‘Za dom spremni’ će otpuhati ovaj poredak!
Svojom odlukom UEFA je potpuno legitimirala taj uzvik u najširim masama hrvatskog naroda, pa čak i kod ljudi koji su mu bili neskloni. Posve je sigurno da se više neće moći organizirati ni jedna utakmica nacionalne reprezentacije u Hrvatskoj ili gdje god mogu doprijeti navijačke grupe, na kojoj taj pozdrav neće biti posve dominantan.
Na realna politička događanja, posebno u složenim okolnostima, najčešće presudno utječu posve nepolitičke stvari i događaji. Tisuće je primjera za to u povijesti. U Hrvatskoj i sami možemo samo kratkim osvrtom u ne tako daleku prošlost pronaći događaje koji su obilježili cijeli spektar snažnih društvenih promjena. Neki od tih događaja bili su posve spontani, neki su na tinjajući plamen prkosa ili bunta, vješto kalemili svoje namjere i interese. U pravilu, ključni akteri tih događaja imaju najmanje veze s njihovim stvarnim društvenim i prije svega političkim posljedicama.
Takvim pokušajima svjedočimo i posljednjih godina. Iako je u pravilu kroz povijest, sitnica, posve nevezan kulturni, sportski ili bilo kakav, čak i privatni čin, izazivao lavine protiv vladajućeg poretka, karakteristika zadnjih događanja u Hrvatskoj je upravo suprotno. Vladajući poredak preko svojih navodnih civilnih filijala koje su se organizacijski i strukturno razmnožile i infiltrilale u sve segmente društvenoga života, pokušava gnjev, nezadovoljstvo i prkos koje je sam izazvao, iskoristiti za vlastite ciljeve. Zbog toga su ti pokušaji više-manje neuspješni, njihove posljedice ograničene, a akcije nakon medijske kampanje propadaju kao da ih nikada nije ni bilo.
Tuđmanov Dinamo
Koncert Prljavog Kazališta na Trgu bio je spontani iskaz snažne nacionalne volje, prkosa, prosvjeda protiv valjajuće opasnosti iz Srbije i prije svega protiv tada aktualnoga komunističkog poretka. Njegove posljedice bile su goleme, prije svega zbog toga što je omogućio masovnu identifikaciju stotina tisuća pojedinačnih volja ujedinjenih na jednoj zajedničkoj patriotskoj niti. Nakon toga u Hrvatskoj, ne zbog tog koncerta, već zbog okidača koji je on omogućio, nije više ništa moglo biti isto. Duh slobode bio je pušten iz boce.
Tijekom druge polovice devedesetih godina svjedočili smo sukobu pokojnoga predsjednika Tuđmana i armije Dinamovih navijača koji se nisu htjeli odreći imena Dinamo, bez obzira što je podrijetlo tog imena simboliziralo njima inače mrski totalitarni poredak. Bio je to primjer kako su se mase identificirale i s pojmom neprijateljskoga poretka pod kojim su stotine tisuća mladića svih generacija zapravo nastojale sačuvati svoj zagrebački i svehrvatski identitet, usprkos režimu koji je kontrolirao sve. Tada je komunističkom režimu bilo nemoguće, usprkos svoj sirovosti, biti protiv tako omiljenog sovjetsko- boljševičkog znaka, kojeg su mu mase preotele i izravno suprotstavile sa sasvim drukčijim ciljem, značenjem i porukama. Komunistički poredak je “Dinamom” namjeravao pokoriti duh Zagreba i Hrvatske, a tim imenom je doživio prvi veliki poraz.
Predsjednik Tuđman je kao fanatični zaljubljenik upravo u taj Dinamo, bio simbol suprotstavljenog poretka novim generacijama mladića, poretka koji im pokušava oduzeti svetinju. Nije mu pomagalo ni to što su stotine, tisuće takvih mladića, pripadnika te plave, ali i bijele i ostalih armija, na prvi njegov poziv za svoje ime i ponos bili spremni položiti život. I položili su mnogi. Kako god odvratnost prema simbolici zagrebačkog nogometnog kluba nije mogao izazvati sovjetski pojam u njegovu imenu, tako ni samo ime Croatia nije moglo biti zamjena za mladost, uspomene i konačno identitet, generacijama devedesetih.
Emotivni bunt
Razlika između koncerta Prljavaca i pokreta za povratak imena “Dinamo” bila je u tome što su oslobođenu energiju na Trgu iskoristile snage spremne usmjeriti nacionalni zanos i patriotizam u ostvarivanje hrvatske slobode, dok su emotivni i pošteni bunt tisuća mladića za povratak imena Dinamo, svim sredstvima nastojale iskoristiti strukture koje su poražene nakon koncerta. Iako BBB i tadašnje opozicijske strukture nisu imali ništa zajedničko, činjenica je da je dugotrajnost borbe za Dinamo i u konačnici pobjeda navijačke armije, značila i prvi veliki politički udarac autoritetu predsjednika Tuđmana koji se reflektirao na Zagreb, a kasnije nezaustavljivo i na Hrvatsku. Dok su mase navijača slavile povratak dijela svoga identiteta i imena, upravo u tom trenutku na toj energiji i njenim posljedicama javno su izvirile do tada podzemne snage koje se danas jednim imenom mogu nazvati antifašističkim, s ciljem uništavanja stvarnoga identiteta tih mladića.
Kako je onda moguće da nitko među analitičarima ili planerima barem najbliže sutrašnjice u ovoj zemlji ne uviđa erupciju golemog opće društvenog vulkana koji je svojom odlukom pokrenula Uefa kažnjavajući reprezentaciju Hrvatske zbog “rasizma” izraženog uzvicima “Za dom spremni”?
Iako tom problemu prilaze sa sasvim suprotstavljenih političkih, ali i svjetonazorskih pozicija, današnja državna vlast i vodeće stranke opozicije trebali bi se gadno zabrinuti zbog potencijala ove zabrane.
“HNS pederi” i plejada budaletina
Vlada Zorana Milanovića je ključni krivac za ovakvu odluku Uefe. Koliko god se stvar pokušala svaliti na leđa nekada genijalnog nogometaša, a usporedivo tako priglupog komunikatora Davora Šukera, kome instinkti neće ni malo pomoći u ovako složenom problemu, to je prvorazredan politički, nacionalni i državni problem. A takve probleme ne rješavaju “HNS pederi” već – država.
Izvan je svake sumnje da će postupak raspjevanog Josipa Šimunića nakon plasmana na Svjetsko nogometno prvenstvo postati ekvivalent nekadašnjega koncerta Prljavaca na Trgu, a nespretni branič Joe, novi Houra. Po golemoj energiji koja se skriva iza tih nekoliko riječi – “Za dom spremni”!
Odlukom je Uefa potpuno legitimirala taj uzvik u najširim masama hrvatskog naroda pa čak i kod ljudi koji su mu bili neskloni. Posve je sigurno da se više neće moći organizirati ni jedna utakmica nacionalne reprezentacije u Hrvatskoj ili gdje god mogu doprijeti navijačke grupe, na kojoj taj pozdrav neće biti posve dominantan. I, vikat će ga i oni koji inače nikada ne viču na stadionima. Jednostavno, stvar je u dubokom osjećaju nepravde, gnjeva prema svom državnom vrhu i organima države na koji se kalemi tisuće drugih racionalnih i posve neracionalnih razloga.
Iako će, možda formalno, gnjev biti adresiran na Uefu kao na svojevrsnoga Poncija Pilata, ili na “HNS pedere”, ljudi koji su dolijevali benzin na taj plamičak sada su u gadnim problemima. Nema više ni kanadera, ni vatrogasaca, nema više dovoljnog broja zaštitnih ograda, niti i jedna policija svijeta može suzbiti tu energiju. A pogotovo ovakva Vlada i državni vrh, potpuno na moralnim leđima, a ne na koljenima. Iako misle da hodaju, ili čak lete, kao Hajdaš Dončić, Maras, Grčić i plejada budaletina s njima.
Ako će Uefa biti dosljedna, nužno će biti izbacivanje hrvatske reprezentacije iz nogometnih natjecanja. Ako će državni vrh biti dosljedan neće se moći suprotstaviti Uefi. Zaboga, pa ljudi slijede njihovu državnu politiku koja je ovaj hrvatski pozdrav proglasila – fašizmom. A Uefa kao globalna i uzorna organizacija to jednostavno ne smije dopustiti.
I što onda?
Jedino je sto posto sigurno da će narod biti dosljedan.
Neminovni poraz
Meni je osobno žao što nitko Predsjednici države nije sugerirao kako je opasno zalijetati se u osudu “Za dom spremni”. Iako je bilo očekivati bombardiranje takvim pitanjima, prije svega radi njene kompromitacije u njenoj izbornoj bazi, bilo je tisuću načina pored eksplicitne osude. Ali, ona je očito jako podcijenila taj problem.
Predsjednica nema ni blizu autoritet kojim se može suprotstaviti raspoloženju masa, bez golemih negativnih posljedica i u konačnici neminovnog poraza. Koliko god joj godila potpora, omiljenost, srdačnost na svakom koraku, to nije smjela shvatiti kao isključivo njenu zaslugu. Jer nije.
Ova činjenica ne umanjuje vrijednost, a pogotovo mogućnosti Predsjednice, upravo suprotno. Pravilno razumijevanje svoje društvene pozicije u realnom kontekstu golemog pritiska na hrvatsku državnost i naciju kojega predvodi aktualna Vlada i gotovo svi najveći mediji u zemlji, temeljni je preduvjet za stvaranje državničkog autoriteta. A Predsjednica još uvijek ima pravo na pogrješke, iako bi ova mogla biti prilično teška. Nadam se ne i sudbinska.
Ako Tuđman nije svojim nesumnjivim državničkim autoritetom ratnog pobjednika i utemeljitelja države uspio slomiti pokret za Dinamo, u današnjim okolnostima jednostavno niti tko ima, niti realno može imati šanse izgraditi autoritet i slomiti daleko važniju odrednicu koja se izjednačava s nacionalnim identitetom. Tuđman se borio s BBB, a “Za dom spremni” je dio i naslijeđenog i izgrađenog identiteta svih navijačkih skupina i goleme većine hrvatskoga naroda. Ako i nije bio, aktualna vlast, gadljivost prema pretenzijama raznih Pusića i Pupovaca, stalni pritisak na sve uži nacionalni prostor, zaključno s kaznom Uefe, učinili su taj pozdrav – nacionalnom poveznicom.
Tenkovi na ulice
Čak je i Zoran Milanović morao barem klasičnim instinktom samoodržanja, karakterističnim kvartovskim huliganima u bandama, naslutiti opasnost od potpirivanje vatre oko nogometne reprezentacije preko nekakvog Stevanovića. Igrati na Stevanoviće, Luciće, Tomiće, Dežuloviće je jednako kao i nadati se uspjehu u kocki dok imaš novca.
Uz to što je reprezentacija simbol koji, ako ništa drugo, iz natjecateljskih i identifikacijskih razloga okuplja golemu većinu hrvatskoga naroda, pa i golemi dio glasača neokomunističke provenijencije, nju pojedinačno čine dečki čija imena izazivaju uzdahe milijuna ljudi izvan Hrvatske. Ako sutra hrvatska reprezentacija bude izbačena iz natjecanja Uefe i Fife, a sve su prilike da će morati ako se te međunarodne institucije radikalno ne povuku, milijuni navijača Reala, Barcelone, Atletica, Intera, stotine milijuna fanova Lige prvaka i najvažnijih nogometnih natjecanja imat’ će informaciju da je narod njihovih zvijezda i ljubimaca – rasistički i fašistoidan. Hoće li tada Milanović izvesti nekoliko Kotromanovićevih tenkova na ulice, hoće li angažirati Matića da razdrljenih prsa krene u juriš na mase kao što kaže da je jurišao na srpske tenkove, ili će Ostojić na Šarcu Marka Kraljevića pred specijalcima koji mu ne okrenu leđa pokušati slomiti hrvatski narod, kako bi poslali svijetu poruku da vlast drži narod pod kontrolom i obračunava se s fašizmom?
Što mislite, na čiju će stranu tada pred svojim obožavateljima stati Modrić, Rakitić ili Mandžukić?
Čak i politička budaletina kao Milanović to bi morao barem naslutiti.
Sve su prilike kako će nakon “Ruže hrvatske”, nakon “Dinama” tako nedavno, pozdrav “Za dom spremni” imati nesagledivo značenje u novom velikom poremećaju, ponajprije u funkcioniranju aktualnog poretka vlasti u Hrvatskoj. Tako potrebnom i egzistencijalno nužnom poremećaju. Povijesna klackalica koja je “Ružom hrvatskom” označila krah komunističkog okupacijskog poretka nad hrvatskim narodom, pa se zanjihala protiv autentičnoga nacionalnoga poretka u srazu Tuđmana i imena “Dinamo”, ponovno je na svom početku. “Za dom spremni” će otpuhati ovaj poredak, a tako je benigno sve počelo. Trebao mu je poslužiti za potpunu pacifikaciju hrvatskog naroda njegovom međunarodnom kriminalizacijom.
Međutim, piromanu vatra uvijek zakuca na vrata. Kao što je Srbima nakon 11. travnja 1941. godine poslije pokolja nad hrvatskim narodom uz Neretvu, kao što je 1995. godine opet Srbima nakon pokolja i strahota od 1991. godine, tako će se golema energija ovog tako običnog pozdrava razbiti o glavu upravo onima koji su ga pokušali zloupotrijebiti. Milanoviću i kompaniji neće tada pomoći ni da se svi uhvate u kolo i zajedno zapjevaju predvođeni Miloradom Pupovcom, “Juru i Bobana”.
To je izgleda neka povijesna pravda!
Autor: Marko Ljubić / 7Dnevno
