Hrvatski političari su ‘kroatoskeptici’, zato nas žele ugurati u Europsku uniju
INTERVJU – MR. ZDRAVKO MRŠIĆ
EU pomoću Hrvatske pokušava ostvariti svoje i američke geopolitičke ambicije koje na Balkanu sve više ugrožavaju Turska, Rusija i Kina. Istovremeno, hrvatski političari se boje samostalnog upravljanja državom,
pa posežu za sramotnom propagandom u prilog Uniji i nesposobnost prikrivaju ‘državnim razlozima’, otkriva prvi hrvatski ministar vanjskih poslova, konzultant Zdravko Mršić.
Mr. Zdravko Mršić je prvi hrvatski ministar vanjskih poslova i bivši direktor Agencije za restrukturiranje i razvoj. Niz godina je u inozemstvu radio kao informatički stručnjak i poslovni konzultant. S njime smo razgovarali nepunih tjedan dana prije referenduma o pristupanju Hrvatske u Europsku uniju na kojem će, smatra, odlučivati Vlada protiv naroda.
Manje od sedam dana dijeli nas od referenduma za ulazak u EU. Mislite li da će većina građana glasati ‘za’?
– Većina upućenih, školovanih i aktivnih ljudi glasat će protiv hrvatskog pristupa Europskoj uniji. Mladež, ukoliko pristupi referendumu, može poduprijeti ulazak radi mogućnosti bijega iz Hrvatske. Neaktivne osobe mogu podleći stranačkoj propagandi i većinom glasati „za“. Teško je prosuditi koji dio triju skupina birača će pristupiti referendumu.
Zbog čega i vladajući i oporba brojnim propagandnim porukama pozivaju građane da glasaju za ulazak u EU? Jedno je da ih pozivaju da izađu na izbore, ali da im sugeriraju kako treba glasati, nije li to u najmanju ruku – čudno?
– Hrvatske političke stranke boje se samostalnog upravljanja Hrvatskom. Ta bolest je došla do izražaja 1868. godine kad je Hrvatski sabor na mađaronsku prijevaru prihvatio Hrvatsko-ugarsku nagodbu. Godine 1918. Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba iz propale Austro-ugarske monarhije pohrlilo je u Jugoslaviju, kako je Radić rekao, kao „guske u maglu“. Tako je bilo i 1945. godine, kad su hrvatski komunisti strpali sve Hrvate u Kominterninu Jugoslaviju. Hrvatski stranački političari sad žele biti opunomoćenicama EU, umjesto da samostalno vladaju zemljom. Riječ je o ”kroatoskepticizmu”. Državna propaganda u prilog Uniji je sramotna, jer se nesposobnost prikriva „državnim razlozima“.
Svjedoci smo toga da su nakon niza godina hrvatski pregovori s EU naglo okončani, a iz EU-a nam govore da smo ostvarili značajan napredak. Građani međutim žive lošije, pravosuđe je i dalje sporo i neučinkovito, korupcija je sveprisutna, birokracija prevelika… Zbog čega nas onda upravo sada žele u EU?
– EU je nestabilna tvorevina koja je uklonila jaku Europsku zajednicu. Unija ne može upravljati sobom, našla se u vrlo teškom položaju kao cjelina. Njen geopolitički i geoekonomski položaj je ugrožen jer su mijenjaju ukupni odnosi u svijetu. Rusija, Turska pa čak i Kina imaju svoje strategijske interese, koji su ukrštavaju s američkima. Unija ima slabu strategijsku zonu na Balkanu i posebice na balkanskoj obali, koju dobrim dijelom nadzire Hrvatska. Stoga su u naglom prihvaćanju Hrvatske u Uniju vidljivi američki prsti. U EU se smatra da se hitno mora zaposjesti osjetljivi hrvatski prostor koji se nalazi usred Unije. Ona tako pokušava riješiti svoj i američki geopolitički problem, ali produbit će hrvatske nevolje.
Ako odgovor na referendumu bude pozitivan, mislite li da će Hrvatska gospodarski profitirati od ulaska u Europsku uniju?
– Unija treba Hrvatsku iz političkih, a ne gospodarskih razloga. Međutim, Hrvatska se mora, pristupila Uniji ili ne, ponovo industrijalizirati. Taj posao čeka i gotovo sve zemlje EU. Bez ozbiljnih ulaganja Hrvatska se ne može oporaviti. Ja međutim ne vidim interes europskih korporacija za ulaganje u Hrvatsku, jer je cijelo europsko gospodarstvo u dugovima, a posebice banke. Osim toga danas korporacije sve više ulažu „pred domaćim glasačima“, jer trebaju i pomoć svojih država. U Hrvatskoj se vide čak i znakovi deinvestiranja.
Po jednom razmišljanju, ”daleke” zemlje bi trebale ulagati u Hrvatsku kao „odskočnu dasku“ za prodaju u EU svojih proizvoda napravljenih u Hrvatskoj. Kao da ti daleki ”ulagatelji” nisu dosad imali Grčku, Bugarsku, Portugal, Italiju ili Irsku kao moguće i to malo veće odskočne daske za Europu? Od hrvatskog ulaska u EU gospodarsku korist mogu imati samo eurospekulanti.
Napisali ste knjigu znakovitog naslova ‘Hrvati 2012. – Posljednja godina’. Zbog čega mislite da će ova godina za Hrvate biti posljednja?
– Godina 2012. je moguća posljednja godina hrvatske samostalnosti, ako Hrvatska pristupi EU. Hrvatska predaje Uniji narodnu suverenost, jer će naše držanje i ponašanje propisivati tuđi zakoni, koji su nedomišljeni. Oni se ne bi smjeli primijeniti na toliko zemalja u EU, koje imaju različitu povijest, nacionalnu kulturu, organizacijske sposobnosti, razinu tehnologije, znanje i vještine. Ako nas naši političari uvuku u EU, jedinu nadu mogao bi nam donijeti očekivani rasap Unije. Smatram da se Unija treba rasuti, a njezine sadašnje članice spojiti u Europsku političku zajednicu, koja neće biti unitarna politička tvorevina. Europi treba savez država. Takvom savezu mogu pristupiti i Rusija i sjevernoafričke zemlje, za koje očito nije uporabljiv unitarni politički model Unije. Europa može opstati samo u tijesnom savezom s Rusijom i Sjevernom Afrikom. Hrvati su se, i ja s njima, 1990. godine ‘obećali’ Europskoj ekonomskoj zajednici, a ne Uniji koja stvara probleme svojim narodima.
Tvrdite da Hrvatsku uništavaju ‘četiri jahača Apokalipse’. Na što pritom mislite, odnosno koji su to ‘jahači’?
– U svakom društvu postoje četiri mreže društvenog utjecaja: politika ili država, gospodarstvo, sigurnost ili obrana te sustav uvjerenja na kojemu je utemeljen sustav ljudskih vrijednosti. Te mreže su legitimna sredstva za zadovoljenje životnih potreba i za ispunjenje ljudskih svrha. Životinje nemaju svrhe, a kod čovjeka, kao vrste, svrhe su bitne.
Hrvatsku politiku već je uništila Unija. Gospodarstvo se pod udarom svjetskog slobodnog tržišta deindustrijaliziralo pa čak i deagrariziralo. Liberalizam je potpuno razorio tradicionalni europski sustav uvjerenja pa ljudske vrijednosti više nisu primjerene potrebi podizanja otpora propadanju Europe i Hrvatske. Globalizacija je učinila to da nema ratova među državama, ali je zato uništila unutarnju sigurnost zemalja. Ratuje se u preko šezdeset zemalja svijeta, a u drugima su stvorene napetosti i suprotnosti, kakve lagano prerastu u sukobe. Eto četiriju jahača, svaki za po jednu mrežu.
Spominjete ‘liberalizam’ kao najveće od ‘zala’ koje uzima danak u Hrvatskoj, ali i u Europi. Nisu li se građani svjesno 1991. odlučili za takav gospodarski model?
– Godine 1991. postojala je EEZ u kojoj je vladalo tržišno-socijalno gospodarstvo u nacionalnim socijalnim državama. Kad je završio Domovinski rat, više nije bilo ni EEZ-a ni socijalne države, a nacionalna tržišta su postala podružnicama svjetskog tržišta. Liberalni kapitalizam je iznevjerio sve narode svijeta. Sad se narodi bune, a EU se „koprca“ da se izbavi iz ralja liberalizma i šaka slobodnog kapitala.
Tvrdite da je ponovno došlo vrijeme za ‘nacionalizam, narodovlašće i demokraciju’, nemamo li demokratski politički poredak koji sam po sebi pretpostavlja vlast naroda?
– Demokracije već dugo nema u SAD-u, Hrvatskoj, EU ili u Velikoj Britaniji. Demokracija ili „narodovlašće“ društveni je mehanizam koji omogućuje narodu ili građanima da upravljaju samima sobom. U Hrvatskoj se ne vlada ni u ime naroda ni za narod. Nemamo ni demokraciju ni vlast u ime naroda. Da imamo vlast u ime naroda i za narod, ona bi nam dala vrijeme da razmislimo o pristupu EU i ne bi nas prisiljavala da opet stupimo u tuđu državu. Demokracija je danas sredstvo kapitala, a ne naroda, a sve države svijeta, od Hrvatske do Amerike, pretvorene su gospodarski u podružnice svjetskog tržišta, a politički u izborne jedinice kapitala, snažnih korporacija, a u nekim slučajevima i pojedinaca.
Zašto smatrate da Hrvatska danas za razliku od Srbije nema politiku? Kako pritom gledate na srpske optužnice hrvatskih branitelja i reakciju hrvatskih vlasti?
– Hrvatska politika je svedena na provedbu naputaka Europske komisije. Politika je postupak kojim se usklađuju raznorodni interesi u jednom društvu, tako da se svakom interesu dodjeljuje utjecaj u skladu s njegovim doprinosom bogatstvu naroda. Tko u vlasti razmišlja o bogatstvu naroda, a tko od onih koji stvaraju bogatstvo ima ikakav utjecaj na državne poslove? Mi provodimo tuđu politiku. U to ubrajam i takozvanu regionalnu, pomirbenu politiku prema jučerašnjim napadačima na Hrvatsku. Srbijanske optužnice su dio srbijanske politike, a hrvatski posluh Europskoj komisiji dio provedbe politike EU.
Kako gledate na gospodarsku krizu u Hrvatskoj? Hoće li po vama nova Vlada uspjeti izvući zemlju iz recesije i kako ocjenjujete prve poteze dvojca Linić-Čačić?
– Hrvatska je – kao i EU i cijeli Zapad – u ratu sa svjetskim tržištima. Zar nije već jasno to da Hrvatska ne može sadašnjim sredstvima dobiti bitku protiv svjetskog tržišta, jer nema nacionalni kapital za ulaganje, nema tehnologiju, nema potrebne opće organizacijske sposobnosti i nema konkurentne proizvode, čak da hrvatski poduzetnici i ne plaćaju svoje radnike. Hrvatska nije u recesiji. Ona propada pa ne treba gospodarstvo mučiti „antirecesijskim mjerama“. Hrvatski problem je politika. Još nisam uočio nikakve poteze nove vlasti. Počele su samo kolati nove priče. Linić i Čačić su sve drugo nego dvojac.
Kojim bi putem po vama trebala krenuti Hrvatska da se spasi od gospodarske i političke propasti?
– Zbog svega što se vidi da se događa u svijetu, postoji ozbiljna i presudna dvojba treba li zadržati svjetska unitarna tržišta kapitala i rada ili treba radu i kapitalu postaviti ograde, pregrade ili granice, kako bi se ograničila samovolja gospodarskih subjekata ili skučile mogućnosti izbora kućanstvima, proizvodnim organizacijama i financijskim ustanovama.
Nered u svijetu traži obnovu društvene odgovornosti „tržišta“ te snažniju ulogu svih država u poduzetništvu i u koordiniranju gospodarskih aktivnosti, jer ljudi, obitelji, cijele gospodarske grane i narodi ne mogu živjeti u besposlici i neizvjesnosti. Hrvatska treba poći tim putom. To je lijek i za EU i cijeli Zapad, ali i za cijeli svijet, jer su metastaze zloćudnog tkiva zahvatile i nova velika gospodarstva.
Kako vidite Hrvatsku za 15-20 godina? Kao zemlju sretnih, bogatih i ponosnih ljudi ili državu slabo obrazovane, jeftine radne snage koja će služiti europske gospodare?
– Ako Hrvati odluče pristupiti Uniji, Hrvatska će za dva desetljeća opet biti slobodna i ortakinja u novoj europskoj političkoj zajednici. Ako Hrvati ne pristupe EU, moći će se i morati pošto-poto reindustrijalizirati u savezu s drugim narodima Europe. Liberalizam će za 15 godina biti mrtav.
Uspjeli smo opstati u ratu, što mislite hoćemo li i u EU?
Za Hrvate je bio važan raspad Jugoslavije, a rat je bio reakcija Srba na taj raspad. Nadam se da kod rasapa EU nitko neće posezati za oružjem.
Kome danas pripada Hrvatska, njenim građanima ili političarima, bankarima i trgovcima?
– Svim zemljama svijeta sad vlada slobodan svjetski kapital: SAD-om, Hrvatskom, EU ili Mađarskom. Međutim, već se jasno vidi da kapital vlada slabije od naroda. Gospodarski problemi koji se ne rješavaju nužno prerastu u političke, politički neizbježno prerastaju u ljudske, a kad su ljudi ugroženi, otvaraju se sigurnosni problemi. Stoga su mnoge zemlje svoje gospodarske probleme pokušavale rješavati revolucijom. Zbog slabog gospodarskog i političkog stanja ljudi se otvoreno bune i prestaju se bojati vlasti. I EU je zapravo u stanju pobune. Strpljenje naroda ima granicu.
Tvrdite da naša zemlja ima dva lica, ‘hrvatsko’ i svjetsko’. Na što pritom mislite?
– Sve naše vlasti, dosadašnje i sadašnja, ponašaju se prema Europskoj komisiji kao služinčad, a prema svojim ljudima kao gospodari. Države ili vlasti usmjerile su se prema nositeljima kapitala, a narodima su okrenule leđa. Narodi ipak trebaju države kao svoje sredstvo zadovoljenja životnih potreba i ostvarenje ljudskih svrha. Stoga narodi trebaju drukčije države, države kao svoje sredstvo i zato će narodi morati uzeti svoje države u vlastite ruke.
Smatrate li da će EU kakva je danas opstati? Kako će po vama izgledati EU za primjerice 10 godina i hoće li postojati euro kao zajednička valuta?
– Europa je sama stvorila probleme. Europska ekonomska zajednica se u zao čas pretvorila u EU – u početku novog vala liberalizma. Drugo, naglo se proširila na istočne zemlje, koje su još uvijek gospodarski i kulturno nekompatibilne sa zapadnim, starim članicama Unije. Treće, stvorila je takozvano područje eura (Eurozona), iako je nerazborito uvesti zajedničku valutu za 17 zemalja, u kojima vladaju različite prilike i tradicije te koje imaju bitno različitu strukturu gospodarstva. Zbrka u Uniji je posljedica globalizacijskog udarca, za koji Unija nije bila priprana. EU je zapravo u agoniji. Ona kao prioritet ima izlazak iz dužničkog ropstva kućanstava, proizvodnog gospodarstva, poslovnih banaka i država. Što se pak eura tiće, u svom ste mu pitanju dali predugi vijek.
Autor: Damir Grund| dnevno.hr
