pjevači, glumci i slične profesije izabrani su, ponekad možda i bez vlastite volje, kao simboli starih i obnovljenih veza. Radi toga se u nevjerojatnoj mjeri pozornost, ali i različite pogodnosti, poklanjaju Radi Šerbedžiji, Oliveru Frljiću, Breni, Severini, Bregoviću, Čoliću, Štuliću, i sličnima. Silni su napori svojevremeno ulagani na obnovi prijateljstva pokojnog Borisa Dvornika i Bate Živojinovića, kao što se još uvijek neuspješno pokušava Olivera Dragojevića ili Mišu Kovača privoljeti na jedno beogradsko gostovanje. Zasuti smo filmskim i zabavnim emisijama te kazališnim predstavama u zajedničkoj produkciji, obično Beograda i Zagreba. Danas imamo već dvije neojugoslavenske televizije (N1 i Al Jazeera Balkans) koje su čak više regionalne od nekadašnje Jugoslavenske radio televizije, a ni HTV, Nova ili RTL za njima puno ne zaostaju. Političke vijesti Al Jazeere redovito preuzima i Sportska TV Hrvatskog olimpijskog odbora! Izbori, primjerice, u Srbiji prate se kao da su u našoj zemlji. Čak su i poplave s obje strane Save i Dunava prošle godine iskorištene za podsjećanja na zajedničku sudbinu i Balkan bez granica. Pretežiti dio kolumnista mainstream medija izrazito je projugoslavenski orijentiran. Nakon što već postoje regionalne lige u skoro svim športovima, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza i novopečeni član Izvršnog odbora Uefe Davor Šuker najavio je pokretanje regionalne nogometne lige. Kako je ta najava stigla istoga dana kad je i izabran u tu europsku nogometnu vladu, jasno je kako je baš to i bio ključni argument za njegov izbor. Pa još kad kažu kako politika i šport nemaju ništa zajedničko.

Autor: Josip Jović / 7Dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save