Jesmo li zahvalili majci zato što nas voli više nego sebe?
OBITELJ KAO TEMELJ OPSTANKA – Jesmo li zahvalili majci zato što nas voli više nego sebe?
Iako je život u odnosu na vječnost vrlo kratak on je ujedno i dovoljno dug da bismo naučili i spoznali neke stvari, prije svega kako i zašto poštovati svoje roditelje, u ovom slučaju majke.
Četvrta zapovijed Božja glasi: ”Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!” Zapravo se radi o ljubavi, naime, ovom zapovijedi Bog je htio da nakon njega poštujemo roditelje koji su nam dali život i ujedno predali spoznaju o Bogu. Dužnost djece je poštovati roditelje, ljubav se podrazumijeva, brinuti se o roditeljima kada ostare i kada oni to više neće biti u stanju, naravno, i dužnosti roditelja nisu ništa manje. Dakle, još od najranijih dana usađena nam je ljubav prema obitelji, kao temelju ne samo jednog društva nego čovjeka općenito.
Bezbrižnost djetinjstva u majčinom okrilju
Kad smo djeca mnogih stvari nismo svjesni, smijemo se, plačemo, i kad plačemo činimo to nevino, s bezbrižnošću kakvu nikad više nećemo pokazati. Samo su dječje suze s jedne strane toliko teške, s druge strane toliko nevine i bezbrižne, da su jedino moguće u najboljem razdoblju naših života, u djetinjstvu. Za svako bezbrižno djetinjstvo, za svaki trenutak sreće, za puno toga, ako ne i za sve, moramo zahvaliti majkama, naposljetku one su nas donijele na ovaj svijet. Djetinjstvo je prožeto suzama i smijehom, u središtu svega toga je – majka. Iako sve suze bole, ne bole sve suze jednako.
Kad smo tinejdžeri, nerijetko se skrivamo od majke, imamo svoje male i velike tajne koje ne želimo dijeliti s nikim, pa čak ni s majkom, osim možda s najboljim prijateljem ili prijateljicom. Ne činimo to iz zlobe, to je jednostavno život koji ima neka svoja pravila i svoja razdoblja.
Kako odrastamo tako postajemo svjesni važnosti majčine uloge
Ovaj osjećaj traje dok traje i mladost, u zrelijoj, posebno starijoj dobi, puno toga, pa i sve, dali bi da nas majka može još jednom, za trenutak, vidjeti, što nas uči da nemamo uvijek vremena koliko smo mislili da imamo. Drugim riječima, nekih stvari, važnih stvari, nekih ljudi, važnih ljudi, najvažnijih, postajemo svjesni tek nakon što ih izgubimo.
Zapravo tek kad odrastemo i postanemo i sami roditelji shvatimo koliko nam je majka važna, no, tada nemamo vremena, ili barem u takvom zaključku tražimo opravdanje, i tako iz dana u dan, sve do trenutka dok nije prekasno. Život ne trpi odugovlačenje, posebno ne s obzirom na njegovu prolaznost.
Pitanja se nižu, samo je jedan odgovor
Koliko puta smo doista zahvalili majci, koliko puta smo razmislili je li pravedno od nas kada se ne sjetimo reći ono što negdje duboko u sebi nosimo, osjećamo? Zapitamo li se što bi bilo s nama bez majke koja je uvijek bila tu, u djetinjstvu kad bi plakali, osjećali se tužno, u tinejdžerskim vremenima kada bi se s nekog tuluma ili iz škole vraćali slomljena srca tražeći utjehu?
Tko nas je odgojio, tko je pronalazi stvari koje bi gubili, tko nam je opraštao kad nismo bili u pravu, tko je imao razumijevanja za naše snove, ambicije, tko nas je bodrio kad bi posustali i govorio nam da ipak moramo nastaviti, čak i kad se čini besmisleno? Jesmo li se ikada pitali koliko smo puta, ako smo uopće, zahvalili majci zato što se brinula o nama, što nam je kuhala, nerijetko hranu koju smo od nje naručili kao glazbu po željama, jesmo li majci zahvalili zato što nam je zabranjivala neke stvari budući da je ipak, s obzirom na iskustvo, znala bolje od nas procijeniti, odlučiti?
Možda tada nismo tako mislili, možda smo bili bijesni zbog zabrana, no, s vremenom shvatimo da niti jedna majka svome djetetu neće učiniti ništa, niti će poželjeti ništa, što ne bi sebi? Jesmo li zahvalili majci što nas voli više nego što voli samu sebe, a to može tek majčina ljubav? Jesmo li naposljetku zahvalili majci zato što je bila uz nas tijekom odrastanja, jesmo li zahvalili i na tome što smo takvi, kakvi smo, majci uvijek najdraže stvorenje, bez obzira koliko mana imali?
Ako je odgovor na ova pitanja, ili barem na ogromnu većinu njih, potvrdan, onda smo mi dobri ljudi, i u očima čovjeka, i u očima Stvoritelja, i ne trebamo se mijenjati, odnosno, nastavimo tamo gdje smo stali. No, ako je odgovor negativan nemamo puno vremena.
Izvor: narod.hr
