Sveti Benedikt Josip Labré
Sveti zaštitnik kojega se danas prisjećamo je Benedikt Josip (Benoît-Joseph) Labré, pobožni francuski prosjak („prosjak vječnog klanjanja“, „Božji skitnica“). Rodio se 25. ožujka 1748. u selu Amettes, nedaleko grada Boulogne-sur-Mer (departman Pas-de-Calais, sjeverna Francuska), kao najstarije od petnaestero djece skromnog trgovca.
Polazio je mjesnu školu koju je vodio tamošnji kapelan. Nije bio naročito nadaren učenik, ali je za svoje godine bio neobično ozbiljan. Javno je činio pokoru i za najmanje grijehe. Učio je s 12 godina latinski kod svojeg ujaka i kuma, župnika u Érinu, s nadom da će postati svećenik. Sa 16 godina želio je stupiti u trapistički samostan, ali tome se opirala cijela obitelj. Drugi ujak, također svećenik, savjetovao mu je da se pridruži kartuzijancima, ali oni ga nisu primili. Propješačio je 280 kilometara do trapističke opatije u Normandiji, ali ga ni oni nisu primili. Tada je stupio u kartuziju Neuville i ostao na kušnji 6 tjedana, ali nije izdržao. Ušao je 1769. u cistercitski samostan, ali su ga poglavari proglasili neprikladnim jer im se činio previše mirnim i nedovoljno uravnoteženim. Stupio je u Treći red svetog Franje i krenuo pješke u Rim, s nadom da će tamo pronaći prikladni red i samostan. Krajem kolovoza 1770. stigao je u Chieri nedaleko Torina, odakle je roditeljima napisao posljednje pismo. Stjecajem okolnosti postao je “Božji sirotan”, prosjak i lutalica.
Oprostio se od materijalnih dobara, hodao u poderanoj i prljavoj odjeći, oko vrata su mu visjeli križ i krunica, a na ramenu je nosio svoje bogatstvo: Novi Zavjet, djelo Tome Kempenca “Nasljeduj Krista” i časoslov što ga je molio svaki dan. Lutajući cestama neprestano je molio, a sve što je isprosio, komadić kruha, dijelio je s drugim siromasima. Noći i dane provodio je pod vedrim nebom, spavao pod kakvim stablom ili uz neku ogradu. Obišao je više puta glasovita prošteništa kao što su Loreto, Assisi, Napulj, Bari, Fabriano, Compostela, Einsiedeln, Paray-le-Monial. Provodio je dane u katedralama, u neprestanom klanjanju pred Presvetim, obavljao marijanske pobožnosti te zapadao u ekstaze, levitacije i bilokacije. Malo je govorio, mnogo propovijedao i mirno podnosio poniženja i uvrede.
Pripisuju mu brojna ozdravljenja i čudesa, među njima i umnožavanje kruha za svoje suputnike siromahe. Posljednje godine života proveo je u Rimu, noćio je obično na Colosseumu, a njegove savjete tražili su ljudi svih staleža i naraštaja. Umro je u Rimu 17. travnja 1783, u dobi od 35 godina. Tek što je umro, Rimom se proširila vijest: “Umro je svetac!” Pokopali su ga u rimskoj crkvi Santa Maria ai Monti, a u roku od 3 mjeseca njegovom zagovoru pripisali su više od 100 čudesnih ozdravljenja. Blaženim ga je 1860. proglasio papa Pio IX, a svetim 1881. papa Leon XIII. Zaštitnik je prosjaka, lutalica, beskućnika, hodočasnika, skitnica, neženja, duševnih bolesnika, osoba koje nisu prihvatili crkveni redovi te mnogih župa i crkava diljem svijeta.
Izvor: zupajastrebarsko.hr
