KAKVU BOLEST FINANCIRAMO?! Pedofilija i nekrofilija u Zarezu
Pedofilija i nekrofilija u vodećem državnom časopisu za kulturu, čija je urednica bila ministrica kulture, a svi mukajet! I sve to mi – porezni obveznici – financiramo. Tragedija nad tragedijama!
Moderni ratovi neće se voditi samo oružjem nego i idejama, ispiranjima mozga, promičbom, pa i otimanjem naše djece i njihovim školskim zaglupljivanjem. To je tzv. Jovanovićev kuriukulum. Moderni osvajači vrlo uspješno su okupirali sve naše medije i kulturu! I pucaju iz teške protuhrvatske artiljerije. Nakana sljedećeg teksta je ukazati na opasni neprijateljski bunker zvan Zarez, gdje su se utaborili opasni lijevi talibani. Stoga, za jasnoću ovoga teksta najprije ponovimo „gradivo“ i pročitajmo što medicinska znanost kaže da je pedofilija: (grč. paidós – dijete + filéó – volim, ljubim) je spolna nastranost, tj. seksualna sklonost prema djeci istog ili suprotnog spola i spada u najčešći oblik poremećaja ličnosti. Nekrofilija (grč. nekros – mrtav + philia – ljubav) je spolna nastranost kod koje dolazi do spolnog odnosa s mrtvim tijelima. Posebno je obrađuje Erich Fromm, koji je dijeli na seksualnu i neseksualnu. Ova nastranost često se sublimira u uobičajenim svakodnevnim situacijama kao što su: ljubljenje i promatranje mrtvaca, interes za sve gnjilo i trulo, pretvaranje živog u neživo.
Specijalni rat, ne samo protiv Hrvatske
Čitateljima se ispričavam što spominjem ove strašne boleštine, a za ono što slijedi preporučujem svakome da uz čitanje ovoga teksta pripremi čašu hladne vode za smirenje i eventualno pokoji sedativ. Nu, mi pred ovom strahotom koja slijedi, oči ne smijemo zatvarati! U pitanju je naš narod, u pitanju smo svi mi i naša djeca, u pitanju je naš opstanak, pa ako kirurg mora operirati i ukloniti bolesno tkivo, i naša je dužnost isto učiniti na području kulture. Premda ovo nema veze s kulturom, ali ima sa specijalnim ratom – i to ne samo protiv Hrvatske, nego protiv same ljudske pameti. I žalosno je da se do ovog teksta apsolutno nitko nije oglasio: bilo u medijima, bilo na portalima, pa čak ni udruge za zaštitu djece, a, hvala Bogu, i nitko iz vjerskih zajednica, pa ni Katoličke crkve. Niti kolumnisti! Nitko! Pedofilija i nekrofilija u vodećem državnom časopisu za kulturu, čija je urednica bila ministrica kulture, a svi mukajet! Tragedija nad tragedijama. Dakle, o čemu se radi? Zarez, časopis za kulturu, (koji svi mi porezni obveznici financiramo i koji je bio ministričino mezimče, te je po dotacijama najplaćeniji časopis za kulturu!) u br. 156., u rubrici: „Tabu, šok ili kriminal“, na svojim stranicama servira nam pedofiliju i nekrofiliju!? Pritom znajući da zadiru u područje „opasnog i bolesnog“, „mudro“ se ograđuju nazivom rubrike: tabu, šok ili kriminal. Ali tko pročita te tekstove, vidjet će da je to za uredništvo Zareza ustvari „umjetničko rušenje tabua“, pa samim time i „šok“, jer su stavili podnaslov -„Posljednji veliki estetski tabui“ – ali za svaki slučaj, ako ih netko prozove – onda to može biti i „kriminal“! Perfidno i podlo, nema što. I eto nama pedofilije i nekrofilije, ne u Amsterdamu, nego usred Zagreba! Tako u uvodu čitamo „kritiku“ članka iz američkog kaznenog zakona, a koji glasi: „Umjetnika koji naslika ili nacrta osobu mlađu od 18 godina u seksualno izazovnoj pozi, američka vlada ima pravo osuditi na zatvorsku kaznu.“ „Kritičar“ napominje „da ovu prosudbu o umjetničkoj važnosti djela u pravilu donose nekvalificirani, neobrazovani i samodopadljivi suci ili porote. U svakom slučaju, nejasni zakoni ozbiljno ugrožavaju pravo na slobodu izražavanja. “Sveti” Prvi amandman pretvorio se u zakonsku sprdnju, a svaku osvojenu bitku prate deseci tihih poraza. Naše se društvo više brine za osjećaje i bogate korporativne licemjere, nego za pravo umjetnika da prikaže temu koju želi (neovisno o kontekstu).“
“Umjetnička konotacija” pedofilije i nekrofilije!
Dakle, „neovisno o kontekstu“ umjetnik smije bilo što proglasiti umjetnošću, pa makar i bolest i ludilo! I to je stav redakcije da nas pripremi da bi ipak pedofilija i nekrofilija mogli imati određenu „umjetničku konotaciju“!? Pišu oni i dalje: „Na prvi pogled čovjeku se može učiniti da je u proteklih dvadesetak godina nevjerojatno porasla snošljivost prema ‘opscenim’ ili ‘uvredljivim’ sadržajima. Liberalni pokreti kao što je, primjerice, pokret za prava homoseksualaca, bitno su ojačali. Sofisticirana pornografija usredotočena na fetiše i subverzivne sadržaje postala je dostupna širokoj javnosti, ponajviše zbog širenja Interneta. Čini se, dakle, da je u zapadnom društvu sloboda izražavanja veća nego ikad. Šteta što je riječ o pukom prividu. Prevladavajuća politička korektnost evoluirala je u novu vrstu puritanizma. Isti ljudi koji se bore za prava homoseksualaca prvi će prosvjedovati zbog svega što se ne uklapa u njihove planove… U Kukavnom jastrebu, dokumentarcu o sjevernoameričkoj udruzi NAMBLA koja se bori za prava na ljubav između muškaraca i dječaka, mnogi su se homoseksualci otvoreno suprotstavili toj udruzi, premda se razlika između dvaju pokreta svodi na malu razliku u godinama onih koje se žele poševiti. Tabui pedofilije spretno su iskorišteni za stvaranje masovne histerije… U 20. stoljeću mnogi su se umjetnici posvetili dokidanju seksualnih, sociologijskih i vjerskih tabua. Djela autora kao što su Stuart Mead, Trevor Brown, Beth Love i Blalla W. Hellmann primjer su sizifovske borbe protiv političkih i seksualnih tabua.”
Zarezovi “umjetnici” posvećeni – genitalijama!
Tako je čitatelj „pripremljen“ za ono što pisac želi reći! I nude nam se tzv. umjetnici koji su se posvetili dokidanju sociologijskih i vjerskih tabua. Uredništvo Zareza, koje sisa hrvatsku sisu, kani dokidati vjersku i nacionalnu tradiciju. I ne samo da im smeta Hrvat i domoljub, njima smeta i normalan čovjek! I baš to oni dovode u pitanje! Tu ljudsku normalnost jer se zalažu za abnormalno, ne bi li homo sapiensa iskorijenili i zaglupili, pa tako i našega čovjeka. Zarez nije u službi ljudskog duha i dobrote, to je opasan časopis koji truje hrvatski narod. Nakana mu je sve vrednote obezvrijediti, dovesti čitatelja na razinu idiota, i pukog broja, jeftinog konzumenta, bez vlastitog JA, i takvog ga ponuditi svjetskim idejama i korporacijama. To je poslanje Zareza! E pa koji su to „umjetnici koji ruše tabue“? Opet napominjem: radi se o teškim bolesnicima i morate imati „dobar želudac“ da pročitate kakva je njihova „umjetnost“! Popijmo gutljaj vode ili čašicu nekakvog alkoholnog pića i čitajmo dalje: „Djela Stuarta Meada nedvojbeno sadrže fetišističke elemente, poglavito kada je riječ o djevojčicama. Meadovo djelo podsjeća na de Sadeovih 120 dana Sodome i u njegovim slikama i crtežima očituje se opsjednutost genitalijama maloljetnih djevojčica kojima često pridodaje penise. Za razliku od de Sadea i Dargera, Mead nije osobito naklonjen okrutnostima i čini se da ga više zanima istraživanje pedofilskih sklonosti koje imaju dugu osobnu i umjetničku povijest… Okrutnost, incest, sadomazohizam, koprofagija, defekacija, urinacija, dječje lezbijstvo, incestuozno lezbijstvo, hermafroditet, homoseksualnost, felacio, sodomija i svi oblici svetogrđa pretvoreni su u noseće sastavnice Meadova bizarnog erotičkog svijeta. Mead nije samo stvorio ispušni ventil za vlastite izopačene seksualne maštarije, nego je svoju umjetnost uspio izložiti u mnogim umjetničkim galerijama diljem Sjedinjenih Država i Europe.“
“Nije pedofilija, nego crtež!”
Kako kritik koji brani „umjetnika“ Meada ismijava predstavnike zakona, čitamo dalje: „Nakon što je Meadovu je kuću posjetio policajac kako bi ga obavijestio da su njegovi crteži protuzakoniti, te da će o svemu odluku donijeti odjel za poroke i zlostavljanje djece, Mead je bio prisiljen uzeti odvjetnika koji je otkrio da su ga policajci zlostavljali zbog naravi njegovih djela… Tijekom prelaska granice, slike Stuarta Meada privukle su pozornost američke carinske službe. Jedan carinik, užasnut prikazom djevojčice koja stoji pokraj fontane i obavlja malu i veliku nuždu, uzviknuo je: Gledajte! Dijete mokri!, na što je Mead odgovorio: To je običan crtež!“
Mislim da vam je sve jasno. Nije šija, nego vrat ili – nije pedofilija, nego crtež! Inače, umjetnik Stuart Mead, rođen 1955. u Waterloou u državi Iowa, obolio je od artrogripoze, prenatalnog poremećaja koji se može usporediti s dječjom paralizom s obzirom na to da zahvaća zglobove i mišiće. Zbog bolesti patio je od osjećaja manje vrijednosti i Nepoznat Netko ga je angažirao kao umjetnika! Nu, po Zarezu čak i govno može biti umjetnički artefakt! Evo kako:
„Proglasivši se ‘poslanikom mržnje’, Blalla W. Hallmann (1941.-1997.) je izjavio da su ‘ljudi odurne vreće govana’. Zgrožen prenapučivanjem kao metodom kojom kapitalizam osigurava protok razornih bogatstava, Blalla je zagovarao ustezanje od razmnožavanja: ‘Odsijecite svoje obiteljsko stablo jer svijet nezaustavljivo juri u propast’. Kad su ga jednom prigodom upitali zašto su mu slike tako pune govana, Blalla je odgovorio: ‘Zato što je sve sranje.’”
Brownove pedofilske slike i “govnari” koji priječe njihovo unošenje u UK
A sad je vrijeme da oni slabijih živaca ipak popiju apaurin, sačekaju petnaestak minuta njegovo djelovanje, i tek onda nastave čitati!
“Trevor Brown je Englez koji živi u Japanu, specijalizirao se za slikanje lutkica i mladih djevojaka zračnim kistom, poigravajući se vlastitom estetikom koja se može tumačiti kao ‘pedofilska’. On negira bilo kakvu otvorenu pedofilsku namjeru, no s ljubavlju izrađene slike izubijanih i posječenih lutkica kojima gušteri gmižu prema međunožju, te malih pankerica očito pretpubertetske dobi koje čuče i piške, vrlo mu malo idu u korist. Pa ipak, Trevor Brown je inteligentan čovjek kojemu je odavno dosadila rasprava o dječjoj pornografiji koja prati njegove radove. Mnogo njegovih obožavatelja i onih koji kupuju njegove radove su žene, privučene nadrealnim izražavanjem seksualnosti i ikonografijom koju ni one, ni sam umjetnik ne mogu potpuno objasniti… Brownova selidba u Japan očito je utjecala na njegovo stvaralaštvo – odjednom su modricama prekrivene i vezane djevojčice, orijentalnog izgleda. Sporna je činjenica prikazuju li ti radovi seksualne sklonosti umjetnika ili su oni njegov odgovor na razotkriveni libido jednoga gotovo sasvim stranog društva… Najbolja slika cijele te kolekcije je poznata Brownova Black Eye Madonna, izvrstan crtež popularne pjevačice iz njezinih ranih godina kada je, nalikujući na malo debeljuškasto štene, tek pokušavala uhvatiti ritam, s krvavom modricom na oku… U konačnici, to je jedinstvena zbirka detaljiziranog prikazivanja stalne opsesije jednog čovjeka, ali teško je reći kolikom bi se broju drugih ljudi ona mogla svidjeti. I na kraju, mnogo sreće svakome tko je odluči prošvercati kroz britansku carinu. Carinici će se na to izdanje okomiti kao muhe na govno.”
Eto, vidimo da Zarezovu kritiku ne smeta Brownovo pedofilsko slikarstvo, nego šaljivo poentira “da ako je Brownovo slikarstvo govno, onda je carinik – muha govnara”! Ja mislim da je sad svima jasno zašto sam upozoravao na čuvanje vlastita zdravlja pri čitanju ovoga teksta! Stoga nek nas ne iznenadi da se tamo propagira čak i vampirizam! Zarez ne posustaje. Čitamo dalje:
Promidžba vapirizma i nekrofilije kao umjetničkog čina!
“Kao dio undergrounda, sredinom devedesetih, pojavila se jedna nova vrsta. Laurent Courau, vampirskog imena Otac Sebastian, utemeljitelj je njujorške vampirske scene. Vampirizam od tada više nije samo pojava u okvirima undergrounda kao do tada, a mediji su New York ubrzo proglasili ‘prijestolnicom vampira’. Umjetnik-vampir Sebastian pokrenuo je tjedne susrete poznate pod nazivom ‘Dugi crni veo’ u legendarnom klubu Mother i stotine mračnih duša (među kojima i mnoge slavne osobe) dolazile bi tamo kada bi nešto slavile.”
Popijmo sad još jedan gutljaj vode radi vlastita zdravlja, obvezatno uzmimo kocku šećera, isplahnimo se hladnom vodom po licu i pročitajmo ono što je najšokantnije, a to je proglašavanje nekrofilije mogućim umjetničkim činom! Ovo je katastrofa nad katastrofama! Zašto tužiteljstvo nije reagiralo?
“Jesús Ignacio Aldapuerta piše brutalno protuslovnu prozu, priču ‘Indokina’ koja govori o američkom pukovniku u Vijetnamskom ratu kojemu svaki tjedan donose po jednu, svježe ubijenu prostitutku. U trenutku orgazma ševio je ne samo pothranjeno tijelo maloljetne kurve, nego cijelu naciju.”?!
Ili još strašnije, Tomomi Hoshino, japanska “umjetnica nekrofiličarka” ovako opisuje svoj “umjetnički” odnos prema mrtvim tijelima: “Fotografije mrtvih tijela su prekrasne! Kada se suočim s mrtvim tijelom, osjetim uzbuđenje, ali ono nije seksualno. Čula sam, naime, od prijatelja da se u Americi može nabaviti mrtvac za otprilike deset tisuća dolara – doneseš ga kući i radiš s njim što te volja. Nekrofilija me ne zanima, draži mi je kanibalizam! Postoji područje u južnom Tajlandu gdje se prakticirao kanibalizam. Kada bi umro poglavar važnog hrama, razdijelili bi njegove organe obitelji da ih pojedu. Smatram da je to vrlo lijepa tradicija, vrlo je miroljubiva… Mislim da ću za sljedećeg piercinga ušiju pojesti vlastito meso…”.
I Simo Dubajić za Zarezove kulturnjake je – umjetnik!
Zar ovo nije odvratno i bolesno, dragi čitatelju? Jesu li onda za Zarez i Jack Trbosjek, Bostonski davitelj i Simo Dubajić također nekakvi umjetnici? I, uistinu, upitati nam se je: hoće li Zarezovi kulturnjaci uskoro u kalifatskim odsijecanjima glava također vidjeti određeni estetski i umjetnički čin? Možda uskoro u Zarezu osvane i ovakav naslov: Dekapitacija: tabu, šok ili kriminal!
Uistinu, moramo se upitati? Što hoće hrvatska ljevica? Zašto truje kompletnu naciju? Dok kriče o homofobiji, dobričina Dražen Ilinčić u svojoj “Noćnoj birtiji” uranja raspelo u mokraću! Je li ljevici išta sveto osim Tita? Zar je moguće da je hrvatska ljevica u svojoj mržnji Hrvatske i Katoličke crkve toliko zahirila da vrijeđa i samu pamet? Potpisala je ugovor s đavlom i u službi je Sotone. I još ćemo se mi domoljubi zaželjeti ljevičara tipa Krleže, Cesarca i Nazora? Jer oni su bili lijevi u ideji, ali nisu bili protiv Pameti! I bili su protiv kapitalizma, a današnji ljevičari su sluge kapitalizma. I više ljudskih osobina i moralnih vrednota ima četnik, negoli najpametniji moderni ljevičar! Četniku nikad Stuart Mead, Trevor Brown, Blalla W. Hellmann i Tomomi Hoshino ne bi bili umjetnici! Priznajem da se nisam osjećao ugodno pišući ovaj tekst. I moram naglasiti da sam pokušao prenijeti što je moguće blažu varijantu svih gadosti koje nam je Zarez podastro, tobože propitujući je li to umjetnost?! Jer ako ovo nije bolest, onda jao nama! No, s ovim zlom moramo biti upoznati, i znati da nam bezbožnička guja plazi u samom srcu lijeve kulture. A kao vjernik moram reći: Oprosti mi, Bože, što sam ove gadarije morao zapisati! Mea culpa.
Autor: Jerolim Dinara /7 DNEVNO
