Mario Profaca HND-u: Ne dopuštam nikome, pa ni Zdenku Duki, da se glasa u moje ime!
Ove godine ću neprimjetno obilježiti tek pedeset godina svog redovnog profesionalnog članstva u Hrvatskom novinarskom društvu, ali kao doživotni novinar, ratni dopisnik s iskustvom izvještavanja iz devet ratova na tri kontinenta i kao pionir interneta moram reagirati na sve češća “priopćenja” što ih predsjednik HND-a Zdenko Duka neovlašteno piše i u moje ime, pa onda te svoje domaće zadaće samodopadno objavljuje čovječanstvu kao stavove svh članova Hrvatskog novinarskog društva, uključujući i mene.
Ne dopuštam nikome da se glasa u moje ime, a nipošto Zdenku Duki koji je poput neliječenog alkoholičara opijen funkcijom predsjednika Hrvatskog novinarskog društva, pa sebe doživljava kao nekakvog novinarskog Papu koji je ekskluzivno dobio zadatak da piše novinarske enciklike, ili da poput novinarskog komesara izdaje direktive o tome što će novinari, tri tisuće članova HND-a, “smatrati”, ili “držati” o aktualnim društveno-političkim pitanjima.
Ne znam što pojedini članovi Hrvatskog novinarskog društva misle i kakvi su njihovi stavovi o enciklikama samozvanog vrhovnog samostalnog razmišljatora HND-a Zdenka Duke, ali ni on sam to ne zna kad potpisuje i raspačava svoja smiješna “priopćenja HND-a”. Međutim, govoreći u svoje ime, mene osobno posebno vrijeđa kad taj Zdenko Duka u svom (na žalost nikad zadnjem) priopćenju tobože i u moje ime podcjenjivačko-psovački napada Vijeće za elektroničke medije i naređuje kao odnekud odozgo, s umišljene visine vrhovnog komesara “Povucite apsurdnu odluku o titlovanju srbijanskih filmova!” jer da je ta odluka “antikulturna, provincijalna i primitivna”.
Dakako, gledano s Dukine visine “ovog dijela Europe”, iz “regiona”, kako u posljednje vrijeme jugoreumatičari odmila nazivaju “prostore bivše Jugoslavije”, njemu i sama Hrvatska možda izgleda “antikulturno, provincijalno i primitivno”. Ne znam gdje je taj Zdenko Duka bio početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme našeg “Hrvatskog proljeća”, jer se osvrće samo na doba “prije 20 ili još prije 15 ili 13 godina” kad se, kaže Duka, pametno moje, “iz političkih razloga pokušavalo umjetno povećati razlike između hrvatskog i srpskog, hrvatskog i crnogorskog ili hrvatskog i bosanskog jezika” ali, nastavlja Duka sa svojim mislima 21. stoljeća, “valjda je već dosta dugo nastupilo vrijeme hrvatske jezične samosvijesti u kojem napuhivanje jezičnih razlika ne treba biti način dokazivanja nacionalnog jezičnog identiteta”.
“Kad bi odluka (Vijeća za elektroničke medije) i bila zakonita, to bi moglo značiti samo to da je učinjen propust i da je taj zakonski članak loš i neprimjenljiv, da ga stoga ne valja pokušati primijeniti te da Zakon o elektroničkim medijima treba mijenjati.” kaže Zdenko Duka, poznati novinarski Zaratustra.
Ali, na tome ne bi trebalo stati. Zašto mijenjati samo jedan Zakon?! Ne čekajući o tome direktivu u nekom budućem priopćenje Zdenka Duke možda bismo trebali mijenjati i Ustav Republike Hrvatske, pa umjesto Zdenku Duki “napuhanog hrvatskog jezika” ubaciti da je u Republici Hrvatskoj službeni jezik “srpsko-hrvatski”. Time bi se najlakše riješio problem (ne)titlovanja srbijanskih filmova.
S osobnim odmakom od borbe za identitet hrvatskog jezika, Zdenko Duka tvrdi (neovlašteno i u moje ime) da Hrvatsko novinarsko društvo “drži” da je odluka Vijeća za elektroničke medije kojom se traži od RTL-Televizije da prevodi srbijanske filmove “potpuno apsurdna”.
Samo pazeći da ne ispadnem prostak, ustručavam odbrusiti mu što mi on drži …
“To da se možemo dobro međusobno sporazumijevati u nekoliko država ovog dijela Europe velika je kulturološka prednost i za medije, za obrazovanje, za ekonomiju, politiku, za cjelokupno društvo” kaže Zdenko Duka, poput Vesne Pusić koja je u intervjuu za beogradski list Novosti govorila o prednosti da se možemo sporazumijevati i na jednom i na drugom jeziku. Ali Vesna Pusić je išla još dalje tvrdeći da se titlovanjem srbijanskih filmova ta prednost “uništava”.
Međutim, u nas se titluju i mnogi dječji filmovi da bi ih mogla pratiti i gluhonijema djeca, a to ostaloj djeci ni malo ne smeta kao ni njihovim roditeljima neovisno o njihovoj nacionalnosti.
Kao što sam i očekivao podrška takvim stavovima preuzvišenog i samostalnog razmišljatora Zdenka Duke hitro je došla “iz regiona”, iz Udruge za medije jugoistočne Europe (SEEMO), podružnice Međunarodnog novinarskog instituta (IPI), od koje mi zastaje dah. Poput onog lakrdijaša iz srbijanskog filma “Tesna koža”, glavni tajnik SEEMO-a Oliver Vujić bio je “iznenadjen i uvredjen”. On “smatra” da je ovim upozorenjem RTL-u vjerodostojnost Vijeća za elektroničke medije “ozbiljno ukaljana”.
“SEEMO smatra da je prevođenje sa srpskog na hrvatski i obratno, kao kada bi se argenetinski i kubanski filmovi prevodili u Španjolskoj” pa se ta rečenica Olivera Vujića zacijelo jako svidjela dobrom starom Fidelu Castru.
Štoviše, kao i ostali protivnici titlovanja srbijanskih filmova na hrvatski jezik, on svojom izjavom obmanjuje javnost tvrdeći da “uporaba hrvatskoga jezika nije obvezna u emisijama namijenjenim informiranju pripadnika nacionalnih manjina” (Zakon o elektroničkim medijima, članak 4, točka 4, NN 122/03). To je točno, ali televizijske postaje, uključujući i RTL, dobile su koncesiju za emitiranje TV programa (uključujući i prikazivanje filmova) ne samo za pojedine nacionalne manjine nego za sve građane gledatelje u Republici Hrvatskoj.
Kad i Vesna Pusić i Zdenko Duka već spominju prednosti, valja reći da bez titlovanja srbijanskih filmova u prednosti su samo Srbi kojima su titlovi nepotrebni, jer su ti filmovi snimani na njihovu jeziku, jer su za njih i snimani. Ali kad u njima dragim filmovima ugledaju mrske im hrvatske titlove od pomoći Hrvatima onda ih ni Vesna Pusić ni Srbi naprosto ne moraju čitati.
Sad još samo čekam kad će Vesna Pusić (u stilu svoje referendumske kampanje za pristupanje Hrvatske u EU) zatražiti da se srbijanski filmovi ne titluju na hrvatski da ne bi Srbi u Hrvatskoj zbog toga ostali bez mirovina …
Mario Profaca, doživotni novinar
Izvor: HRsvijet.net
