Lurdan Zafranović i njegov Tito
Ja više nemam domovine. Izmislio sam formulaciju da je film moja domovina. U ovom trenutku bih jedino hteo da se smirim među ljudima koji govore mojim jezikom. Možda bi to mogao biti i Beograd, grad u kome sam uvek bio rado priman i u kome sam se uvek bio lepo osećao.
Tako je prije deset godina za jedan beogradski medij zborio čovjek koji je izgubio domovinu, režiser Lordan Zafranović. Premda rodom sa Šolte, koja se nalazi u Republici Hrvatskoj, kršten u Rimokatoličkoj crkvi. Ni prva ni zadnja osoba s adolescentskim problemima traženja identiteta. Njegov novi film o Titu koji se počeo emitirati treba promatrati kao Zafranovićevu potragu za izgubljenim identitetom, kao uradak zakasnjelog pubertetlije koji sam sebi želi pomoći u traganju za nepostojećom nevinošću svojih duhovnih očeva, poglavito jednog od najvećih zločinaca 20. stoljeća, prema Crnoj knjizi komunizma, Josipa Broza Tita.
Oživljavanje oca
Postupak je ovdje obrnuto freudovski: da bi pubertetlija odrastao, trebao je simbolično ubiti oca; kod Zafranovića se radi o obrnutoj patologiji, u kojoj oca treba oživiti i iznova ga idealizirati. Voljeni se vođa u Zafranovićevom uratku tako ponovno vraća kao “čovjek od krvi i mesa”, kao ljubavnik, otac, vizionar. Osim za Zafranovića, za dobar dio ljudi taj će dokumentarac danas biti zapravo oblik samopomoći, koja će ih utvrditi u njihovoj društvenoj psihopatologiji po kojoj je svijet pubertetski jednostavan, pa se za njih hrvatsko društvo još uvijek dijeli na ustaše i partizane. Racionalna rasprava tu je nemoguća. U intervjuu glasilu Srpskog kulturnog društva Zafranović tako tvrdi da su devedesete godine i nastanak demokratske Hrvatske revival ustaštva, države koja je nastala na zločinu u kojem general “Ante Gotovina čini vrh piramide”. Ali će zato svoj film početi pričom o Titovoj ženi Herti Haas, prešućujući da su mu dvije prethodne umrle, od kojih je jednu sam ubio.
U toj naopakoj freudovskoj patologiji, jasno, njegov otac nije tukao mamu, pijan pišao po susjedovoj kapiji, pljačkao, klao i ubijao kao Ante Gotovina.
Sklonost izmišljanjima
Da, iskreno smatramo da svi ti prijepori oko Tita odavno nisu više stvar za povjesničare, već za psihijatre i ozbiljnu psihoanalizu. Zafranovićev Tito, osim što je kurentna roba koja se u toj sveopćoj društvenoj psihopatologiji odlično prodaje, očajnička je potreba ljudi poremećene percepcije i identiteta za duhovnom domovinom kakva ona nije bila, pa se smješta u fikciju. Zafranović je iskren kada veli: “Izmislio sam film kao svoju domovinu”, u kojoj djetinje može slagati svoje lego-kockice. Zapravo, Zafranovićev odnos prema historiji i historijskoj istini jednak je odnosu prema vlastitom imenu. Njegovo krsno ime nije Lordan, već Lurdan. Dala mu ga mater iz zahvale Gospi Lurdskoj. Lurdan ga potom promijenio u Lordan, kako svjedoči jedan njegov kolega. Odavno je, dakle, Lurdan pubertetski sklon, u potrazi za samim sobom, raznim izmišljanjima, od vlastitog imena do domovine. Eto Vam konačno i njegovog Tita. Ako je Vaš malo drugačiji jer ste ga osjetili na svojoj koži, nemojte se ljutiti na Lordana. Ni na Lurdana. Ni na njegovog Tita, koji, kako reče Tonkica Palonkica, “nikada nije kidao pločice u kupioni”. Da, živa istina!
Ivica Šola/Glas Slavonije
