Stvoreni su uvjeti za konačnu demografsku propast hrvatskoga naroda

Nepostojeća demografska strategija majka je svih politika 21. stoljeća

Pokazatelji demografske propasti su jasni. Jedna trećina hrvatskoga stanovništva živi na području Zagreba i Zagrebačke županije. Do 2050. dogodit će se porast staroga stanovništva za 40 posto i smanjenje od 32 posto radnoga stanovništva. Projekcije kažu – do sredine stoljeća Hrvata će biti manje za oko jedan milijun. Smanjit će se mlado stanovništvo za 34 posto.

Hrvati su u kontinuiranome višedesetljetnom nestajanju. Hrvatsku državu karakterizira nepovoljna dobna struktura i sve manji broj stanovnika, te potpuna nebriga za demografsko stanje danas i sutra. Nijedna županija nema pozitivan prirast. Problem je svenazočan i dugoročan. Rješenje zahtijeva izvlačenje glave iz pijeska i konsenzus stranaka, ustanova, civilnoga društva i Crkve. S nestankom naroda u pitanje se dovodi ekonomski opstanak države i mirovinski sustav. Demografski slom otvara i pitanje nacionalne sigurnosti.

Nismo u banani već na Titaniku

Poslije eventualnoga nacionalnoga konsenzusa potrebno je usvojiti i nacionalnu strategiju demografske politike. Obvezujuću, dakako. Ona mora postati majkom svih strategija i politika u prvoj polovici 21. stoljeća, ako li ne i cijeloga stoljeća. Jer u Hrvatskoj se više umire negoli rađa. Najnoviji omjer je 39.000 naprama 52.000 u korist umrlih. Golemi ruralni prostori ostaju praznima. U njima jedinu „živost” donose sprovodi preostaloga staroga stanovništva.

Ono pak što se stisnulo uz velika gradska središta prepušteno je na milost i nemilost stranim bankama i trgovačkim središtima za koje političke elite smatraju da su oaze sreće. Kako, kad znamo da od oko 1.300.000 zaposlenih samo 400.000 stvara novu vrijednost? Kako, kad više nema tko zaraditi sredstva za mirovine? Kako? Svi pokazatelji govore da više nismo u banani već na Titaniku.

Ministar Mrsić papiginski ponavlja da je „sustav održiv”. Ovih dana prva potpredsjednica Milanovićeve vlade u odlasku, Vesna Pusić, izjavila je kako je od svih dosadašnjih „ova vlada” napravila najviše reformi. Reformi čega? I, za koga? Upravo za ove vlade iseljavanje mladih postalo je svakodnevna pojava. Dr. Dražen Živić upozorava: „U posljednjih 20-ak godina bilježimo veliko iseljavanje uglavnom mlađeg i visokoobrazovanog stanovništva, a u zadnje vrijeme bilježimo i porast iseljavanja ne smo pojedinaca, već i cjelokupnih obitelji”, dodavši kako se naši iseljenici uglavnom ne vraćaju već u drugim državama zasnivaju obitelji što se uvelike odražava na demografsku sliku Hrvatske.

Konsenzus o ravnodušnosti i politika baš nas briga

Kako službena Hrvatska odgovara na ovakvo alarmantno stanje? Tako da, primjera radi, aktualna vlada nema ni ministarstvo obitelji! Plan 21 po čijim tračnicama vozi Milanovićeva vlada ne uvažava podatke demografskoga sloma. Ključne stranke u Hrvatskoj bave se „reformama”, „bolnim rezovima”, „povlačenjem sredstava” i sličnim ispraznicama koje se eksploatiraju za potrebe aktualnoga ili budućega mandata. Ključne ustanove još nisu u prvi plan stavile demografski slom, kao da se on događa negdje daleko, nekome drugome a ne ovdje, nama pred nosom.

Čemu služe župani i županije iz kojih nestaje narod, a da oni o tome ne održe ni tiskovnu konferenciju? Najrazvikanije provladine „nevladine” udruge bave se cinkanjem i izmišljanjem vječne hrvatske krivnje, pa se stječe dojam da je i demografski slom sastavni dio njihovih ciljeva. Crkva tu i tamo spomene demografsku katastrofu, ali i od Crkve se očekuje više na praktičnome planu, nisu više dovoljna samo upozorenja s biskupskih visina. Čemu služe stanke ako ne uvažavaju ključni nacionalni problem? Čemu 20 županija ako nijedna nije u stanju zadržati stanovništvo? Čemu brojni gradovi, ako se stanovništvo koncentrira oko četiri – pet većih, te ako gradovi sad ukidaju i naknade za novorođenčad?

Ni glavni čimbenici političkoga sustava, niti teritorijalni ustroj države nisu u stanju zaustaviti negativne demografske pokazatelje. To je očigledno. Pa, ipak, još se ne nazire put i način kojim bi se došlo do konsenzusa barem o tome da je demografski slom nacionalni problem broj jedan.

Čini se da nekakav konsenzus ipak postoji, ali onaj obrnuti od objektivnih potreba. Konsenzus o guranju demografskoga problema pod tepih. Važniji su strančarski uski ciljevi, održavanje „sustava” i klijentelizam, a za opstanak nacije i države baš nas briga. Moguće je da u tom pogledu nešto pokrene predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, možda pozove ključne čimbenike na postizanje konsenzusa oko demografske strategije. Dosad je pokazala da joj je stalo do holokausta iz razdoblja Drugoga svjetskoga rata, pa je vjerojatno uočila i aktualni hrvatski autoholokaust. No, koliko sam upoznat u svom uredu nema odjel zadužen za demografska pitanja.

Ima da vas nema

Izgleda da smo profućkali razdoblje u kojemu se moglo govoriti kako je dobra gospodarska strategija s pripadajućim gospodarskim politikama preduvjet svih drugih, pa i demografske. Došli smo dotle da je dobra dugoročna demografska, pronatalitetna, obiteljska i protuiseljenička strategija preduvjet gospodarskoj. A nje nema. Nema je zato jer čimbenici „političkoga sustava” ponajviše skrbe za stabilnost bipolarnoga, a neučinkovitoga sustava. Ne žive s objektivnim problemima hrvatskoga naroda. Hrvatska s takvim elitama gubi vrijeme i odriče se budućnosti. Takva neodgovornost zdravoj pameti je gotovo nevjerojatna. Ona je suicidalna. Elite nam poručuju: Ima da vas nema! Nisu jedine. Vratimo se stoga kratko u mračni dio sjajnih devedesetih…

Na osnovi istraživanja, naime, procijenjeno je kako je tijekom velikosrpske agresije Hrvatska imala „približno 20.091 izravnih demografskih gubitaka, tj. izravnih žrtava rata. Od toga broja 14.433 ili 71,8 posto su poginuli, ubijeni ili umrli zbog posljedica rata hrvatski branitelji i civili, 1.658 ili 8,3 posto nestali hrvatski branitelji i civili te približno 4.000 ili 19,9 posto poginuli ili umrli zbog posljedica rata pripadnici srpske paravojske i civilno stanovništvo na bivšim okupiranim područjima”. (D. Živić, Izravni demografski gubitci (ratne žrtve) Hrvatske (1990. – 1998.) uzrokovani velikosrpskom agresijom i neke njihove posljedice, Društvena istraživanja, Vol. 10 No.3 (53), lipanj 2001.).

Biološki opstanak zahtijeva radikalne zaokrete

Sedamnaest godina po završetku mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja i dvadeset poslije Oluje, situacija je takva da samo na negativnom prirastu Hrvatska godišnje gubi jedan grad veličine Makarske! U deficit od 13.000 nisu uračunata brojna iseljavanja uglavnom mladeži, pa je stvarni gubitak znatno veći. Samo jedan godišnji negativan prirast gotovo je isti kao i demografski gubitci poginulih, ubijenih i umrlih zbog posljedica velikosrpske agresije u razdoblju 1990. – 1998. Posljedica je to totalne ravnodušnosti hrvatske (?) politike prema demografskoj katastrofi.

Naravno da smo poslije velikosrpske agresije očekivali i demografski razvitak hrvatske države. U ovome trenutku, međutim, možemo reći da je pronatalitetna klima bila bolja u „mračnim” devedesetima negoli u proteklih petnaest godina. Sadašnja klima upravo potiče nerađanje i iseljavanje! U tom pogledu „ova vlada u ovoj zemlji” doista je „najbolja vlada dosad” (V. Pusić), ali ni prinos prethodnih nije zanemariv.

U situaciji kad predsjednik SDP-a odbija poziv Predsjednice na razgovor – što je prvoklasna tupava svinjarija, jasno je kako buduću demografsku strategiju utemeljenu na konsenzusu nitko Hrvatima ne će darovati. Treba ju izboriti. Otprilike s ovoga polazišta: Hrvat mora izgraditi svijest da mu slijedi borba za biološki opstanak. Opstanak ovisi o tome hoće li imati djece ili ne će. Opstanak jamči troje, a prirast osigurava četvero djece. Od stranaka i države koju hranim očekujem da dugoročnom strategijom stimuliraju opstanak i prirast hrvatskoga naroda. Stranke i vlast koje nemaju takav demografski program iz kojega onda proizlaze i druge politike, ne skrbe za temeljno opće dobro i ne zavrjeđuju moj glas.

Biološki opstanak Hrvata zahtijeva radikalni zaokret ne samo od odnarođenih političkih elita već i od većinske „kmetske” svijesti, koja u vlastitoj državi pokorno prihvaća strategiju manjine mentalnih komunjara i klijentelističkih kokošara – glavu dolje, ruke na leđa, ili iseljenje.

Nenad Piskač/hkv.hr

Odgovori

Skip to content