Što znači bojkot razgovora o boljitku Hrvatske?
Dio medijskih poslenika još se uvijek nije pomirio s činjenicom da Hrvatska ima na čelu predsjednicu – koja dolazi iz formalno desnoga centra političkoga spektra i koja, što je puno važnije, ustraje u svom naumu da pokuša pridonijeti boljitku zemlje – pa se koriste svakom prilikom da bi je omalovažili i čak ponizili.
Dugo je to vidljivo po medijskom tretmanu koji joj se pruža, a u kojem je visoko pozicionirano podmetanje, konstruiranje, marginaliziranje, interpretiranje njezinih stajališta izvan stvarnoga konteksta i slično. Premda je dobro poznato da je većina medijskih stajališta u hrvatskom javnom prostoru uvelike ljevičarski sektaška, rezervirana prema stvarnom boljitku Hrvatske i njezinih građana, ipak iznenađuje da se nakon glorificiranja djela i lika prijašnjega predsjednika baš svaka ideja ili prijedlog nove predsjednice dočekuje na nož bez uvažavanja ikakvih objektivnih kriterija. Nije neobično da većina medijskih stajališta inklinira nekom od različitih oblika ljevičarenja, ali jest ne samo neobično, nego i potpuno neprihvatljivo da se pri tome ne uvažavaju nikakvi objektivni kriteriji ni poštivanje legitimne pluralnosti.
Svima vidljiv i vrlo raskrinkavajući primjer takvoga ponašanja medijskih djelatnika dogodio se uz poziv Predsjednice na sastanak prvih osoba dviju najjačih i najvažnijih političkih stranaka u utorak 14. travnja, na koji se predsjednik SDP-a nije odazvao. Čak se, koliko je poznato, nije ni ispričao. Smisao sastanka – a Predsjednica je objavila da se želi sastati s predstavnicima svih parlamentarnih stranaka – razgovor je o stanju u zemlji, kao i o idejama za društveni i gospodarski oporavak Hrvatske. Ako je išta urgentna, neizbježna i apsolutno nužna tema u sadašnjem hrvatskom povijesnom času, onda je upravo to ta tema, pa je zaista nevjerojatno da čovjek koji je izabran da u svom mandatu upravlja Hrvatskom odbija sudjelovati u razgovoru na tu temu. Više je nego politikantska i izjava predsjednika Hrvatskoga sabora izrečena na Hrvatskom radiju da »to nije forma koja je predviđena Ustavom«. Ponižavajuće je i za Hrvatski sabor kao instituciju što se njegov predsjednik na takav način dodvorava svomu stranačkomu šefu i pokušava braniti neobranjivo, odnosno opravdavati ono što se ne može opravdati.
Treba li uopće navoditi da je prvorazredni interes svakoga dobronamjernoga građanina u Hrvatskoj, i hrvatskoga društva i države kao cjeline, da nositelji najviših državnih i stranačkih funkcija zbiljski surađuju u služenju zajedničkomu općemu dobru, osobito u tako teškom društvenom i gospodarskom povijesnom trenutku zemlje? Treba li naše političare prisiliti da ponovno uzmu u ruke bonton ili treba li, nakon svih glorificiranja dijaloga i pregovaranja kao takvih, ponovno upozoravati na nužnost susretanja, razgovora i dogovora? Treba li zaista našim političarima ponovno otkrivati neizbježnost međusobnoga uvažavanja i uzajamnoga razmjenjivanja ideja i stajališta o sudbinski važnim pitanjima kao što je stvarno poticanje i pokretanje boljitka u Hrvatskoj? Ne otvara li bojkotiranje toga sastanka od predsjednika SDP-a sva ta pitanja, ali i još više nije li to politika kojoj nije cilj dobro ni boljitak Hrvatske, nego upravo suprotno, produbljivanje podjela i sprječavanje rješavanja nagomilanih problema? Ne nameće li svako medijsko opravdavanje takvoga ponašanja predsjednika SDP-a pitanje: čijem li dobru služi takvo stajalište medijskih djelatnika? Nije li siguran odgovor da ne služi dobru hrvatskoga društva, nacije ni građana?
Sve se to događalo upravo onoga dana kad su predstavnici Vlade, potpredsjednik Vlade i ministar regionalnoga razvoja i fondova EU-a te ministar financija, povjereniku Europske komisije za ekonomske i financijske poslove obrazlagali nacrt plana reforma s mjerama štednje, izvršavajući na taj način domaću zadaću koju je Europska komisija zadala Vladi – koja je promjene trebala davno provesti jer je to najviši interes Hrvatske i hrvatskih građana. Potpredsjednik Vlade, već vrlo iskusan u širenju optimizma bez pokrića, priznao je nakon prezentiranja mjera da je europski povjerenik zatražio »određene korekcije« i »dodatni fiskalni napor«, što zapravo znači da Vlada ni na kraju svoga mandata nije sposobna ponuditi odgovarajuće rješenje. Nije li više nego neprihvatljivo za svako zdravo razumsko ponašanje da su se predstavnici Vlade morali u planu reforma obvezati »na poštivanje kriterija stručnosti pri odabiru uprava javnih poduzeća i načela transparentnosti cijeloga procesa«. Te potpredsjednikove riječi potvrđuju da sadašnjoj vladajućoj koaliciji sve do sada nije bilo važno da javnim poduzećima (tj. poduzećima u većinskom državnom vlasništvu) upravljaju stručne i sposobne osobe, nego joj je bilo važno da se baš u tim poduzećima uhljebe partijski poslušnici, politički podobnici i stranački zaslužnici – jer su ta poduzeća sve do sada tretirana kao plijen koji treba konzumirati nakon pobjede na izborima.
U tom je kontekstu više nego očito da je iznimno teško o boljitku Hrvatske i o idejama za društveni i gospodarski oporavak Hrvatske s Predsjednicom i predsjednikom druge najvažnije političke stranke razgovarati s predsjednikom Vlade koja više od tri godine svoga mandata nije ni pokušala poštivati kriterij stručnosti pri odabiru članova uprava javnih poduzeća. Štoviše kriterij sposobnosti nije bio poštivan ni za niz drugih važnih državnih i društvenih funkcija pa nije ni mogao izostati primjeren rezultat: Hrvatska u sve većim problemima. Ako to nije bio cilj vladajuće garniture, zašto njezin prvi čovjek ni sada, na kraju mandata, ne želi uopće razgovarati o boljitku Hrvatske? Što tek o sebi kažu medijski djelatnici koji pak to opravdavaju?
Izvor: Glas Koncila
