KAĆUNKO: 50 nijansi sivila estradnog sotonizma
Poticaj za ovu temu dao mi je članak u posljednjoj Prilici (vrlo vrijednom mjesečnom prilogu Glasa Koncila). Gotovo u svakom broju analitičar Branimir Šoša otvoreno i stručno obrađuje različite društvene utjecaje i značajke zabavne glazbe, kao i sam fenomen moderne glazbene industrije, koja je davno postala spoj biznisa i ideologije. Naslov ovoga posta (koji namjerno podsjeća na posljednje literarno globalno “uspješno” smeće) vjerojatno mnogima izgleda pretjeran odnosno neprikladan (jer “posvuda vidi vraga!”), ali ne treba žuriti s donošenjem zaključaka… – korisnije je polako čitati i razmišljati…!
U čemu je problem (ili gdje je demon)?
Novinar se u Prilici kritički osvrće na ovogodišnju glazbenu nagradu “Grammy”, koja je u SAD-u podignula poprilično prašine zbog okultne ikonografije (koja se na toj nagradi već nekoliko godina putem tv-prijenosa otvoreno reklamira i nameće cijelom globalnom selu!). Naime, za razliku od mnoštva ravnodušnih kršćana u Europi (ili zbunjenih i nesnalažljivih ter još uvijek nedovoljno angažiranih u Hrvatskoj!), u Americi je mnogo kršćanskih, ali i drugih vjerskih udruga podiglo glas zbog propagiranja “sotonističkoga, okultnoga, demonskoga vještičarenja”. Evo kako je to izgledalo. Ove godine prijenos nagrade je započeo pjesmom Highway to helI (Autocesta prema paklu), a publici su u tu svrhu podijeljeni svijetleći crveni rogovi, koje su svi stavili na glavu. Vrhunac večeri bio je nastup Madonne, koja je pjevala okružena đavolskim likovima s golemim rogovima, dok je ona polugola plesala, mjestimično simulirajući spolni odnos s tim istim “demonima”. Jasno, našlo se i malo mjesta za križ. (Poznata je Madonnina blasfemna izjava da su “križevi seksi – jer je na njima goli muškarac”! O nekim drugim njezinim provokacijama već sam nekoliko puta objavljivao priloge na blogu.) Prošle godine slično se dogodilo s pjevačicom Katy Perry, koja je s velikim svjetlećim križem na prsima sudjelovala u, po mnogima, “sotonskom ritualu” s vješticama, crnim konjem i “jahačima apokalipse”, a sve je dopunjeno i vjenčanjem 33 homoseksualna i heteroseksualna para, uz Madonninu pjesmu Open Your Heart (Otvori svoje srce).
“Teorije” urote i “killuminati”
Jasno, sve je to plodno tlo da se s jedne strane razviju teorije urote o masoneriji i iluminatima (kao “duhovnim ubojicama”), koji navodno stoje iza glazbene industrije (ali ne smije se zanemariti ni veliki udio narko lobija!). A s druge strane stoje – kako branitelji “umjetničkih sloboda” vole reći – “paranoični kršćani” (ili “kršćanski paranoici”) i ostali koji ne shvaćaju da se radi o “festivalima slobode, tolerancije i ljubavi”. Ja pak uporno ističem potrebu uočavanja – prakse urote! Reći će neki, s razlogom upozorava novinar Prilike, da Madonna pjeva i ljubavnu pjesmu, Living for Love (Živjeti za ljubav). “Od analize okultne simbolike, koje uistinu ima pregršt (ako koga zanima, lako će na internetu pronaći i više nego dovoljno materijala za procjenu), možda je zanimljivije pitanje može li se zabavnoj glazbi danas više uopće uputiti bilo kakva kritika, bila ona svjetonazorska, filozofska, usko umjetnička ili bilo koje druge vrste, a koja bi imala bilo kakav učinak na tu glazbu. Jer činjenica da se uzvišeni ciljevi (sloboda misli, govora i umjetnosti) danas pakiraju u sliku polugolih žena koje u ekstazi opće s opskurnim figurama, i to s poprilično osrednjom glazbom, ipak vrijedi truda pobližeg promatranja”, ističe Šoša (čiji prilog u nastavku velikim dijelom prenosim doslovce).
Etika, moral, umjetnost
Znakovito je da se danas u razgovoru o umjetnosti, ali i u govoru općenito sve više koristi termin ZLA, dok se mnoge pojave i fenomeni pokušavaju okarakterizirati kao etički i moralno upitni. Nije to toliko čudno. U društvu koje karakterizira opća smušenost mnogi proglašavanjem čega zlim nastoje “razbistriti” stvari, ne bi li u svijet uveli kakav-takav orijentir, pritom nerijetko promašujući cijelu metu. U govoru o umjetnosti, glazbi napose, termin zla često se koristi u kontekstu zabavne, popularne umjetnosti. Teško je da glazba sama po sebi može biti zla, čak i onda kad se kao na “Grammyju” pojavi i sama slika Sotone na pozornici. Umjetnici poprilično uvjerljivo mogu braniti stvar na način da se njihova zamisao razlikuje od interpretacija onih koji su ih slušali, jer mnogi komentatori su umjesto Sotone vidjeli koridu, toreadora i bikove, sve u ljubavnoj priči punoj strasti. No pitanje nije što tko vidi i kako vidi, nego što to zapravo jest.
Umjetnost je još grčkim filozofima predstavljala velik izazov, kako bi je definirali, odredili joj karakter i važnost za pojedinca i za društvo.
PLATON je oštro napadao takozvanu mimetičku funkciju umjetnosti, smatrajući da oponašanje čega ne može imati bilo kakvu višu vrijednost od dekorativne. Također je smatrao da, za razliku od filozofskoga načina promišljanja, umjetnost nema konzistentne metode istraživanja, oslanja se na intuiciju, nije dosljedna u argumentiranju i kao takva ne može biti instrument dolaženja k istini. On ide toliko daleko da tvrdi da umjetnost, ako nije strogo kontrolirana, može imati negativan utjecaj na odgoj mladeži, a time i na samu državu.
ARISTOTEL, s druge strane, povezujući umjetnost s vještinom, umjetnost “urazumljuje”, smatrajući da kao takva može pomoći spoznajnim procesima kojima se želi dokučiti istina. Čovjek je sklon i uživa u imitiranju i po njemu pokazuje da je sposoban za apstraktno mišljenje, jer je sposoban tumačiti ono što oponaša na samo svoj, originalan način.
Ta “grčka svađa” do dana današnjega nije razriješena. Riječ je zapravo o vječnoj dvojbi, onoj o tome koliko je umjetnost zapravo slobodna, je li njezina uloga etički neutralna prema pojedincu i društvu, ili je njezina sloboda ograničena utjecajem na društvo i pojedinca. Potpuna autonomija umjetnosti ili umjetnost podložna etičkoj kritici, gledana kroz moralizam? Ni jedno ni drugo ne razrješuje dokraja položaj umjetnosti u ljudskom društvu: jedno ju pomiče iz obzora duhovnosti neke zajednice, a drugo·ograničava na mjeru zajednice i odnosa moći unutar nje; jednoj je mjera samo pojedinac, drugoj je mjera samo zajednica.
Zla umjetnost?
Istina je vjerojatno u sredini, umjetnost bi trebala biti refleksija i jednoga i drugoga, i duha vrjemena i nutrine pojedinca. Ideja o “umjetnosti radi umjetnosti” svakako je plemenita, no bilo je nemoguće očekivati da osim ljepote iz ljudskih duša isto tako ne će isplivati i ružnoća. Estetika ružnoga pojam je koji se tu i tamo pojavljuje u objašnjavanju da umjetnost nije tu da se bavi samo onime što je oku ili uhu ugodno, već poručuje da i ružnoća može biti u službi umjetnosti kao alat za opisivanje i otvaranje spoznajnih procesa u čovjeku. Istina, može. Djela mnogih autora, od De Sadea, Baudelairea, Zole ili Francisa Bacona… pa do nekih i skladatelja poput Johna Cagea, reflektirajući situaciju u kojoj su nastali, imaju s jedne strane “dokumentarističku” vrijednost kao djela koja su evidentirala mnoge mračne strane ljudske duše, dok su s druge strane polemizirala s okolnostima u kojima su nastala. No ono što se danas zbiva je u najmanju ruku uznemirujuće, jer oni koji zapravo ne razumiju niti kontekst, niti motivaciju zbog kojeg su takva djela nastala, to pokušavaju na vrlo površan način oponašati.
Konkretno, dojam je da su se svi previše zaigrali, pa su prizvali prave demone – potiče Prilikin analitičar na razmišljanje znakovitom usporedbom ter donosi primjer iz poznatog romana “Bjesovi” F. M. Dostojevskog. U njemu jedan od junaka, Šatov, u jednome svojem govoru kaže da se u porazu razuma i znanosti rodilo nešto što je on nazvao “POLUZNANOST, taj najstrašniji bič čovječanstva, gori od gladi, kuge i rata, despot pred kojim sve poginje glavu s ljubavlju i s praznovjerjem, despot do danas nezamisliv, pred kojim dršće i sama znanost i sramno mu povlađuje”. Isto se može primijeniti i na umjetnost.
Utjelovljeno “sivilo” – poluumjetnost
Danas je sve manje umjetnosti, a sve više poluumjetnosti. Ona tobože nema pretenziju na istinu, jer je to samo zabava, ali s druge strane, poput Madonne, itekako će moralizirati i zgražati se na kritike njoj i njenoj glazbi upućene. POLUUMJETNOST danas terorizira cijeli svijet, klanjaju joj se mediji, političari, pa čak i znanost. Nevolja je u tome što se poluumjetnost ne može kritizirati, ona je poput nestrukturiranog mišljenja, neuhvatljiva u svojoj besmislenosti, nije podložna polemici i promjeni, ona je jednosmjeran, isključiv način komunikacije. Ta isključivost uznemiruje i stoga je pitanje o naravi takve umjetnosti sasvim legitimno.
Zlo svoju narav boja sivom bojom (štoviše, umnožava je u 50 nijansi!), ništa dokraja ne definira, laž mijenja za istinu, ružno za lijepo, dobro za loše. Postoje samo interpretacije. (Sjetimo se kako je papa Benedikt s razlogom često spominjao “diktaturu relativizma”!)
Neki suvrjemeno doba opisuju kao vrijeme “obrnutoga milenarizma”, vrijeme u kojem se ne iščekuje dolazak kraja koji vodi prema (boljoj) vječnosti, već se stvara “prokleti krug”, u kojem se vječno ponavlja isto. POLUUMJETNOST je prava umjetnost toga kruga. Madonna ili Katy Perry možda nemaju doma sotonin “oltar” kojemu se klanjaju i možda ne pripadaju kakvu sotonističkom kultu ili tajnom društvu (poznato je ipak kako je Madonna sljedbenica kabalističkog kulta!), no činjenica da je njihova mašta (ili perverzna mašta onih koji im osmišljavaju scenske nastupe) na kraju kao svoj vrhunac sposobna iznjedriti ono što se moglo gledati i slušati na “Grammyju”, stavlja ih u samo središte tog “kruga” (koji je najčešće “piramidalnog oblika”!), jer su one postale to, postale su poruka sâma, utjelovljeno “sivilo”. Likovi iz Bjesova koji su izgubili borbu sa svojim demonima se na kraju, jednostavno, ubiju, jer zlo na kraju i ne zna za drugo nego za destrukciju. Mnogi (polu)umjetnici danas se svakodnevno i simbolički i stvarno ubijaju, sivo se pretvara u crno.
Može li dakle umjetnost biti zla? Ako joj je smisao isključivo destrukcija i dekonstrukcija zaradi samo toga, a što je ona onda?
Odgovor je jasan. Odnosno, kako bi rekli stari Rimljani (s mojim dodatkom): Sapienti sat (a blenti ni budilica)!
Dodat ću na kraju još samo jedno vlastito iskustvo. Kada sam u Hrvatskom katoličkom zboru MI, zajedno s evangeličkim nakladnikom Euroliber, 1998. godine priredio za objavljivanje knjižicu provokativnog sadržaja o kojem je u ovom postu riječ – “rock scena i okultizam” (naslov djela čiji je autor Ulrich Bäumer je “Hoćemo samo tvoju dušu”) – bilo je mnogo tzv. pobožnih kršćana koji su se gotovo sablaznili – ne zbog sadržaja knjige, nego i prije nego su je otvorili…! Za temeljito upoznavanje (nastanka i ‘opstanka’) toga/ovoga fenomena preporučujem navedeno djelo, jer ono do u tančine raskrinkava što se sve događa i na pozornici i iza kulisa tzv. zabave i kakav je taj estradni “polusvijet” u svojoj biti ter kako su mnogi doslovce “prodali dušu vragu” za novac i slavu… Ali, što je zapravo najstrašnije, svoju negativnu energiju – duhovno ubojiti “svjetlonoški mrak” (da parafraziran Tupacka – killumination!) – golemom snagom (potpomognuti medijima) šire cijelim svijetom i zrače odnosno kontaminiraju duše mnoštva mladih ljudi, ubijajući u njima i Boga i osjećaj za sve dobro i lijepo. I istodobno ih “dobro” zatupljuju!
——————————-
NOTA (pro non) BENE:
1. ESTRADA RUŠI DEKALOG I REKLAMIRA SMRTNE GRIJEHE
Najprije ono što spada u temu posta. Posljednje dvije godine pozorno (ali samo analitički) slušam radio na dva različita mjesta gdje češće popijem kavu. U jednom kafiću u Otočcu stalne goste terorizira tzv. Otvoreni (tj. otrovani) radio, a u drugom (koji mi nije daleko od župne crkve) češće ‘puštaju’ tzv. Narodni (tj. navodni) radio. Gotovo 99% pjesama iz oba navedena zvučna izvora za moj glazbeni ukus (a svačiji poštujem, jer “o ukusima se ne raspravlja”!) spada u glazbenu ‘septičku jamu’. Poznata je razlika između ta dva medija pa ću ovdje istaknuti ono što im je zajedničko i (glede teme) najvažnije: više od 75% pjesama ruši svih Deset Božjih zapovijedi i reklamira svih sedam smrtnih grijeha. Radio je sveprisutan medij i glavnina njegova sadržaja, nažalost, utječe izrazito zavodnički i djeluje moralno vrlo destruktivno a umno totalno zaglupljuje (o estradi ovisnu publiku)! No ne znam kad je o tome bilo riječi na HBK!
2. ‘HOMOSITEĆUALCI’ U RIJECI
Drugi susret hrvatskih katoličkih obitelji – koji će se održati u marijanskom svetištu na Trsatu, u nedjelju, 19. travnja 2015. s temom: ”Obitelj nositeljica života, nada i budućnost Hrvatske” – poklapa se sa završetkom tradicionalne manifestacije u Rijeci pod nazivom HOMO SI TEĆ! (prevedeno na “standard”, za one koji ne znaju: Idemo trčati!) Programi se na oba mjesta odvijaju istodobno, a mala je vrjemenska razlika između središnjih točaka: “najmasovnija ulična utrka u Hrvatskoj” započinje u 10,35 sati, a nakon toga u 11,00 su “utrka za najmlađe” i “URKA (doslovce tako, “hendikepirano” bez T, stoji u najavi u NL) za osobe s invaliditetom” ter u isto vrijeme kreće “zabavni & gastro program na Gatu Karoline Riječke”. Na Trsatu pak uvodni program za sudionike 2. SHKO počinje u 10,00 s. a sveta misa je u 12 sati. Zašto je to sve u isto vrijeme? Zar u maratonu ne sudjeluju i katolici? Hoće li neki trku završiti na Trsatu? Itd. Zato će neki ‘homositećualci’ kritizirati naše biskupe zašto su stavili taj obiteljski Susret baš tada… Neki će iz protesta otići slušati riječki rock bend ToiLet 3 i sudjelovati u njihovoj antiliturgiji vulgarno-demonskog karaktera… Eto, nemoguće je svakome ugoditi!
3. ZA konDOM – SPERMNI?
Rigorozna komisija golobalne nogoloptačkog lobija, koju su mnogi u Hrvatskoj već proglasili mafijom, odredila je da se utakmica naše reprezentacije s Italijom u Splitu odigra i bez publike i bez huligana. Time su oštećeni jedni i drugi. Nelogično je i nepravedno na taj način kažnjavati one koji ne snose nikakvu odgovornost niti krivnju za divljaštvo na stadionima. Ali čudna je i kvalifikacija kazne – “rasizam”! A krimen je skandiranje pozdrav “Za dom – spremni!” Neću se sada upuštati u detalje… ali bilo bi zanimljivo vidjeti što bi se dogodilo da publika krene skandirati “Za konDOM – spermni!” Vjerojatno bi tada abortivni lobi – koji dobro surađuje i s mafijom i s narko lobijem i ostalima koji imaju dionice u FIFA-i – konačno bio zadovoljan s hrvatskim navijačima, kao s publikom na Zrću ili na raznim seks-drugs-rock “ljetnim woodstockima” ili “ultra music festivalima”…! Problem će se ipak produbiti ako u “redizajniranom” skandiranju neke “nevladine udruge” budu čule: Zakon DOM – spremni!
Autor: Don Anđelko Kaćunko/vecernji.hr
