NEKA ŽIVI ŽIVOT
Na poticaj pape Franje i Split se uključio u simbolični molitveni hod za zaštitu nerođenog života. U današnjem vremenu potrebna ti je hrabrost i mala doza ludosti da naglas moliš krunicu, kročeći ulicama Splita, grada koji već nekoliko mjeseci živi za turizam. U toj koloni bilo je dvjestotinjak molitelja za zaštitu života.
Vjerujem da je puno onih koji slično misle, ali takav oblik borbe im se ne čini najprikladnijim ili se, vrlo vjerojatno, boje da će se pretvoriti u vjerske fanatike. Gledajući novinare koji su stavljeni na crne liste jer misle i govore drugačije, a ne u skladu s diktatorskom kulturom jednoumlja, mudar će čovjek jednostavno ostati doma. Poput kameleona će se prilagoditi okolini.
Stvarnost je neumoljiva. Dok se, u nekim državama, ”napredni” bore za legalizaciju pobačaja, dok vam Google nudi metode za ubijanje nerođene djece od trećeg do devetog mjeseca, na drugim mjestima se majke odriču svog života da bi spasile djetetov, neki očevi se lavovski bore za svoje obitelji, obitelji ipak opstaju, neka djeca se svojom čudesnim opstankom kose svim medicinskim kriterijima, dokazujući da je sve moguće. Kao da se Nebo i Zemlja bune: ”Čovječe, što to činiš? Nisi u pravu! Dokazat ću ti!” Na svaku hladnu ljudsku opasku protiv života, život odgovori čudom snažnijim od smrti.
Znamo da je obitelj osnovna stanica svakog društva. To su znali i grčki filozofi koji su, da bi bolje razumjeli ljudsko društvo, zamišljali to isto društvo kao jedno veliko tijelo, a članove društva kao dijelove tog organizma. Osnovne strukture svih živih organizama su stanice, a glavna im je uloga da se uvijek dijele u nove stanice što vodi do rasta organizma ili do prokreacije, stvaranja jednog potpuno novog organizma. Stanice također nose u sebi i nasljedne upute bez kojih ne bi mogla nastati nova generacija. Bez njih život kakvog poznajemo jednostavno ne bi bio moguć.
Tako možemo gledati i na naše društvo kao na jedan veliki organizam, kao jedno tijelo u kojem je svatko od nas potreban i važan da bi to tijelo – društvo moglo funkcionirati, živjeti. Prije svakog pojedinca, prije svakog društva prvo je bila obitelj. Današnja obitelj je u velikoj krizi. Oni koji dolaze iz obitelji koje se jedva još mogu tako zvati, obitelji koje su postale mjesto svađa, zlostavljanja i nasilja, smatrat će da trebamo napustiti tradicionalne pojmove brak, obitelj i stvoriti neke moderne, nove oblike!
Te su teze same po sebi smiješne isto kao što bi bilo smiješno reći: naši učenici i studenti vrlo slabo ili nikako ne uče pa raspustimo zato sve škole i fakultete i smislimo neke nove, moderne oblike. Kao što i u organizmu nove stanice mogu nastati samo iz postojećih stanica tako i novo društvo može nastati samo iz obitelji.
Nemojmo gubiti nadu nego vratimo već danas naš pogled prema sv. Obitelji – Isusu, Mariji i Josipu. Oni nisu neki neostvarivi ideal nego konkretna obitelj, uzor prema kojem bi trebali težiti. Umjesto da opravdavamo naše, često nehumane, mehanizme nošenja sa stvarnošću proglašvajući ih “nužnim zlom”, pokušajmo biti zaista otvoreni svemu što nam život nosi.
Kada ti život donese dijete, primi ga kao odgovor na pitanje svog životnog smisla. Sve je krenulo od djeteta, pa i pojam o istinskoj i nesebičnoj ljubavi, a tako i život koji danas svatko od nas živi. Po onom malom djetetu Isusu, koje se utjelovilo u obitelji Marije i Josipa i koje je postalo Krist i naš Gospodin, Bog nam je oprostio i dao novi život. Po tom malom djetetu stigla nam je silna moć ljubavi. Zamislite koliko nas ljubavi čeka u našim životima, ako otvorimo vrata i svoja srca!
AUTOR: IVA IVKOVIĆ/MISIJA