EU kolonizacija

HRVATSKA U SAVEZU KORPORATISTA
Kakvu će budućnost imati Hrvatska ulaskom u EU, to nitko ne zna niti ima prava jamčiti, ali nam zato (vladajući) europoltroni, mahom deklarirani ateisti ili agnostici nameću VJERU u bolje sutra!

Europska unija je savez korporatista. Unija uspješno potkopava temelje suvremene demokracije i proždire nacionalne suverenitete. Jeffrey Grupp u svojoj knjizi “Korporatizam – tajna vlada Novog svjetskog poretka” detaljno opisuje porobljavanje prezrenih od strane “monopolističkih svjetskih korporacija” koje kontroliraju sve resurse, od informacija, medicine, obrazovanja… Korporacije uzurpiraju sve ljudske resurse i zabranjuju tržišno natjecanje, pa sami građani postaju „ovisni o korporatistima koji te resurse kontroliraju” (str. 221). Primjere takvih korporacija vidi u General Electricu, General Motorsu, McDonaldsu, Nacional City Bank do MMF-a i Svjetske banke. Smatra da će se ostvarenjem korporatista ostvariti neofeudalizam (Grupp, 2001, str. 5). Grupp izjednačava socrealističku diktaturu s korporativnom (str. 136).

Novi svjetski poredak podrazumijeva ove promjene: „Homoseksualni brakovi bit će legalizirani, roditeljima neće biti dozvoljeno odgajanje djece, država će se pobrinuti za njihov odgoj, žene da ne budu domaćice nego zaposlene, a monogamni brakovi će se vremenom ukinuti.” (R. Epperson, Novi svjetski poredak)

Treći glavni protagonist u razotkrivanju tajnih ekonomskih planova korporatista je Joseph Eugen Stiglitz. Taj američki ekonomist i profesor na Sveučilištu Columbia, dobitnik Nobelove nagrade za Spomen ekonomskih znanosti i bivši predsjednik u Svjetskoj banci za obnovu, poznat je po razotkrivanju intencija globalizacije. Posljedice slobodne trgovine, po pravilima Svjetske trgovinske organizacije i Svjetske banke, Stiglitz uspoređuje s neokolonijalizmom iz devetnaestog stoljeća, kada su Europljani i Amerikanci osvajali brojne narode u Aziji, Latinskoj Americi i Africi. On je 2001. godine odlučio “progovoriti” o tome kako Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond u svojim tajnim dokumentima imaju scenarij pokoravanja malih naroda. Prema Stiglitzu planovi MMF-a i Svjetske banke vođeni su “apsolutističkom ideologijom, kojoj je strana svaka humanost i altruizam.” Taj plan je objavljen u “The Observeru”, 29. travnja 2001., i dostupan je na internetskim stranicama: http://www.guardian.co.uk/business/2001/apr/29/business.mbas). Plan “četiri koraka do prokletstva” krije se iza “mamaca” za male narode Indonezije, Ekvadora, Tunisa i Jugoistočne Evrope… Scenarij je sljedeći: Najprije se snimi i detaljno analizira gospodarsko stanje svake države koja (za)traži financijsku pomoć. Nakon toga Svjetska banka za obnovu i razvoj i/ili Međunarodni monetarni fond vladi dotične zemlje ponudi program koji sadrži četiri koraka. Prvo što vlada zemlje-žrtve treba provesti je privatizacija gospodarstva, a posebice velikih javnih poduzeća. Drugi korak je privatizacija s totalnom liberalizacijom tržišta. Njime se omogućuje stranom kapitalu nesmetan ulazak, a potom i izlazak iz zemlje.

U zemlju-žrtvu ulazi relativno malo kapitala, a najveći dio kapitala neometano se slijeva u korporacije izvan zemlje- „žrtve“. Novac dolazi u zemlju-žrtvu, radi ovladavanja nekretninama i valutom. Ovdje vrijedi primjetiti kako je u Hrvatskoj od devedesetih do danas privatizirano gotovo sve. Početkom 2011. Vlada RH je tek na oštar prigovor Crkve povukla svoj prijedlog privatizacije hrvatskih šuma i voda. Građani Hrvatske se sve više zadužuju, prema gore napisanom scenariju. Nakon insceniranog bijega kapitala MMF traži od vlade zemlje-žrtve da drastično poveća kamatne stope, kako bi svjetske špekulante privukli na povrat isisanog državnog kapitala. “Rezultat takvog poteza vlade, koja najčešće nema drugog izlaza, predvidljiv je” – kaže profesor Stiglitz. Astronomske kamatne stope, dakako, brzo privuku odbjegli kapital, razarajući proizvodnju. U tom trenutku, prema Stiglitzu, Svjetska banka i MMF idu na treći korak: tržišno određivanje cijena, što utječe na dodatno radikalno osiromašenje stanovništva. Uzima za primjer Indoneziju, Boliviju i Ekvador koje su (tih godina) “eksplodirale u nemirima”. Tada MMF zemlju-žrtvu koja je na izdisaju savjetuje dizanjem cijena hrane, energenata… , uz smanjenje osobnih dohodaka i mirovina.

Time se drastično ruši već ionako nizak životni standard stanovništva. Tada dolazi posljednji „korak“, gdje se zemlja-žrtva baca “na koljena”. U tim dramatičnim okolnostima MMF podiže socijalne tenzije do nasilnih prosvjeda, (primjer Grčke, Tunisa, Egipta, Jemena, Libije, Sudana, Alžira i Albanije iz 2011. godine). Programirani prosvjedi uzrokuju masovno odlijevanje kapitala iz zemlje-žrtve, a nerijetko dovode i do stečaja vlade. U takvoj bezizlaznoj situaciji oni otkupljuju po smiješnim cijenama preostalu imovinu zemlje-žrtve. Pri tome su jedini pobjednici moćne banke. Nekadašnje imperijalno osvajanje ratom zamijenila je strategija dirigiranog kaosa. Tako moćne države pod izgovorom o nužnosti globalizacije ostvaruju svoje neokolonijalističke aspiracije. Na globalnoj razini brojne krize su nastale kao posljedica pohlepe svjetskih moćnika. Na tu pohlepu upozorava i čileanski ekonomist Manfred Max-Neef, a da bi se to spriječilo “ekonomija treba služiti ljudima, a ne ljudi ekonomiji” (izvor: http://h-alter.org/search/ index/Amy+Goodman/author i http://www.democracynow.org/2010/11/26/chilean_economist_manfred_max_neef_on)

Hrvatska je već kapitulirala u tri “koraka”(Marijan Džambo u Slobodnoj Dalmaciji od 9. siječnja 2011). Permanentno reprogramiranje dugova Hrvatskoj je sustavno rušilo nacionalnu samostalnost, čija posljedica je dužničko ropstvo, jer centri financijske moći pomažu vlasti malih da živi na dug, sve kako bi se legalizirala eksploatacija. Svjetski centri moći, koje je detektirao Stiglitz, postali su pravi vlasnici naših života i života naših budućih pokoljenja.

Korporatisti imaju strateški plan: “Stvori problem, (represivno) reagiraj i ponudi rješenje” (Icke, D..: I istina će vas osloboditi). Iz toga Icke poentira pitanjem: “Ima li boljeg načina da se izazove više kriminala od stvaranja bogatih i siromašnih koji ovise o socijalnoj skrbi, i da potom započnete s rušenjem socijalne države?“ Ljudima se nametne izbor između života bez osnovnih stvari potrebnih za život i posezanja za tuđim novcem i imovinom?! S druge strane, građani u razvijenim zemljama EU imaju “izbor” raditi za poslodavca ili dati otkaz. Ukoliko se odluče za ovo drugo, tada su “na ulici”, a na njegovo mjesto stiže jeftina radna snaga iz tranzicijskih država, uključujući i Hrvatsku.

Pridruženje EU je analogija bilo kakvoj prisilnoj političkoj asimilaciji, kao ranije u propalim političkim eksperimentima u ex- Jugoslaviji, SSSR-u, a koji danas dijeli Europu na bogati „Sjever Europe s kolonijalnim aspiracijama i siromašni jug Europe“. (Nigel Farage, britanski zastupnik u Europskom paplamentu, 30. studenog. 2011). Farage tvrdi da EU ne djeluje kao palamentarna demokracija, jer Europska komisija ima potpunu kontrolu u zakonodavnom procesu. Bruxelles traži fiskalnu uniju, pa hrvatsko gospodarstvo ne može biti konkuretno. Strani kapital je osvojio sve trgovačke centre, ušao je gotovo u sve tiskovine i komercijalne televizije, hotele, banke, INU… Naše političke elite će ugasiti brodogradnju, prodati elektroprivredu, farmaceutsku industriju, hrvatske vode i šume. Za nekoliko godina u hrvatskim rukama neće ostati ništa „za što europski kapital pokaže interes“ (dr. Ljubo Jurčić, Večernji list, 10. prosinca 2011).

Da su Grouppove, Ickove, Eppersonove, Stiglitzove i Max-Neefove opservacije točne potvrđuje i tekst objavljen u The Washington Timesu o ulasku Hrvatske u EU 26. studenog 2011.:. „Sporazum EU s Hrvatskom je nož usmjeren u srce hrvatske nacionalne suverenosti i ekonomske neovisnosti. To je prodaja zemlje u bescjenje – hrvatski ribolov i poljoprivredni sektor će biti desetkovani… preupušteni Bruxellesu, a Hrvatska postati politički podanik.” Vidjeti na linku:http://www.washingtontimes.com/news/2011/nov/26/croatia-the-next-greece/

Zato je još 1999. godine pozati francuski sociolog Pijer Burdije na kongresu, koji je bio posvećen ulozi medija u procesu globalizacije, u Parizu održao referat pod znakovitim nazivom „Gospodari svijeta, znate li što radite“? Glavna njegova teza je da novinari kao nikada rade pod pritiskom vlasnika medija i vrše „simboličko nasilje“ s indoktrinacijom građana/ki. Danas indoktinirajuću kampanju za EU u Hrvatskoj rade mediji koji su odreda u rukama stranih vlasnika. Bivši i sadašnji vladajući nemilo troše novac poreznih obveznika kako bi prinudili odobrenje građana referendumom za svoju (unaprijed donešenu) odluku europskih birokrata.

U strategiji kaosa je cilj stvoriti nemislećeg građanina koji vjeruje u dobre namjere „velikih“. Mi, euroskeptici, umjesto vjere u napredak EU, imamo sumnju. Umjesto snova u opstojnost neovisnosti Hrvatske, imamo noćne more zbog (interesnog) jednoumlja vladajućih.

EU birokrati sve diktiraju

Lisabonski ugovor je temeljni birokratski akt Unije. Predsjednici država ili predsjednici vlada zemalja članica čine Europsko vijeće koje s  EU Komisijom donosi sve zakone, provodi odluke, donosi proračun i predstavlja EU, a EU Parlament samostalno ne donosi zakone. Vijeće ministara EU potpisuje sve zakone koje im EU Komisija predlaže, a zakone za EU komisiju piše više od tisuću radnih skupina za koje nitko ne zna tko su. Komisija je pod utjecajem lobističkih grupa multinacionalnih kompanija u službi korporacija, poput British Petroleuma, Philip Morrisa, itd…. Unija ima Predsjednika Europskog vijeća, kojega postavlja Europsko vijeće. Dakle, građane Europe predstavlja netko koga oni nisu izabrali, a Europska unija je sve samo ne zastupnička (parlamentarna) demokracija. Kriza EU je kriza solidarnosti, a iza ideje o „slobodnoj razmjeni kapitala“ kriju se interesi krupnog kapitala. Hrvatsku će ulazak u EU stajati između 2,5 i 4,3 milijarde kuna (kod navodnog restrukturiranja gospodarstva i usklađivanja nacionalnog zakonodavstva, (izvor: Taxpayers Alliance/Daily Express).

Kakvu će budućnost imati Hrvatska ulaskom u EU, to nitko ne zna niti ima prava jamčiti, ali nam zato (vladajući) europoltroni, mahom deklarirani ateisti ili agnostici, nameću nadu u bolje sutra! Analogijom zaljučivanja, nameće nam se „brak“ s EU kao spas, koji se, naočigled sviju- raspada!

Činjenice o stanju u Europi

Gubitkom nadzora svojih granica, Europska unija će diktirati politiku azila za one koji će bježati iz brojnih kriznih žarišta Afrike, Azije i Bliskog Istoka. Na primjer, Španjoloska je imala prije ulaska u Uniju 25 tisuća stranih državljana , a danas ih ima više od pet milijuna. U Njemačkoj je nakon ulaska u EU stopa nezaposlenosti u porastu, dok preko nekoliko milijuna imigranata čeka zaposlenje. Ako su EU fondovi spasonosni, kako to da je Grčka pred kolapsom, da su Irska, Portugal, Španjolska i Mađarska u dubokoj krizi, Englezi traže izlazak iz EU, u Sloveniji je ekstreman porast nezaposlenosti.

Mnogi kod nas misle kako će ulaskom u EU dobiti veće mogućnosti zapošljavanja, kako će moći ići raditi u druge države članice i da će im porasti životni standard. U EU propagandi, potpuno se izostavlja podatak o poglavlju koje regulira protok radne snage, a koje je privremeno “zatvoreno”. Tako sve članice EU dobivaju pravo da zabrane zapošljavanje hrvatskih državljana (k)od ulaska Hrvatske u EU.

Brojne zemlje u tranziciji, kao i one koje su tek ušle u EU, koje su nekad živjele od vlastite proizvodnje, ribarstva, poljoprivrede sada sve uvoze iz EU-a, a iste se države sve više zadužuju. Mađari, Rumunji, Bugari, naši Slavonci… ne taje kako su najamni radnici u poljodjelstvu jer nisu mogli vraćati kredite za strojeve koje su otkupili od “jakih članica” EU-a koje su na tržištu plasirale niske cijene za robu koju su do jučer sami proizvodili.

Posljednji koji je pokleknuo češki je predsjednik Klaus, koji je tvrdio da je ulazak Republike Češke u EU čisti promašaj, a u znak protesta nije dopuštao da se zastava EU izvjesi na njegovu rezidenciju. Već dvije godine u Mađarskoj građani su nezadovoljni ili prosvjeduju protiv takve “politike” EU-a, a kod nas niti jedan medij nije zabilježio činjenicu da se tamo prosvjeduje. Danas je eurozona na rubu ponora. O tome uvjerljivo govori i piše prof. dr. Davor Pavuna. Taj istaknuti znanstvenik argumentirano navodi primjere kako EU potkopava temelje suvremene demokracije i nacionalne suverenitete „malih“ naroda.

Od 2007.-2009. Lisabonski ugovor ratificiraju parlamenti 26 zemalja-članica, a samo ga građani Irske 2008. na referendumu odbacuju. Zašto? Zato što je samo u Irskoj predviđen referendum, (jer to predviđa irski zakon), a ostale građane EU nije se ništa pitalo. Kad bi se sada u svim zemljama-članicama proveo referendum o ostanku ili izlasku iz EU, Europska bi se unija drastično smanjila. Po najnovijim istraživanjima Englezi i Talijani bi rado da njihove zemlje istupe iz Unije. Početkom svibnja 2011. godine većina građana u Hrvatskoj je bila protiv ulaska u EU, svjesni da će ulaskom u EU u kratkom roku sva (javna) dobra prijeći u vlasništvo svjetskih korporacija (o čemu je Icke pisao), a mi postati najamna radna snaga u vlastitoj državi. Zato se sada građani/ke Hrvatske sustavno medijski indoktriniraju pred skorim referendumom.

Vodeće članice EU-a: Nizozemska, Engleska, Francuska, Njemačka, Portugal i Španjolska bile su kolonijalne sile. Globalizacija je kolonizacija bez revolucije. Nije li sada razumljivo „rješenje“ koje nudi Jose Manuel Barroso, predsjednik Europske komisije EU: „Ovo je borba za ono što Europa predstavlja u svijetu. Ovo je borba za samu europsku integraciju. Suočeni smo s najozbiljnijim izazovom generacije. Sada nam treba nov, ujedinjujući impuls, novi federalistički moment“. Istovremeno njemačka kancelarka i francuski predsjednik uočavaju i/ili priznaju da je mrtva ideja interkulturalnosti i u njihovim državama. Ako je tamo ta ideja mrtva, kako iste moćne sile mogu interesirati prava obespravljenih u “malim narodima”? A mi postajemo žrtve iluzija da će drugi biti empatični za naše probleme. Naglašavam(o) da će nam, na primjer, ulaskom Hrvatske u EU zabraniti proglašenje gospodarskog pojasa na moru, iako taj pojas dopušta međunarodna Konvencija o pravu mora i već su ga proglasile 132 priobalne zemlje. Zagovornicima ulaska u EU je najsnažniji argument da ćemo imati pravo na novce iz EU fondova. Međutim, te iste fondove su koristili Grčka, Irska, Španjolska i Portugal, koje sada upadaju u najveće dužničko ropstvo. Stoga možemo slijediti iskustva silovane demokracije kod pristupanja EU s primjerom Češke, Islanda, ali i samostalnosti Švicarske ili Norveške. Švicarci, Norvežani i Islanđani su se na referendumu (više puta) izjasnili protiv članstva u EU. “Rušenje naših ideala nastavlja se bez prosvjeda” (J. Coleman, Hijerarhija zavjerenika)

Propast visokog obrazovanja

Bologna je upropastila sustav studiranja i pokazala kako se eksperimentiranjima ne treba povoditi za europskim trendovima. Od kada je potpisana, 19. lipnja 1999. godine, „Bolonjska deklaracija“ je postavila velika obećanja, od veće mobilnosti studenata i nastavnika, mentorske nastave, boljeg zapošljavanja i veće razmjene znanja među europskim sveučilištima. Gotovo ništa od tih ciljeva nije se ostvarilo u praksi. Neovisno o intencijama Bologne, države članice EU sve manje sredstava  izdvajajuza visoko obrazovanje. Umjesto zemalja znanja sada su iste tržišno orijentirane. Prebacivanje tereta obrazovanja s države na pojedinca u obliku sve većih školarina, sada postaje europski problem. Znanje i obrazovanje postaju privilegija, (kao u SAD-u), a ne pravo. Zato u gradovima Unije studenti prosvjeduju. Najsnažniji pokret otpora prema Bolonjskoj reformi zabilježen je u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Italiji i Francuskoj. Bečki filozof i sveučilišni profesor Konrad Paul Liessmann u knjizi „Teorija neobrazovanosti“ smatra da se Bologna može nazvati «bijedom europskih škola».

Bolonja je (i kod nas) donešena bez prethodne akademske rasprave. Mi smo se već „europerizirali“ s novim sustavom studiranja s tom nametnutom reformom. To je paradigmatičan primjer kada neselektivno prihvaćamo nametnute trendove i/ili reforme: Upisne kvote na većini sveučilišta i visokih učilišta ne odgovaraju strategijama razvoja društvene sredine i/ili potrebama tržišta rada, evidentna je nefleksibilnost sustava promjene programa, nesklad planskog i stvarnog opterećenja studenata i nastavnika, nije osigurana horizontalna i vertikalna mobilnost nastavnika i studenata, sveučilišni programi su predmetno, a ne programski orijentirani…. Evidentna je nemogućnost zapošljavanja “prvostupnika”, nepriznavanje kvalifikacija na prediplomskoj i diplomskoj razini od tržišta rada, nepostojanje evaluacije Bologne s praćenjem duljine studija, prolaznosti studenata i mogućnosti zapošljavanja, neintegriranost dvopredmetnih studijskih programa na nastavničkim studijima, izostajanje međunarodno priznatih kvalifikacija koje bi trebale biti međunarodno priznate i/ili konkurentne.

Disproporcije između radnog mjesta i diplome nikad nisu bile veće nego kao danas. Ekspanzija obrazovanja stvorila je „armiju“ nezaposlenih i upropastila kvalitetu studiranja. Novi (privatni) fakulteti, veleučilišta i sveučilišta se gomilaju kao gljive poslije kiše, dok selekcija, kvaliteta i mogućnost zapošljavanja drastično opadaju. Povećanje upisne kvote studenata iz godine u godinu na pojedinim studijima progresivno je raslo. Nastava s velikim brojem studenata proturiječi proklamacijama mentorskog rada s manjim skupinama studenata. Bologna je srozala sustav studiranja i pokazala se kao neuspjeli (nametnuti) eksperiment, za što netko mora snositi posljedice, kao što će netko morati odgovarati za neviđenu indoktrinaciju građana, kršenje Ustava RH kod potpisivanja Ugovora s EU (prije referenduma) o čemu sam pisao na ovom Portalu od 8. siječnja 2012. godine.

Autor: Zlatko Miliša| dnevno.hr

Odgovori

Skip to content