Kardinal Bozanić u ofenzivi
Vrijeme neuobičajeno vjetrovito, i u Europi orkani dobivaju osobna imena što znači da je planet Zemlja počeo bijesno odgovarati nitkovima i njihovim nepodopštinama. U svega stoljeće i pol ljudi su u slavu „razvitka”, u zanosu novih tehnologija i smradnih izuma toliko napakostili planetu, tako ga agresivno napali kao da nije njihov, pa je logično da Zemlja šalje posljednju poruku.
Nadam se da će u travnju vjetar odnijeti i ovu protuhrvatsku vlast i njezine balone oko datuma prijevremenih izbora.
Bozanić u ofenzivi
U Velikom se tjednu zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić odlučio reći popu pop, a bobu bob, to jest razgoliti hrvatsku zbilju točnim, razumljivim riječima. Učinio je to u tri navrata s konačnim udarcem u uskrsnoj propovijedi u kojoj se bez ikakve sumnje prepoznala aktualna politička klatež, protuhrvatska, protunarodna i protuljudska pa naravno i protukršćanska „izvršna vlast” koja iza sebe ostavlja pustoš i ništavilo, nekompetentna ekipa žalosnih, diletantskih likova iz arhaičnog crvenog bunara koja protukršćanski, osobito protukatolički komunistički svjetonazor kombinira s najordinarnijim divljim kapitalizmom, ubojicom svakoga socijalnog osjećaja i običnoga milosrđa, u besmrtnoj lopovskoj svezi sa stranim bankama i bankarima koji nisu drugo do lihvari, naravno.
Kada se svemu tomu pridodaju potezi kojima izvršna vlast pakosti hrvatskoj državi i hrvatstvu u cjelini, izvršavajući obećanje svojim očevima da će odmazda biti potpuna, kada izvršna vlast ne izvršuje nego ovršuje kuće , dobra i živote Hrvata predajući ih lihvarima, kada u Hrvatskoj vlada očaj i muk (štono reče Bozanić), kultura isključivanja iz općega dobra i crno siromaštvo – tada je ljudska, građanska dužnost svakoga čovjeka u zemlji Hrvatskoj da se suprotstavi kulturi uništenja života u našoj domovini, da pomete ništarije rođene iz ništavila, kamo trebaju biti vraćeni.
Bozanićev Veliki tjedan usporediv je s vremenom u kojemu je Crkva u Hrvata pod vodstvom Franje Kuharića u Branimirovoj godini „potegnula” tako snažno i odlučno da poslije toga događaja ništa više nije bilo isto, godinu potom umro je komunistički diktator i zločinac Tito, nastavila se doduše represija, ali bijaše to zenit i početak agonije odvratnoga sustava i odurne naddržave Jugoslavije za kojom cmizdri ova „hrvatska „izvršna vlast godine Gospodnje 2015. No hvala Bogu, na Uskrs smo se približili uskrsu hrvatske volje nakon dugog i neshvatljivog muka, zabuna i pogrješnih izbora, pa se može reći da su zadnje tri godine bile jedan jedini Veliki petak hrvatskoga naroda čiji je zbunjeni dio i sam pridonio ovoj sablazni, a onaj svjesniji morao proživjeti muku i umirati na križu isključenosti, marginaliziranosti i blokiranosti.
Spaljena hrvatska zastava, očuvana tradicija
Da Veliki tjedan ne bude malen po svjetovnim zbivanjima pobrinuo se zločinac Vojislav Šešelj koji je u vrijeme srpske agresije ubijao Hrvate u Slavoniji. U duhu srbijanske tradicije spalio je hrvatsku zastavu i nije to bila prva koja je gorjela nakon svršetka rata – kad god bi Srbijanci bili nečim nezadovoljni, Amerikancima ili Albancima, palili su usput hrvatsku zastavu. Ma kako samo imaju toliko hrvatskih barjaka i gdje ih drže, u stanovima? Oprosti mi Bože, ali kad za vrijeme neodredljivih hrvatskih državnih blagdana vidim malo i premalo zastava po hrvatskim kućama, dolazim do nevjerojatnoga zaključka da Srbijanci imaju više hrvatskih zastava nego Hrvati. I trebaju imati, za svaku zgodu.
Fizički je vatru potpalio Šešelj, ali su na upaljaču bile slike Nikolića i Vučića koji su vatru potpirili besni što Haag traži natrag zločinca pa dali Vojislavu krila, a zatim „osudili” paljenje zastave i zazivali zajedničku svjetlu budućnost što je konspirativni naziv za staro „ujedinjenje ili smrt”. Kako uvijek lažu, tako su lagali da srbijanski državni vrh ne stoji iza čina, a onda se javio ministar Vulin koji valjda ne spada u vrh i govorio o Hrvatima gore nego Josipović. Dragan Marković iz Jedinstvene Srbije (pod nazivom stranke kriju se u najmanju ruku miloševićevske tendencije) uspio je izjaviti da je Gotovina najveći ratni zločinac poslije Drugoga svjetskog rata.
Zalizani Vučić koji je na Banovini u vrijeme srpske agresije Hrvatsku proglašavao Srbijom, upitao je zašto Hrvati ne hvale i slave srpske generale, što nije tek cinizam nego odraz sveopće naravi i bizantinske tradicije. U zajedničkoj europskoj ili bilo kakvoj budućnosti (glavno da je zajednička) bit će valjda proglašen i Dan srpskih i hrvatskih generala kao zajednički blagdan, s bistama Kadijevića i Gotovine na binama ukrašenim zajedničkim zastavama.
Hrvatska službena vlast dosjetila se da bi mogla reagirati (što do sada nije jer nije bila izborna godina), pozvala na raport otpravnicu poslova Bosu Prodanović (!), čak povukla veleposlanika iz Beograda koji je ionako namjeravao Uskrs provesti u Zagrebu, a onda između redaka poručila Srbiji da je u stvari stvari sve O.K., neka se ne brinu, predstava je odigrana i slučaj ne će nauditi ljubavi i prijateljstvu te usrdnoj pomoći Srbiji na putu prema EU.
Vukovar
U duhu gornjih poruka, istodobno u Vukovaru protuteroristička valjda služba hrvatskoga Ministarstva unutarnjih poslova terorizira branitelje Vukovara i Hrvatske u cjelini, poziva ih na obavijesne razgovore poradi hrvatskom zastavom prelijepljenih nelegalno postavljenih ćiriličnih ploča. Kako se samo usuđuju lijepiti hrvatske zastave u Hrvatskoj i odakle im one? Možda su išli po njih u Srbiju gdje se mogu jeftino nabaviti jer ih ima puno (kao što je rečeno). U pomoć hrvatskom MUP-u koji je zaboravio koliko je pripadnika MUP-a stradalo u Vukovaru 1991., u pomoć ideji o srpskom Vukovaru pridružili su se i Ujedinjeni narodi odnosno neki njihov odbor pa prozvali Hrvatsku da se ne brine dovoljno o ćirilici u Vukovaru.
Srbijanski lobi očito dobro radi i u UN, a ako sestra Pusić nedajbože postane tajnica UN, bit će toga i više. Umjesto da se u svezi s Vukovarom za vječna vremena posipaju pepelom i ispričavaju, UN-ovci postaju drski i miješaju se u ono što ne razumiju. Ono što mi razumijemo i pamtimo jest da UN nije prstom maknuo dok su Srbija, srbizirana JNA i četnici razarali Vukovar i pobili ili odveli u srbijanske logore sve što je bilo hrvatsko. UN i njegova Povelja kao da u to vrijeme nisu postojali. A kada su njihove nebeskoplave „snage” 1992. ušle u Hrvatsku, nisu stale na hrvatske granice nego na granice srpske paratvorbe u Hrvatskoj, da ju zaštite, a usput se i dobro omastili švercom te lijepo razvijenom mrežom prostitucije kao i potom u Bosni.
Pločice
I dok se u Beogradu spaljuje hrvatska zastava, u Zagrebu se spaljuje hrvatski grb na registarskim pločicama automobila jer grb iritira Ranka Ostojića i političke Hrvate. „Definitivan” izbor nove pločice predstavljen je kao prvotravanjska šala premda nije, na tomu se radi pa su i zato potrebni prijevremeni izbori da klatež ne provede svoje i u zadnji tren prije odlaska s vlasti zagadi i na taj način hrvatski život i hrvatske simbole. Objašnjenje je (da se ipak zadovolje Hrvati) da ploče nisu dvojezične i dvopismene nego jednobrojčane i nacionalno neutralne i da pružaju užitak lokalpatriotima pa će svaki grad imati svoju pločicu.
Spaljivanje na sve strane
Spaljuju se i hrvatski ratni veterani na internetskim stranicama neprijateljske družbe „Occupy Croatia” gdje gori Đuro Glogoški, vođa prosvjeda stopostotnih vojnih invalida iz Domovinskoga rata. Riječ je otvorenoj prijetnji na koju ni MUP ni DORH jednostavno ne reagiraju budući da su u službi istoga režima koji je Glogoškog proglasio neprijateljem br. 1, a militantnu protuhrvatsku stoku iz „Occupiraj Hrvatsku” saveznicima. Režim se, znači, služi plaćenicima i niskim smicalicama, potiče provokatore i bit će odgovoran – odgovarat će njegovi čelnici pred hrvatskim sudom ako 11. travnja u trećem pokušaju njihovi plaćenici uzrokuju nerede velikih razmjera. I to pred sudom i sucima kojima će narod vjerovati, a ne pred ovim sadašnjim.
Na Plitvicama je za obljetnicu krvavoga Uskrsa general Lucić (nazočna je bila i Kolinda) najsažetije definirao milanovićevsko-matićevsko-occupajsku koaliciju kao „velikosrpski nasrtaj na hrvatske vojne invalide”. I jest tako, a znamo i kako se tomu oprijeti. Kao svakoj velikosrpskoj ili malosrpskoj, dotično jugoslavenskoj agresiji.
Prilog HTV
Potpiruje se i s HTV-a gdje u jednoj estradnoj emisiji s društvenim temama nastupi i neki cirkusant sa zelenom kapuljačom i crvenom zvijezdom na njezinu vrhu – i ništa. Da se pojavio s kukastim križem, recimo, vrištali bi svi mediji. U emisiji se natječu po tri kandidata, a u rečenoj je „pobijedio” tko? Cirkusant s crvenom zvijezdom. Zove se Kurspahić, vrijeđa hrvatski narod, a plaćena publika u studiju mu plješće. Koliko se moglo razbrati, i taj je od onih cirkusanata koji su poput Frljića i sličnih došli u Hrvatsku svojedobno iz ratom zahvaćene Bosne, Hrvatska im je dala sve a oni joj vraćaju uvredama. No, i tomu dolazi kraj.
U istoj je emisiji nastupio Denis Kuljiš te uspio reći nešto o nepredvidljivosti ljudske prirode a ilustrirao slučajem „filmskog redatelja koji je bio simpatičan i tko bi pomislio da će srušiti Stari most u Mostaru.” Tako provokatori i dalje plasiraju tezu da su Hrvati i Slobodan Praljak osobito, srušili Stari most, premda su u Haagu tu potvoru izbacili iz optužnice ili se most barem više ne spominje nakon što su eksperti dokazali da Hrvati i Praljak – nisu srušili taj kameni prijelaz preko Neretve. Ali eto, na prvom programu HTV-a gostujući provokator koristi priliku da naudi hercegbosanskim Hrvatima. I ne radi to besplatno.
Hrvoje Hitrec/hkv.hr
