Tomislav Ivančić: Dušni dan
Zvona Dušnog dana zovu čovjeka da se sjeti svoje ljudske sudbine. Na krilima vjetra dopiru nam zvuči s tornjeva, a s njima misli na one koji su otišli iz našeg svijeta, morali se odijeliti od tijela, kako bi živjeli u vječnoj fazi života. Za Dušni dan isprazne se gradovi živih ljudi na zemlji, a napune se mrtvi gradovi naših groblja. Tako doživimo da naši pokojni nisu mrtvi, nego da žive, i to tu, blizu nas.
Stoga odlazimo na njihove grobove da stavimo cvijeće, ali prije svega da im iskažemo ljubav, da pred Boga stanemo molitvom i pokorom, te darežljivošću i milostinjom, kako bi pokojni osjetih’ da ih volimo i da ih nikad nismo napustili. Pokojnih se na Dušni dan ne samo sjećamo, jer to bismo mogli činiti kod kuće, nego k njima nekako dolazimo, tamo gdje je znak njihove prisutnosti, gdje smo ostavili njihova tijela, i napravili na neki način zemaljski njihov dom. To je mjesto gdje na njih mislimo, ali i molimo da ih Bog smjesti u mjesto svoga svjetla i mira, na svoju baštinu u nebu. Pokojni su se odijelili od tijela, ali ne i od nas. Jer, duh nije ograničen prostorom i vremenom, on je svugdje i to ne jučer i danas, nego stalno. Stoga su naši pokojnici tu uz nas, oni vide sve što za njih činimo, oni doživljavaju našu ljubav i utoliko se oni sami mijenjaju, oslobađaju mnogih svojih krivica ili zločestoća u kojima su živjeli na zemlji, te se tako sve više približavaju ulasku u nebo.
Smrt nas nekako ponovno sastavlja. Ljudi koji su bili međusobno posvađani, ili neprijatelji i u mržnji, znaju doći na grob i svojih neprijatelja. Kao da smrt obrezuje naše grijehe, neprijateljstva, zločestoće i nehumanost, te u nama budi ono najhumanije, najdublje i sveto. Zato kaže poslovica: O pokojniku samo dobro.
Grobovi su mjesta gdje doživljavamo krhkost ljudske egzistencije. To je mjesto gdje jasno doživimo svoju ovisnost o Stvoritelju, gdje se i u ateistu budi molitva, to je prostor u kojem svaki patnik počne moliti, postaje vjernik i više ne može biti nehuman. Groblje je i mjesto gdje doživljavamo da se život ne odvija samo na zemlji, nego da još negdje živimo, da još nekamo iza smrti idemo. Naši grobovi su znak prekogrobnog života. Jer, čovjeku se život ne uzima nego mijenja. Dok se mijenja mjesto ovog boravka, dok mijenjamo i materijalno svoje tijelo, dotle živimo u duhu i duši u nebu, očekujući promjenu svoga tijela, njegovo produhovljenje da bismo i s tijelom kao kompletni ljudi mogu zauvijek živjeti u nebu. Tko ne vjeruje da postoji život poslije smrti, dolazeći na groblje doživljava kako to uvjerenje nije istinito.
Na groblju doživljavamo svestranost čovjekova života. Čovjek je izišao iz utrobe majke, gdje je živio devet mjeseci, ušao na zemlju, gdje živi određeni broj godina, a onda ulazi u vječnost, gdje ostaje zauvijek. Rađa se iz utrobe majke, od nje dobiva tijelo i psihu, ali duh i osobnost od Boga. Umirući na zemlji ostavlja tijelo, da uđe Bogu s duhom. Tako nas groblja podsjećaju da smo vječni, ali da smo i duhovni.
Groblje nas podsjeća koja je naša sudbina. Ako smo zli, ostajemo na neki način tu, sve je tu na groblju, tu smo sve izgubili; ako smo pošteni i čovjekoljubivi, onda smo zauvijek u nebu, na baštini vječnosti, združeni prijateljski sa svim poštenim ljudima.
Grobovi su mjesta gdje doživljavamo kratkotrajnost zemaljskog života i neuništivost duhovnog života. Grobovi nam stoga pripovijedaju i šapću da ne promašimo nebo, vječnost, život. Pokojnici čeznu da budemo s njima zauvijek u nebu. Oni nas pozivaju da ne dopustimo da nas satre zlo, da ne očajavamo nad svojom patnjom, da nikad ne mrzimo ili da ne praštamo, da ne budemo nečovječni i da vjerujemo u mudrost, dobrotu, vjernost, u pravdu i u život. Kiteći grobove i moleći za svoje pokojnike mi im iskazujemo veliku ljubav. No, osluškujući poruku grobova i svojih pokojnika doživljavamo kako nas pokojnici ljube. Oni mole za nas, oni se trude da na bilo koji način dadnu znak da budemo uz njih, da se ne damo prevariti malim, kratkotrajnim užicima, nego da živimo za svoje čežnje, za neprolazno, za čovjekoljubivo.
Na Dan mrtvih nekako je i nebo bliže, proplaču ljudi i proplače kišno nebo. To je dan kad srca postanu mekana, kada se ljudi sjećaju i kada se pokušavaju spojiti s iskonskim dobrom u sebi, s ljubavlju i povjerenjem djetinjstva, s onim što prelazi prag smrti, jer je neuništivo, nije podložno razaranju. Grobovi su znak svijeta neba usred svijeta zemlje. Svijet nevidljiv usred našeg vidljivog. Spaja nas nevidljiva, a opet opipljiva ljubav. Ovo je dan velikih poruka, razgovora između neba i zemlje, između nas i naših dragih pokojnika, između onih koji su za nas poginuli i darovali nam ovu zemlju, i nas koji uživamo njihove blagodati, ono što su oni sačuvali iz ljubavi za nas. Neka im je vječni pokoj i vječna slava u Bogu.
Dr. Tomislav Ivančić
