Što je čovjek više uronjen u Boga to više zrači radošću
Dominikanac Mihael Tolj: Što je redovnik, pa i bilo koji čovjek, više uronjen u Boga to više zrači radošću
Uoči nedjelje Dobrog pastira Crkva posebno moli za nova duhovna zvanja, ali i izražava zahvalnost svim onim muškarcima i ženama koji su „ostavili sve i pošli za Kristom“ kao svećenici, redovnici i redovnice. Tom prigodom naš je sugovornik superior Samostana sv. Križa i župnik Župe sv. Križa u Gružu, dominikanac, mr. sc. fr. Mihael Mario Tolj.
Fr. Mihaele, uobičajeno pitanje svećenicima je: „Kako ste postali svećenik?“ Kod vas je to pitanje još zanimljivije jer niste imali uobičajen put prema svećeništvu, već ste završili studij na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, postali dipl. inž. kemije, čekao vas je posao u Plivi, a onda odjednom zaokret: odlučili ste to odbaciti, ponovno sjesti u studentske klupe, upisati filozofsko teološki studij, te postati redovnik i svećenik. Zašto?
– Istina je da se dogodio zaokret u mom dotadašnjem životu, ali ne bih kazao da sam iskustva i znanja koja sam stekao odlučio odbaciti jer su me ona također izgrađivala kao osobu. Možda bi bolje bilo reći da se tada odjednom pojavilo raskrižje na mom životnom putu kojega do tada nije bilo i ja sam krenuo drugim smjerom: stazom nasljedovanja Krista po primjeru sv. oca Dominika u redovničkoj zajednici koju je on utemeljio. Zašto sam krenuo tim putem nije baš jednostavno odgovoriti jer se radi o osobnom iskustvu duhovnog poziva, a takvo je iskustvo jednostavno nepriopćivo. Ukratko mogu reći da sam u 24. godini doživio iskustvo Božjeg poziva. Nakon jednogodišnjeg hrvanja s Bogom i samim sobom odlučio sam odgovoriti na taj poziv i krenuti u tu avanturu potpuno se predajući u Njegove ruke. I sada nakon 16 godina od tada, držim da sam odabrao pravi put.
Na Zapadu, pa tako i kod nas, sve se češće događa da ljudi sa završenim fakultetima, već ostvarenim karijerama, kreću ovim drugim putem. Iz vaše generacije novicijata sva trojica koji ste postali svećenici ste prije završili neke druge studije, točnije geologiju, medicinu, a vi kemiju. Kako objašnjavate tu pojavu?
– Objašnjavam je onom Isusovom prispodobom iz evanđelja o domaćinu koji unajmljuje radnike za svoj vinograd u različito vrijeme: neke od ranog jutra, neke o trećoj, šestoj ili jedanaestoj uri. Nas izgleda nije pozvao od ranog jutra (u djetinjstvu), nego negdje između treće i šeste ure (u dvadesetim godinama). Temeljni preduvjet da bi uopće krenuli putem svećeništva i redovništva jest iskustvo Božjeg poziva, a sam Bog određuje u koje vrijeme će zvati. Nakon toga slijedi čovjekov odgovor u slobodi da li će krenuti tim putem ili neće. Nas trojica smo se odazvali, ali poznajem i dosta onih koji nisu ili koji se puno kolebaju i na kraju odustanu.
Godina je posvećenog života, godina vas redovnika i redovnica, stoga se čini zanimljivim pitati vas zašto ste postali baš redovnik? Naime, dolazite s Pelješca, s područja Dubrovačke biskupije kojoj nedostaje svećenika. Kako to da ste se odlučili postati dominikanac, a ne dijecezanski svećenik Dubrovačke biskupije?
– Postao sam dominikanac jer sam imao baš redovnički poziv, a osobno sam ga najbolje prepoznao u dominikanskom Redu. Naime, osjetio sam ga prvi put na sv. Misi u crkvi sv. Nikole u Korčuli 6. prosinca 1998. prigodom proslave pet stoljeća dominikanske nazočnosti u tom gradu. Iako su sestre dominikanke djelovale u mojoj rodnoj župi u Orebiću, to je bio prvi put u životu da sam vidio braću dominikance i to u velikom broju. To me zaintrigiralo da doznam nešto više o njima, pa sam u korčulanskoj gradskoj knjižnici posudio knjigu „Dominikanci – kratka povijest Reda“. Pročitavši tu knjigu osjetio sam da je upravo to zajednica u koju me Bog zove. S druge strane, primijetio sam da su svećenici koji djeluju na Pelješcu uglavnom vremešni i čuo sam govoriti kako ih nema dovoljno. Stoga sam otprilike godinu dana prije nego sam osjetio poziv počeo svakodnevno moliti za svećenička zvanja, a dogodilo se da sam i sam bio pozvan. Nakon toga sam otišao do svog nekadašnjeg župnika u kojega sam imao povjerenja i s njim razgovarao o mom dominikanskom pozivu. On me u početku nagovarao da radije idem za dijecezanskog svećenika u Dubrovačkoj biskupiji. Međutim, odustao je od toga nakon što sam mu rekao da meni ne odgovara samački život na župi poput njegovog, nego da me privlači život u samostanskoj zajednici i zajedničko slavljenje liturgije. Oduševio sam se onim što govori temeljna konstitucija našega Reda u § IV: „Postavši dionici apostolskog poslanja, prihvaćamo također i život apostola kako ga je shvatio sv. Dominik: živeći složno u zajednici, vjerni zavjetovanju evanđeoskih savjeta, gorljivi u zajedničkom slavljenju liturgije, osobito euharistije i božanskog časoslova, i u molitvi, neprestano privrženi učenju, ustrajni u samostanskom opsluživanju. Sve ovo pridonosi ne samo slavi Božjoj i našem posvećenju nego također izravno služi spasavanju ljudi, budući da složno pripravlja i potiče na propovijedanje, oblikuje ga, a propovijedanje opet oblikuje sve spomenute elemente.“
Dodatni razlog zašto sam izabrao dominikanski Red jest stoga što on nadilazi granice biskupija i u službi je sveopće Crkve, pa stoga pruža i više mogućnosti apostolskog djelovanja.
Primjećuje se da kad slavite misu ili predvodite druge liturgijske obrede veliku pozornost posvećujete svakom detalju. Predsjednik ste i Liturgijskog povjerenstva Hrvatske dominikanske provincije. Što je za vas liturgija, koliko znači vama osobno?
– Izričitom voljom sv. Dominika, svečano i zajedničko slavljenje liturgije smatra se jednom od glavnih služba našega zvanja. Slavljenje liturgije je središte i srce cijeloga našeg života, ono je metaforički govoreći naš „glavni zanat“. Koliko voliš taj „zanat“, koliko ti znači i koliko od njega živiš, toliko mu i pozornosti posvećuješ. Osim toga, Knjiga konstitucija nas poziva da „slijedimo primjer sv. Dominika, koji je kod kuće i na putovanju, danju i noću, bio postojan u božanskom časoslovu i molitvi, te s velikom pobožnošću slavio božanska otajstva“ (KKN 56). Budući da je naš Red do Drugog vatikanskog sabora imao svoj vlastiti dominikanski obred, on posjeduje prebogatu liturgijsku tradiciju. Poznavanje te baštine koja obvezuje i nadahnjuje obogaćuje mene osobno, kao i moj pristup slavljenju mise u redovitom obliku rimskog obreda.
Bili ste na poslijediplomskom studiju dogmatske teologije u Švicarskoj, te ste živjeli u jednoj većoj zajednici, gdje dolaze braća dominikanci iz cijelog svijeta. Kakvo je vaše iskustvo, te koliko se razlikuje redovnički život u toj zajednici od onoga u Hrvatskoj?
– Studij u inozemstvu na francuskom jeziku i upoznavanje različitih ljudi i kultura obogatilo me je kao osobu i proširilo moje horizonte. Živio sam u Dominikanskom samostanu sv. Hijacinta u kojem je smješten međunarodni dominikanski studentat koji udomljuje dominikanske studente iz različitih krajeva svijeta koji dolaze tu na studij i intelektualnu formaciju u dominikanskom duhu. Veliki kancelar Teološkog fakulteta Sveučilišta u Fribourgu je Vrhovni Učitelj Dominikanskog Reda, velika većina profesora su dominikanci iz različitih zemalja svijeta, a zadnjih nekoliko godina dominikanac je i rektor cijelog sveučilišta. Život u takvom internacionalnom okruženju omogućuje da doživite katolicitet Crkve i što znači pripadati sveopćoj Crkvi. Samostanska zajednica u kojoj sam živio i koja broji oko tridesetak redovnika uz intelektualnu i duhovnu izgradnju osobitu pozornost posvećuje liturgijskom životu. Zahvaljujem Bogu što sam skoro tri godine mogao živjeti u takvoj zajednici i puno toga naučiti, vidjeti i doživjeti, a što svojevremeno nije bilo moguće u našoj provinciji. Ali, Bogu hvala, s promjenom provincijske uprave i blagoslovom novih zvanja, puno se toga i kod nas promijenilo na bolje zadnjih nekoliko godina.
Dogmatska teologija se kod mnogih doživljava kao zahtjevna, a možda i veoma teoretska. Mislite li da je ta slika pogrešna, te kako ste se vi nakon redovnog studija filozofije i teologije odlučili i na ovaj studij?
– Inače, sve ono što vrijedi je zahtjevno i iziskuje trud, pa tako i dogmatska teologija koja se bavi proučavanjem središnjih otajstava kršćanske vjere. Iako sam uvijek volio liturgiju, ipak se nisam odlučio za studij liturgike jer sam je doživljavao više kao hobi. Kad su me poglavari slali na postdiplomski studij u inozemstvo odmah sam rekao da nemam namjeru ići u smjeru profesure, jer sam to osobno doživljavao kao izdaju svog svećeničkog poziva. Želio sam naučiti još jedan strani jezik, formirati se u tomističkom duhu i produbiti određena teološka znanja. Zbog moje prethodne prirodoslovne („znanstvene“) formacije, uvijek me privlačila teodiceja ili naravna teologija: na koji način iz vidljivog, stvorenog svijeta doći do spoznaje o Božjoj opstojnosti. Zato je i tema mog licencijatskog rada bila „Recepcija quartae viae (četvrtog puta za dokazivanje Božje opstojnosti) sv. Tome Akvinskoga kod Hijacinta Boškovića OP“
Bivši vrhovni poglavar Dominikanskog reda fr. Timothy Radcliffe u naslovu svoje knjige upitao se „Redovnici, jeste li sretni?“ Iz čega izvire radost vas redovnika? Koliko i kako ta radost mijenja svijet?
– Radost o kojoj govorimo nije nekakva površna radost, već dubinska radost koja izvire iz uronjenosti u Gospodina. Što je redovnik, pa i bilo koji čovjek, više uronjen u Boga to više zrači radošću. Ta radost uprisutnjuje na neki način Boga u svijetu, a On je taj koji mijenja svijet, a ne mi. Mi smo samo oruđe u njegovim rukama.
Kad se govori o obiteljima, jedan od većih problema je užurban način života, mnoštvo obveza zbog kojih trpi zajednički obiteljski život. Kako vi redovnici, posebno vi koji ste ujedno i župnici, uspijevate uskladiti mnoštvo obveza kojih imate sa zajedničkim bratskim životom u samostanu?
– Kao što mnoštvo obveza i užurbani način života utječe na život suvremene obitelji, jednako tako utječe i na život redovničke zajednice, jer svi smo mi djeca svoga vremena. Međutim, ako je zajednici stalo do zajedničkog samostanskog života (a trebalo bi!), ona uvijek može prilagoditi svoj dnevni red tako da stožerni elementi samostanskog opsluživanja odgovaraju svima ili velikoj većini braće. Zbog toga specifičnost profesorske ili pastoralne službe ne može nikako opravdati zanemarivanje zajedničkog bratskog života.
Dominikanci i Dubrovnik oduvijek su povezani, a to je vidljivo već od samih početaka: prvi dominikanski samostan u Hrvatskoj osnovan je davne 1225. godine u Dubrovniku (samo devet godina od utemeljenja Reda 1216. godine, te četiri godine nakon smrti sv. Dominika 1221. godine). Što danas dominikanci i dominikanke mogu dati Dubrovniku i Dubrovačkoj biskupiji? Hoćete li vi dominikanci na poseban način i ovdje u Dubrovniku proslaviti 800 godina od utemeljenja svog Reda?
– Dominikanci su najstarija živuća redovnička zajednica u Dubrovniku. Tijekom osam stoljetne povijesti ostavili su dubokog traga kako u Gradu, tako i na području biskupije. Ono što danas dominikanci i dominikanke mogu dati Dubrovniku jest ono što svaki brat ili sestra u sebi nosi i što preko svoje karizme i specifičnosti zrači u službi u kojoj se nalazi. Nitko, naime, ne može dati ono što nema.
Proslava 800-tog jubileja utemeljenja Reda obilježavat će se kroz cijelu 2016. godinu različitim programima i aktivnostima na razini Reda, na razini provincije i na razini svakog samostana. Središnja provincijska liturgijska proslava će biti u Zagrebu gdje se nalazi sjedište naše provincije. Sigurno je da će se na primjeren način obilježiti i u Dubrovniku gdje imamo dva samostana kao i u Zagrebu, ali povjerenstvo za proslavu jubileja još nije izradilo konačan program, tako da o tome ne mogu pobliže govoriti.
Službeni naziv Dominikanskog reda je zapravo Ordo praedicatorum, tj. Red propovjednika. Što to znači za vas osobno, te da li se više i temeljitije pripremate za propovijedi?
– Od samog početka naš je Red bio ustanovljen posebno za propovijedanje i spasavanje duša. Propovijedanje je navještaj evanđeoske poruke koji se ne odnosi samo na liturgijsku homiliju, iako je i ona vrlo važna. Propovijedati se može na različite načine: izgovorenom i pisanom riječju, umjetnošću, glazbom, katehezom, za profesorskom katedrom…a iznad i prije svega potrebno je propovijedati vlastitim životom. Živjeti autentično svoj kršćanski ili redovnički poziv je najrječitija i najbolja propovijed. Riječ je živa kad život govori, reče jedan duhovni pisac. Smatram da se svaki svećenik treba ozbiljno i temeljito pripremati za propovijed i u tom smislu ne smije biti razlike između dominikanca i bilo kojeg drugog svećenika. Međutim, ovaj naziv „Red Propovjednika“ nastao je u 13. stoljeću kada su jedino biskupi imali pravo propovijedanja. Budući da su se više bavili svjetovnim stvarima, zapustili su propovijedanje i poučavanje vjernika, pa su se počela javljati različita krivovjerja. Potaknut Duhom Svetim, sv. Dominik je uvidio da narod propada zbog nepoučenosti i neznanja i zbog toga je od pape tražio da osnuje Red koji će imati pravo propovijedanja u sveopćoj Crkvi. Tako je nastao naziv Ordo Praedicatorum (OP), i sigurno da taj naziv u tom smislu obvezuje!
Dok Dubrovačka biskupija ne stoji baš najbolje sa zvanjima, dok mnoge i muške i ženske redovničke zajednice također imaju problema sa zvanjima, kod vas dominikanaca događa se prava „revolucija“ s brojem zvanja, evo samo sada u novicijatu u Dubrovniku imate 11 novaka, mladića koji se pripremaju položiti prve zavjete. Cijela jedna nogometna momčad, moglo bi se kazati. Koji je „recept“?
– Tako je. I za iduću generaciju novaka već imamo pripravnih devet kandidata. Uz to u našem studentatu u Zagrebu ima još 14 bogoslova i 2 đakona. Uistinu smo zadnjih nekoliko godina blagoslovljeni zvanjima. Što se tiče „recepta“, on glasi: „molite Gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu svoju“. Zadnjih desetak godina u svim našim zajednicama i župama se redovito i intezivno moli za dominikanska zvanja i tome se posvećuje osobita pozornost. Velika većina zvanja koja smo dobili nisu plod nikakve izvanredne promidžbene aktivnosti (iako ima i toga), niti dolaze iz mjesta gdje su dominikanci prisutni. Stoga zaključujem da su nam oni poslani. A poslao ih je Onaj koji ih je pozvao. Očito je da nam Bog nakon višedesetljetne suše na tom polju pruža novu šansu. Sad ovisi o svima nama u provinciji da li ćemo na pravi način iskoristiti ovaj „kairos“ ili ga pak prokockati. Vjerujem u te mlade ljude i njihove ideale i nadam se da će većina ipak završiti formaciju i doći do svećeništva i u svoje vrijeme dati jedan novi polet i zamah dominikanskom Redu u Hrvatskoj.
AUTOR: ŠIME ZUPČIĆ – DUBROVAČKA BISKUPIJA / MISIJA
