NEMA SREĆE U UDBOLANDU
Udboland u Hrvatskoj čini neformalna sekta starih Udbinih kadrova koji su sačuvali i obnovili svoju tajnu mrežu u politici, medijima, kulturi, pravosuđu i gospodarstvu, i koji imaju i danas toliko jake veze i utjecaj da vladaju ovom zemljom jer među mnoštvom njihovih konfidenata i egzekutora vlada „omerta“ i raspodjela moći i društvenih privilegija.
Može li biti sreće u zemlji koja je pola stoljeća bila pod vlašću komunističkog jednopartijskog režima a da nikada pred povješću, vlastitim narodom i savješću nitko od nositelja tog sustava nije položio račune što je činio, što je radio, koga je progonio, koga je sudio, koga je zatvarao u razdoblju između 1945. i 1990. godine? Može li biti sreće u zemlji koja je talac neraskajanih zločinaca, šefova i egzekutora Udbe i KOS-a, u kojoj nikada nije suđen ni osuđen nijedan komunistički, titoistički masovni ubojica, nijedan od naredbodavaca i izvršitelja koji su ubijali tisuće ljudi i bacali u jame, koji su mučili i streljali mnoštvo ratnih zarobljenika, koji su u zatvorima i logorima uništavali mnoge živote? Može li biti sreće u zemlji u kojoj je velik dio sustava konfidenata Udbe iz medija, politike i privrede ostao do danas aktivan, uživajući sve blagodati karijere čije su temelje postavili u vremenima kad se bez filtera Udbe nije moglo biti ni predsjednik kućnog savjeta ili mjesne zajednice a kamoli još postati glavni urednik neke novine, diplomat ili dopisnik iz inozemstva, sudac ili javni tužitelj, direktor državne firme, visoki partijski i politički dužnosnik? Može li biti normalna zemlja u kojoj svi ti ljudi s negdašnjih visokih mjesta totalitarnog režima ne samo da i dan danas obnašaju neke visoke funkcije nego su u svom podmuklom presvlačenju postali veliki demokrati, liberali i markeri prema kojima se određuju ljudska prava, javno mnijenje ili razina demokracije? Što je drugo ako ne bolesno društvo koje je prikrilo sva zločinstva tih nelustriranih dvoličnjaka, koji su svoja zlodjela, svoj nemoral i služenje jednom nehumanom sustavu, prikrili novim bojama i dresovima koje su navukli na sebe? I ne samo to, ti ljudi nam danas postavljaju kriterije demokracije. Zato u Hrvatskoj i postoji samo surogat demokracije jer nelustrirana komunistička zemlja ne može biti sposobna za postizanje razine slobode i samosvjesti političkog sustava kakav je u zapadnoj Europi. Ne može se ići naprijed ako se živi u laži i u prisilnoj koegzistenciji s mračnim i skrivenim naslijeđem komunističkih zlodjela.
Ako se s promjenom vlasti ne stvore uvjeti za donošenje lustracijskog zakona, Hrvatska nikada neće ozdraviti, nikada neće pred zrcalo staviti svoju povijest iz druge polovice dvadesetog stoljeća. Nikada savjest ove nacije neće biti pročišćena. Zločince štite njihovi mediji i dio političkih struktura. Bijedne konfidente jugoslavenskih tajnih službi koji kriju svoju prošlost i prokazivanje ljudi, ne muči savjest, jer da ijedan od njih ima duh kajanja, usudio bi se iznijeti istinu, makar potkraj života, pred vratima smrti i sudom Božjim kad već nisu imali karaktera ni hrabrosti to učiniti ranije. Žalosno je da nemamo nikakve pravne mehanizme po kojima bi sustavno razotkrili tu mrežu koja je ušla u sve pore hrvatskog političkog, medijskog i pravosudnog sustava, i koja ne samo da se osjeća amnestiranom nego i toliko moćnom da prijeti svakomu tko se usudi dirnuti u njihove privilegije. Hrvatska je pretvorena u bijedni Udboland, u zemlju koja je premrežana udbinim kadrovima i njihovim vezama, i koja se još nije izborila za svoje pravo na potpuno slobodan i samostalan život. Udboland u Hrvatskoj čini neformalna sekta starih Udbinih kadrova koji su sačuvali i obnovili svoju tajnu mrežu u politici, medijima, pravosuđu i gospodarstvu, i koji imaju i danas toliko jake veze i utjecaj da vladaju ovom zemljom jer među mnoštvom njihovih konfidenata i egzekutora vlada „omerta“ i raspodjela moći i društvenih privilegija.
Vice Vukojević je nedavno javno iznio svoje svjedočanstvo o udbinim agentima koji ga progone pola stoljeća, koji su mu radili o glavi i proteklih godina, objavio je knjigu svojih dosjea i rekao da je to za njih početak lustracije. Jedna činjenica koju je iznio je zapanjujuća: Mustać, jedan od šefova hrvatske Udbe kojemu se, uz Perkovića, sudi u Munchenu za ubojstvo Đurekovića, 1965. godine je bio jedan od otmičara koji je na ulici oteo Vukojevića i odveo ga na ispitivanje u „službu državne bezbednosti“! Taj čovjek koji danas izgleda kao tihi, pristojni čovjek iz susjedstva, bio je Udbin kadar „s dna kace“ koji se očito obučio i dokazao u onim najagresivnijim, najelementarnijim nasilničkim poslovima, da bi potom postao rukovodeći kadar. Otmica Vukojevića je ušla u zastaru, no taj podatak koji svakog normalnog i poštenog čovjeka sablažnjava – a sablažnjava ga kad si predoči tko je zapravo taj Mustać i kako je taj čovjek mogao proći nekažnjeno u proteklih 25 godina – nije došao ni do jednog tvrdog uha u „mainstream“ medijima, jer čini se da tamo i nema novinara sa savješću koji bi u porivu istinoljublja istražili dublje tu priču, istaknuli je u prvom medijskom planu, nego prešućuju kao i sve što se prešućuje kad je riječ o raskrinkavanju Titovog režima.
Mi živimo u podvojenoj Hrvatskoj, jedna opet tiho trpi a druga gazi i čini sve da bi nečista savjest bila prikrivena a žrtva optužena. Zar nije skandalozno da je na čelu državne televizije čovjek koji je bio predsjednik Titove omladine? I koji je na HRT-u uveo jednosatni dnevnik protiv svih iskustava i pravila psihologije televizijskog novinarstva! Glavne informativne emisije oduvijek su imale svoju psihološku mjeru za pozornost gledatelja: dvadeset do najviše trideset minuta s reklamama. Sad imamo dnevnik od sat vremena koji je produkt radmanovskog agit-propa i priprema za parlamentarne izbore, za medijsko spašavanje koalicije koja će uskoro kukuriknuti svoj zadnji kukurijek! Jednosatni dnevnik je medij manipulacije, sredstvo za ispiranje mozga gledatelja i kopanje medijske obrambene linije Udbolanda koji se boji da mu se odbrojavaju zadnji dani.
Izvor: zoranvukman.com/dragovoljac.com
